Velike Tekije 2022.

Program u biskupijskom svetištu započeo je ujutro pobožnošću križnog puta.

Pontifikalnu misu na hrvatskom predvodio je srijemski biskup koadjutor msgr. Fabijan Svalina u koncelebraciji sa srijemskim biskupom msgr. Đurom Gašparovićem, beogradskim nadbiskupom msgr. Stanislavom Hočevarom, te svećenicima srijemske i Subotičke biskupije i Beogradske nadbiskupije. Upravitelj svetišta vlč. Ivan Rajković je na početku slavlja pozdravio okupljene biskupe, svećenike i vjernike, te predstavnike vlasti. Posebnu dobrodošlicu poželio je msgr. Fabijanu Svalini koji na ovogodišnjim Tekijama prvi put slavi Misu u biskupijskom svetištu Gospe Snježne.

Srijemski biskup koadjutor je na početku homilije također pozdravio okupljene biskupe, te zaželio brz oporavak subotičkom biskupu msgr. Slavku Večerinu, preporučivši ga Gospi Tekijskoj, koji je isto tako trebao biti sudionik slavlja. Biskup je uputio pozdrav i novoimenovanom generalnom vikaru Srijemske biskupije preč. Josipu Ivešiću.

Biskup Svalina je u nastavku propovijedi govorio o čovjeku kao putniku, te kazao: Hoćemo li hodati kao mladi Odisej, zadovoljni tumaranjem, ili ćemo hodati poput Abrahama tražeći cilj, ostvarujući nade i ispunjenje zadovoljstva koje ne obmanjuje? Život je putovanje, hod u slobodu, očekivanje. Koja su čovjekova očekivanja danas? U svakom slučaju, jedno je sigurno: svatko u sebi skriva nade. Sve se one neizbježno slijevaju kao brojni potoci u jedinstven ocean koji se zove krik za spasenjem, koji se diže iz dubine srca svakog čovjeka… Svaka je religija pokušaj dati odgovor na taj krik, ispuniti prostor nade potpunom sigurnošću koja ne obmanjuje.

Za nas kršćane sigurnost se temelji na činjenici da se Bog umiješao u povijest, da je ušao u granice našeg ljudskog vremena i u njemu ostavio svoje tragove. Mi želimo otkriti te tragove, to znači otkriti njegovo lice, znači susresti ga i prihvatiti kao Gospodara našega života. Veliko otajstvo utjelovljenja, događaj koji je eksplodirao usred ljudske povijesti, prije više od 2 000 godina, pomaže da svaki put kad čovjek uzdahne iz dna svoje tjeskobe, taj uzdah ne bude očajnički krik, nego poziv ljubavi. Hodočašće idealno oslikava razmjene tog poziva i odgovora. Čovjek je po svojoj naravi hodočasnik, on neprestano traži, znatiželjan je saznati, upoznati: on je hodočasnik sreće i istine. Mi tražimo ono što jesmo, smisao života i vlastite sudbine, istražujemo Beskrajnog Boga izvan ljudskih granica, otvoreni prema Apsolutnome sa željom da ga posjedujemo, da postanemo slični njemu, kazao je msgr. Svalina.

Srijemski biskup koadjutor također je govorio i o Bogu hodočasniku koji kroz Stari Zavjet hodočasti, tražeći čovjeka i prateći ga na njegovim životnim putovima. To Božje putovanje vodi prema Isusu Kristu, koji cijelu ljudsku stvarnost vodi k ispunjenju.

Zato s pravom kažemo da je naše hodočašće odgovor Onome koji nas je najprije potražio stvarajući nas i ljubeći nas od vječnosti. Ne idemo mi Kristu, mi se k njemu vraćamo. Kad čovjek prvi kreće na put , tada u stvari nastoji pobjeći od Boga. Zar psalmist ne kaže: ‘Kamo da idem od duha tvojega, i kamo da od tvog lica pobjegnem? Ako se na nebo popnem, ondje si, ako u Podzemlje legnem, i ondje si. Ako uzmem krila zorina, pa se naselim moru na kraj, i ondje bi me ruka tvoja vodila, desnica bi me tvoja držala’ (Ps 139,7-10)? Ne tražimo mi prvi njega u njegovoj kući, nego on dolazi u našu, i dopušta da ga ugostimo kao ono Zakej. On želi doći k nama i nastaniti se u nama. Zato, najdublji smisao kršćanskog hodočašća ne sastoji se toliko u traženju Boga, koliko u povratku k njemu, u prepuštanju da nas on pronađe, poručio je biskup.

