Drugog i trećeg dana Mediteranskih teoloških susreta koje organizira Riječka nadbiskupija u Hrvatskoj, 40 katoličkih, pravoslavnih i protestantskih studenata razmatralo je s 4 predavača temu sinodalnosti i sinode koja je u tijeku u Katoličkoj crkvi, ali i ulogu Moskovskog patrijarhata u ratu koji je Kremlj pokrenuo u Ukrajini.

Branko Murić i uloga teologa u sinodskom procesu

A sinodski hod koji je papa Franjo započeo u Katoličkoj Crkvi bio je i pozadina i lajtmotiv predavanja hrvatskog profesora fundamentalne teologije na KBF-u Sveučilišta u Zagrebu Branka Murića. Teolog, koji je s Gianluigijem Pasqualeom 2021. godine u izdavačkoj kući Carocci objavio knjigu „Teologia fondamentale, il Logos tra comprendere e credere“, ponudio je bogatu refleksiju o „Odgovornosti teologa u skladu s karizmom njihove službe u Crkvi“.

Cyril Hovorun: Ruska Crkva i rat u Ukrajini

U srijedu je također u dvorani Domus Laurana Riječke nadbiskupije na dramatičnu aktualnost rata u Ukrajini podsjetio teolog Cyril Hovorun, podrijetlom Ukrajinac i profesor u Švedskoj, na Sveučilištu u Stockholmu. Hovorun je nastup Moskovskog patrijarha i cijele Rusije uz ruskog predsjednika Vladimira Putina protumačio kao pokušaj da se „svojoj Crkvi vrati središnje mjesto na ruskom javnom trgu“. Ali s rezultatom, prema ukrajinskom teologu, stvaranja jakih podjela, koje su unutar zemlje jedva vidljive, jer je „svako neslaganje sankcionirano“.

Teškoće Patrijarhata s onima koji žive izvan Rusije

Izvan Rusije, međutim, „neke strukture Moskovskog patrijarhata sve se više distanciraju od Moskve“. I naveo je primjer „Ukrajinske pravoslavne Crkve pod jurisdikcijom Moskovskog patrijarhata, koja je i dalje najveća vjerska zajednica u Ukrajini i koja čini značajan dio Ruske pravoslavne Crkve“. Njezina većinska odluka od 27. svibnja 2022. da „ubuduće ne traži suglasnost Moskve za svoje nove izabrane predvodnike“, zapravo je značila „samoproglašenje autokefalnosti“. Na kraju predavanja došlo je do žive rasprave s nekim studentima pravoslavne teologije iz Beograda, koji su branili Kirilove i Putinove razloge.

Murić: teologija rođena na Koncilu

O nekim temama koje je profesor Branko Murić dotaknuo u svom predavanju, a vezano uz temu Mediteranskih teoloških susreta „Sloboda i odgovornost za izgovorenu riječ“, sa zagrebačkim teologom razgovarali smo u ovom intervjuu:

U Vašem me predavanju najprije dotaklo pozivanje na slobodu i odgovornost teologa u dijalogu i slušanju ne samo Božje riječi, nego i vjerničkoga iskustva vjernika. Iz toga, rekli ste, „teolozi upijaju crkvenost svoga rada“. Možete li razraditi ovaj koncept?

To je koncept koji je sustavno proizašao iz teologije Drugog vatikanskog koncila. I papa Franjo produbljuje ovaj koncept u svojim dokumentima i u svom naučavanju. On također ideju sinodalnosti, kako vidim, temelji na ovom sensus fidei fidelium. To znači da čistoća, istina vjere dolazi od cijelog Božjeg naroda, vjere Crkve koju odobrava cijeli Božji narod. To znači da je glas Božjeg naroda važan da se vidi autentičnost vjere. U drugoj točki podsjetio sam da teolog dolazi iz Crkve, njegova vjera je vjera zajednice. Time je njegovo znanstveno istraživanje važno i za zajednicu. U tom smislu teolog nije samo slobodan, nego i odgovoran za svoje istraživanje. Slobodno se bavi akademskim istraživanjem, produbljuje Riječ Božju i sve ono što se tiče Riječi Božje kada se radi o čovjeku, svijetu, kulturi i društvu. Zbog toga njegova odgovornost proizlazi iz činjenice da istraživanje ima svoje obveze prema Božjem narodu, što papa Franjo jasno izražava govoreći o službi evangelizacije. U tome se ne sastoji samo sloboda, odgovornost, nego i dar teološkog istraživanja za Crkvu, a odatle dolazi i aktualnost i važnost teologije koja je slobodna, ali i odgovorna za ono što čini. U današnjem postmodernom društvu postoje različite ideje o tome što je istina, o tome tko je čovjek i mnoge druge stvari. Na primjer, tijekom pandemije mnogi su mislili da nas je Bog napustio. U tome leži odgovornost teologa, da na akademskom polju ponudi razmišljanje utemeljeno na Riječi, na svom istraživanju, na svom dijalogu sa znanošću i na svom razlučivanju, da sve to prenese ispravnim crkvenim i teološkim jezikom.

Kako ovaj sensus fidei fidelium može pomoći sinodskom procesu koji je u tijeku u Katoličkoj Crkvi i razlučiti što je zapravo od Duha Svetoga, a što je s druge strane samo utjecaj javnog mnijenja?

