Preč. Šimatović je na početku homilije usporedio kardinala Stepinca sa starozavjetnim likom Eleazarom čija je vjerodostojnost bila u središtu prvog čitanja. „Eleazar je više volio slavnu smrt, negoli sramotan život. Tako je bilo i s našim blaženikom. On je izabrao ono što je potpuno suprotno ljudima ovoga svijeta, a, nažalost, ponekad i nama kršćanima. Mi radije biramo slavan život u sramoti, negoli slavnu smrt bez sramote. Spremni smo na različite kompromise da bismo ostvarili svoje sitne zemaljske interese, da bismo možda nakratko bili slavni ili popularni, bez obzira na to što na taj način naše kršćanstvo živimo potpuno neprikladno“, ustvrdio je.

Pritom je pojasnio što je bl. Alojzije smatrao neprikladnim življenjem. Prvenstveno je to življenje bez Boga, „ili površno i mlako kršćanstvo – kršćanstvo bez priznanja grijeha, bez kajanja i pokore. Obično se ovo zaboravlja, kad se govori o bl. Alojziju. Nekako je i nama, kršćanima mnogo draži Alojzije Stepinac kao hrvatski heroj, kao borac protiv tamo nekih drugih: nacista, komunista, liberala, ovih i onih“, upozorio je propovjednik.

Naglasio je da je Stepinac ipak bio više od svega toga – pravi prorok svoga vremena, poput sv. Ivana Krstitelja. „Ne prevladavaju kod njega teme o drugima i protiv drugih, nego često poziva na priznanje grijeha, na pokoru, zadovoljštinu i dostojno življenje kršćana.“ Kao primjere, preč. Šimatović istaknuo je Stepinčeve pozive na hodočašća kao prilike za pokajanje i za zadovoljštinu za grijehe hrvatskoga naroda koje je učinio u povijesti ali ih isto čini i danas, te govore o potrebi obraćenja i ispravnog življenja kršćanstva.

Podsjetivši na blaženikovo biskupsko geslo „U tebe se Gospodine uzdam“, rekao je da je njega pouzdanje u Boga nosilo kroz sva iskušenja. „Nije se mogao uzdati u ljude. Ta vidio je kako mnogi dobri ljudi, ma i mnogi pravedni padaju pod silom zla koje ih je slomilo. Pouzdao se je u Božju pravednost, potpuno uvjeren da posljednja riječ o njemu neće biti ljudska riječ nego Božja riječ.“ To se očitovalo prije 25 godina na Mariji Bistrici kada ga je Ivan Pavao II. proglasio blaženim, rekao je predslavitelj.

Tako se ostvarila svetopisamska riječ: „Pravednik će moj od vjere živjeti“, nastavio je. „Živjeti od vjere znači imati pouzdanje u Boga, a pouzdanje u Boga rađa se u slušanju Boga, a slušanje Boga uvijek jača našu vjeru.“

Preč. Šimatović je naglasio da se, međutim, u življenju vjernika često dogodi da se posluže Isusovim riječima: Neka bude Božja volja, „ali to nažalost ne bude u obliku povjerenja u Boga, nego više iz nekog fatalizma“, pomirujući se s nekom situacijom, misleći: kad već ne može drugačije, neka bude tako.

Posvijestio je da je lako vjerovati kada je u životu sve uredno, „ali Bog voli našu vjeru kušati u poteškoćama, u tamama života. I zato nam pouzdanje u Boga daje misterioznu snagu s kojom je moguće i ono što se čini nemoguće.“

Duhovni, pak, život – poručio je – zahtijeva dva vesla: osobni napor i povjerenje u Boga koji je obećao da nas neće napustiti.

„Ipak, ne zaboravimo – pouzdanje u Boga neće nas potpuno osloboditi straha i patnje, ali će osobi uvijek dati sigurnost u patnji i mogućnost da se i ta patnja koju proživljava pretvori u blagoslov“, pozvao je propovjednik.

Homiliju je zaključio ohrabrivši vjernike Stepinčevim riječima: „Gore glavu prema nebu – ne boj se!“