Predslavitelj je govorio i o Mariji kao hodočasnici, koja, kada je saznala da će roditi Spasitelja, kreće na hodočašće. Prvo posjećuje Elizabetu, pa odlazi u Betlehem, gdje će roditi Spasitelja, pa u Egipat, pa svake godine u Jeruzalem. Hodočasti prateći svog Sina na njegovom putu poslanja, sve do križa.

Hodati, putovati, hodočastiti bila je sudbina Marijina. Otada je ona Božji hod da dođe na svijet. Marija hoda noseći svoga Sina, Spasitelja. To je jedini cilj njezina hoda, hodočašća.

Već dvadeset stoljeća Gospa hoda putovima svijeta. Možemo reći, otkako je izašla iz svoje kuće da posjeti Elizabetu, nikada se u nju nije vratila. Uvijek u hodu, neumorno, hodajući svakovrsnim putovima, da dođe pokucati na vrata svih onih koji čekaju, ali i onih koji ne čekaju pohod Gospodina spasenja, kazao je propovjednik.

Na kraju homilije msgr. Svalina se zapitao kakvo će biti vrijeme koje čeka čovječanstvo koje se nalazi na hodočašću na pragu trećeg tisućljeća, te ustvrdio da možemo ovim svijetom hoditi bez straha, jer s nama hodi Marija, kojoj smo se došli moliti.

Došli smo je zamoliti da nas i dalje na našem životnom putu prati kao Majka, Majka Crkve, hodočasnice na zemaljskim putovima u bremenitim vremenima u kojima živimo. Neka bdije nad Crkvom, kojoj prijeti duh svijeta, neka izmoli jedinstvo Crkve i svih kršćanskih Crkava, neka je prati na putovima prave obnove i napretka… Iako idemo prema nepoznatoj budućnosti koja nas straši. Koliko god su naši strahovi veliki i ne bez temelja, ipak ukoliko razmišljamo u duhu vjerskog, religioznog, kršćanskog, evanđeoskog, pa i razumskog optimizma, naš pogled postaje sve vedriji i bistriji. Danas smo ovdje i da ponovno zamolimo Gospu riječima pobožnog hodočasnika: ‘O dobra Mati, put nas vodi u Tvoj dom. Tamo ćeš nam suncem sjati i voditi Sinu svom,’ da i dalje bude uza svoj narod, da nam ruži zaštitu i vodi nas k svom Sinu, koji je ključ, središte i cilj sve ljudske povijesti, zaključio je srijemski biskup koadjutor.

Beogradski nadbiskup msgr. Stanislav Hočevar je na kraju slavlja zahvalio na pozivu da bude sudionik ovoga događaja, te zahvalio Gospi što je opet došlo vrijeme da vjernici mogu hodočastiti i susretati se u tekijskom svetištu. Posebno je pozdravio srijemskog biskupa koadjutora msgr. Fabijana Svalinu, te između ostalog kazao:

Znam da ti znaš bolje od mene kamo si došao, ali molim te da se danas sjetiš, da boraviš u slavnome gradu Sirmiumu, s tako bogatom poviješću, ne samo slavnom poviješću rimske imperije, nego, prije svega, u slavnome gradu tolikih svjedoka, mučenika. A pridružili su se tada u tom procesu svjedočenja i mnogi građani nekadašnjeg Singidunuma, današnjeg Beograda. Dragi brate, imamo zajedništvo u tom svjedočenju. Ako je ikada potrebno, to je onda da danas svjedočimo za Isusa Krista… Bog nas sigurno poziva da upravo preko marijanske duhovnosti, njezine snage i ljubavi, njezinog nadahnuća još više surađujemo, kako bi Europa, kao kontinent koji je prvi primio dar kršćanstva, ponovno mogao prednjačiti u evanđeoskim vrlinama.

Po završetku misnoga slavlja slika Gospe Tekijske je u procesiji unesena u crkvu, gdje će joj se vjernici u nastavku dana moći pokloniti.

Program proslave Gospe Snježne na Tekijama završio je večernjom misom na hrvatskom jeziku.