U sinodskom procesu važno je razlučiti što je zapravo glas naroda Božjega od onoga što je javno mnijenje. To moraju činiti biskupi, ali i teolozi. Biskupi se moraju konzultirati s teolozima, moraju ih slušati, jer oni su poveznica, veza sa svime što se može čuti bilo u akademskoj, u društvenoj, kulturnoj, ali i crkvenoj sredini. Teolozi slušaju glas Božji, u svojim istraživanjima Svetog pisma, slušaju i ono što je Crkva govorila u povijesti, u svojoj tradiciji, ali i ono što Božji narod postavlja danas, aktualna pitanja. U tom smislu, teolog nudi promišljanje, objašnjenje, rezultat svog istraživanja i nudi biskupu mogućnost da bolje upozna glas svog naroda, ne samo preko medija, nego i preko svojih teologa. Mislim da je vrlo važno prepoznati vrijednost teologa i također povezanost između teologa, njegove karizme i također karizme učiteljstva. Papa Franjo je vrlo jasno rekao da je doista važno razdvojiti ono što je javno mnijenje, jer ono je često vođeno drugim interesima, rođenim izvan Crkve, interesima koji žele Crkvu staviti u neprikladan položaj. Možda je to moderno, pomodno stajalište, no nema veze s Božjom riječju. I zbog toga smatram da nije ispravno tražiti informacije i rezultate sinodskog procesa samo u masovnim medijima. Važno je biti strpljiv i slušati glasove protagonista, te razlučiti što je dobro od onoga što nije dobro, što je istina od onoga što nije istina i onda čekati. Kako bi se vidjelo da se cijeli proces provodi važno je da svi mogu reći svoje mišljenje o određenom pitanju. Mislim da je ovo doista velika prilika za Crkvu da uistinu čuje sve glasove, a kako kaže papa Franjo, i glasove s periferija.

Govoreći o slobodi govora i odgovornosti teologa, istaknuli ste s papom Franjom da „teologija ne može biti monolitan sustav istog mišljenja“. Je li ta ideja da teologija koja iskušava nove načine još uvijek jedan od najvećih plodova Drugog vatikanskog koncila?

Da, ovo je doista plod Drugog vatikanskog koncila, na tragu pastoralnog obraćenja, koje se dogodilo na Koncilu, kada biskupi u dvorani nisu prihvatili gotove sheme koje je nudila samo jedna teologija, ona skolastička rimske škole, nego su rekli da žele čuti i glasove teologa iz svojih zemalja. Vjerujem da je ovaj trenutak otvorio jedan jak pokret, pun ideja i novih stvarnosti, te pretvorio Koncil u nešto sasvim novo kao iskustvo Crkve. Mislim da će ovo iskustvo Vatikanskog koncila biti moguće produbiti u našem globalnom sinodskom procesu: ponovno oživjeti pastoralno obraćenje u smislu većeg slušanja među biskupima i teolozima. Rekao sam u svom predavanju da sada imamo sinodske centre po cijelom svijetu. A ti bi centri također mogli postati centrima novih teologija i novih teoloških modela koji vrijede u različitim mjestima i kontekstima života Crkve. Mislim da bi to moglo dati novo bogatstvo, novi poticaj za teološki razvoj koji bi mogao postati relevantniji i značajniji za naše vrijeme.

Koliko su u teologiji i kod današnjih teologa, također u Crkvi, snažne opasnosti, od gnosticizma i pelagijanizma, koje osuđuje Papa? Je li točno da oni proizlaze iz nedostatka poniznosti suvremenog čovjeka, na što upućuje i Franjo?

To su opasnosti koje dolaze iz same Crkve. Papa Franjo ove dvije opasnosti identificira u svojoj pobudnici Gaudete et Exsultate. Gnosticizam vidim kao opasnost za nas teologe, koji riskiramo da se zatvorimo u svoje teorije, mogli bismo pomisliti da su to cjelovita shvaćanja koja sve objašnjavaju, a da ono što je izvan te teorije nije ispravno i ne znači ništa. Mislim da moramo biti vrlo oprezni s tim rizikom i da moramo koristiti ono što papa Franjo naziva „kategorijom dijaloga“ između različitih teoloških teorija, a ne ostati zatvoreni u svojim teorijskim apstrakcijama. Zatim postoji druga opasnost od pelagijanizma, dosta prisutna u čistom crkvenom aktivizmu, kada vjerujemo da sve ovisi o našoj snazi. No, to je u suprotnosti s Duhom Svetim koji pokreće Crkvu. Riskiramo da ne damo prvenstvo Božjoj sili koja djeluje u Crkvi i svijetu, i u tom smo smislu deisti, moderni deisti. U Crkvi, dakle, moramo biti oprezni i na ovu opasnost.

Koje su točke Vašeg predavanja najviše potaknule raspravu među studentima u dvorani i na radionicama?

Prije svega, dosta smo raspravljali o temi sinodalnosti. I mislim da je ova tema zapravo sinteza svega što sam želio reći u svom predavanju. Na radionicama sam imao katoličke studente, ali i studente pravoslavne teologije iz Srbije, kao i teologe koji dolaze iz tradicije reformiranih kršćana. Razgovarali smo o ideji sinodalnosti i vidjeli smo da postoje različiti načini življenja sinodalnosti u različitim crkvenim zajednicama. Druga tema o kojoj se raspravljalo bila je odnos između učiteljstva i teologije, te koja je odgovornost učiteljstva u odnosu na teologiju i obrnuto. Na kraju smo razgovarali o tome kako bismo, u ovom digitalnom dobu, mogli pronaći referentne točke i pronaći istinu u ovom novom svijetu, gdje ima toliko riječi, toliko ideja, toliko koncepata koje treba razlučivati, da postanu značajni i za nas u Crkvi.