Moderator predavanja bio je izv. prof. dr. Šimo Šokčević. Dr. sc. Senjan svećenik je Đakovačko-osječke nadbiskupije trenutačno u službi vicerektora u Bogoslovnom sjemeništu u Đakovu.

O izboru teme predavač je pojasnio da se ideja rodila još se tijekom magisterija s područja svećeničke formacije. Dan za danom je sve jasnije shvaćao kako formacija ima neizostavnu i delikatnu ulogu u životu budućih svećenika. Drugi, iznimno snažan motiv bili su mnogi medijski natpisi i vijesti o različitim skandalima koje su počinili svećenici u raznim dijelovima svijeta. Nekoliko puta predavač se pitao zašto dolazi do toga i kako je moguće da se nešto tako dogodi nakon prilično dugog razdoblja formacije koje prethodi svećeničkom ređenju.

Dr. sc. Senjan naglasio je da postoje različiti oblici i razine nevjernosti. Ono što se očituje kao skandal jesu nevjernosti koje imaju vanjska očitovanja, ali postoji i cijela jedna galaksija unutarnjih nevjernosti svećenika koji se trude biti vjerni svome svećeničkom zvanju. Bez obzira na želju biti vjerni, imaju iskustvo jedne ili druge situacije u kojoj ne uspijevaju vjerno odgovoriti na Božji poziv. „Što treba ojačati i poboljšati u početnoj formaciji kako bi se izbjegla nevjernost svećeničkom zvanju?“ To je pitanje temeljni motiv zbog kojeg se predavač odlučio posvetiti istraživanju odgoja za vjernost.

U prvom dijelu rada pojašnjava se što znači vjernost te se analizira taj fenomen polazeći od pojedinih definicija koje ju određuju. Potom se daje pregled današnjeg društva s posebnim i izraženim osvrtom na mlade danas i neke od njihovih karakteristika koje utječu na vjernost ili nevjernost pozivu. U središnjem poglavlju prvog dijela nastoji se odgovoriti na pitanje je li uopće moguće biti vjeran. Nakon pregleda svijeta mladih danas, a to su mladi koji dolaze u sjemeništa, predstavlja se i analizira fenomen vjernosti. Nakana je bila prikazati kako je življenje vjernosti danas moguće bez obzira što ju društvo ne favorizira, štoviše postoji mnogo otpora prema fenomenu vjernosti, a uz to još dolazi i krhkost suvremenog čovjeka.

Nakon opće analize vjernosti, slijedi analiza vjernosti svećeničkom zvanju. U tom dijelu rada analiza počinje od krštenja koje bi bilo temelj, a svoje upotpunjenje pronalazi u svećeničkim obećanjima. Poslije je prikazana uloga vjernosti vrijednostima poziva prelazeći na svjedočanstvo i svećeničku autentičnost. Zaključujući poglavlje, nastoji se objasniti odnos između osjećaja krivnje i srama da bi se pred sam kraj prikazalo kako je vjernost mnogo više te da nadilazi puku ustrajnost.

U drugom dijelu govori se o nevjernosti kao fenomenu koji se treba izbjegavati i koliko je god moguće iskorijeniti iz svećeničkog života. Kao što postoji cijeli spektar vjernosti, tako je i mnoštvo različitih oblika nevjernosti. U crkvenim okružjima često se ne razlikuje nevjernost svećeničkom zvanju i napuštanje svećeničke službe. Može se živjeti nevjerno bez da se napušta svećenička služba. Stoga je ovdje usmjerenost prema onim slučajevima koji ostaju na ministerijalnim službama unutar crkvenih zajednica, ali su nevjerni svećeničkom identitetu.

Glavno poglavlje drugoga dijela govori o dvostrukom životu svećenika. Takvo stanje očituje kako se kroz dva potpuno oprečna stava i načina življenja, svećenik navikne živjeti dva paralelna života. Najjednostavnije tumačenje bilo bi da ti individualci ne žive u skladu s vrijednostima svoga poziva. Riječ je o slučajevima čije je ponašanje suprotno identitetu svećenika i evanđeoskoj poruci: „Nitko ne može služiti dvojici gospodara. Ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti; ili će uz jednoga prianjati, a drugoga prezirati“ (Mt 6, 24).

U radu je prikazana i nevjernost celibatu kao jedan sasvim konkretan oblik dvostrukoga života. Sasvim je jasno da nevjernost celibatu nije ništa drugo, nego nevjernost samom svećeničkom zvanju. Svećenik ne može biti vjeran svome pozivu, ako živi dvostruki život na polju celibata i čistoće. Svećenički celibat ide iznad pravnog određenja i iznad isključivo tjelesne i izvanjske stvarnosti.

U trećem dijelu rada koji je i srce cijeloga istraživanja, iznose se određeni prijedlozi za odgoj za vjernost. Ovaj dio podijeljen je u tri poglavlja. U prvom se obrađuje odgoj bogoslova za vjernost svećeničkom zvanju, u drugom elementi koji se trebaju ojačati kako bi se postigla vjernost, a u trećem vjernost Djevice Marije kao primjer za odgoj za vjernost. Kao polazišna točka uzima se odgoj bogoslova za dosljednost u svome pozivu. Odgoj za dosljednost i autentičnost referira se na otkrivanje i poznavanje unutarnjih dinamika osobe.

Tijekom početne formacije, odgojitelji bi trebali pomoći kandidatima otkriti i upoznati zakonitosti i dinamike vlastite unutrašnjosti. Taj proces, bez sumnje, uključuje poznavanje, prihvaćanje i integraciju vlastite slabosti. Proces integracije vlastite slabosti događa se preko poznavanja samoga sebe jer to otvara prostor prepoznavanju i prihvaćanju same slabosti. Taj je put nemoguć bez prepoznavanja ispravne uloge vlastitih potreba, ograničenosti i nagnuća. Kako bi se ostvarila integracija osobne slabosti koja vodi prema dosljednosti, potrebno je prepoznati i ono što je grijeh, oblikovati vlastitu savjest i živjeti stalno obraćenje. Nakon integracije vlastitih slabosti ključan je trenutak prihvaćanja i usvajanja samonadilazećih vrijednosti. Sjemenišni odgoj nastoji usmjeriti bogoslove prema usvajanju tih vrijednosti koje se mogu nazvati i pozivske vrijednosti.

Drugo poglavlje trećega dijela razrađuje odgoj pojedinih elemenata koji osnažuju vjernost pozivu. Formacija mora biti cjelovita: treba se osnažiti ljudska zrelost, pravednost, fleksibilnost i transparentnost. Sljedeći element je afektivna zrelost koja treba biti objekt posebne skrbi u odgojnim ustanovama. Tu je još i relacijska zrelost koja uključuje istinsko prijateljstvo i bratsku opomenu. Daljnji element koji je neizostavan u odgoju jest duhovna zrelost koja se sažima u prijateljstvu s Kristom i pozivu na svetost koji se ostvaruje kroz euharistiju, ispit savjesti, iskustvo Božjeg oproštenja i druge prilike. Tu su i služba časova i asketske vježbe.

Na kraju predavanja, dr. sc. Senjan predstavio je Blaženu Djevicu Mariju kao primjer i model svećeničke vjernosti. Ona je velika zato što je vjerna te s predstavljanjem karakteristika njezine vjernosti želi ju se postaviti kao model za nasljedovanje i primjer kako je moguće postići i živjeti vrlinu vjernosti. U tomu, svakako, od iznimne pomoći može biti zagovor Djevice Marije – zaključio je predavač.