Na panelu su govorili srijemski biskup Fabijan Svalina, ekonom Subotičke biskupije vlč. Ivica Ivanković Radak, gvardijan i župnik franjevačkog samostana i Župe sv. Ante Padovanskog u Beogradu fra Ilija Alandžak i upravitelj Fondacije „Antun Gustav Matoš“ Marin Piuković. Ssusret je moderirao svećenik Beogradske nadbiskupije vlč. Mihael Sokol.

Biskup Svalina govorio je o hrvatskim katolicima u Srijemu. Na početku je objasnio povijesnu važnost Srijema ustvrdivši da „Katolička Crkva u Srijemu nije samo jedna vjerska institucija jer ona je stoljećima bila čuvar identiteta i onog osobito hrvatskog naroda“. Podsjetio je na početke Katoličke Crkve u Srijemu koji sežu u ranokršćansko razdoblje naglasivši da je ondje „organizirana živa Crkva koja ima svoju jasnu strukturu, svoga biskupa, svoje svećenike, svoje đakone“.  Istaknuo je i važne svece mučenike iz nekadašnjeg Sirmiuma, današnje Srijemske Mitrovice – sv. Ireneja, sv. Dimitrija, po kojem je grad dobio ime, i sv. Anastaziju koju osobito časte Zadrani kao sv. Stošiju.

Razdoblje sv. Metoda, srijemskog nadbiskupa i metropolita, bilo je važno za sve slavenske narode. Mons. Svalina dodao je da odmah nakon njegove smrti u kratkom vremenu „Crkva u Srijemu zamire“. Biskupija je ponovno uspostavljena 1229. te postoji u određenom kontinuitetu u različitim oblicima do današnjeg vremena.

U vrijeme osmanske okupacije Srijem je prolazio „turbulentno vrijeme“. Svi stanovnici, među njima i kršćani, bili su protjerani. Stoga je potpisivanje Karlovačkog mira u Srijemskim Karlovcima 1699. imalo velik značaj. To je potvrdio i dolazak državnog tajnika Svete Stolice kardinala Pietra Parolina na proslavu 325. obljetnice potpisivanja mira.

Srijemski biskup posebno je istaknuo važnost 1773. godine kada je zbog siromaštva i ostalih razloga, premda je Srijemska biskupija imala 12 župa, a Đakovačka biskupija šest, carska uprava donijela odluku da ujedini u personalnu uniju Đakovačku i Srijemsku biskupiju koja se zvala Bosanska ili Đakovačka i Srijemska biskupija, a postojala je do 2008. Predstojala su doseljavanja velikih zajednica Hrvata iz drugih krajeva, Nijemaca i jedne relativno male zajednice Mađara. Tada je katolička zajednica bila većinska u odnosu na dotadašnju pravoslavnu, a biskup je naglasio da je to bilo tako do prošloga stoljeća kada se taj odnos „drastično promijenio“.

Od važnih mjesta izdvojio je marijansko svetište Gospe Tekijske posvećeno Gospi Snježnoj u koje se stoljećima hodočasti.

Biskup se osvrnuo na „bolno i turbulentno“ 20. stoljeće za katoličku zajednicu, osobito nakon Drugog svjetskog rata kada je velik dio mađarske populacije bio protjeran ili likvidiran. Među ostalim, za hrvatsku, tj. katoličku zajednicu je ustvrdio da je nakon Drugog svjetskog rata smanjena u tolikoj mjeri da je već tada bila u manjini. Naglasio je da se u hrvatskoj javnosti malo zna da je tijekom Domovinskog rata četrdesetak tisuća Hrvata, većinski iz Srijema, ali i iz drugih krajeva, protjerano te da su neke župe ispražnjene i postale nepostojeće. Spomenuo je Slankamen koji je imao oko 4 tisuće katolika Hrvata, tj. 99 % te da ih sada ima oko 400. Petrovaradin je također bio većinski hrvatski gradić a sada ima 1800 do 2000 katolika, uglavnom Hrvata. Na prostoru Srijema živi oko 45 tisuća katolika od kojih je prema procjenama oko 90 % Hrvata.

Biskup Svalina istaknuo je i neke značajne povijesne osobe s područja Srijema – bana Josipa Jelačića, lingvista i pedagoga Julija Adamovića, kipara Roberta Frangeša-Mihanovića i svećenika Mitra Dragutinca.

Osvrnuo se i na izazove s kojima se Srijem susreće ustvrdivši da je to mala zajednica koja je ponovno zaživjela u drugoj formi ponovnog osamostaljenja 2008. od Đakovačko-osječke nadbiskupije. Budući da je velik udio katoličkog, tj. hrvatskog stanovništva protjeran, župe su malene. Također, više gotovo nijedno mjesto više nije većinski katoličko ili hrvatsko, osim iznimki. Dodao je da se problem mješovitih ženidbi očituje u tome da ili suprug ili supruga koji su katolici nemaju više doticaj s Katoličkom Crkvom na tom prostoru. Istaknuo je i to da se mladi koji odu na studij, pogotovo iz seoskih sredina, najčešće ne vraćaju.

Međutim, zajednica, premda mala, aktivna je na biskupijskoj i nacionalnoj razini. Mons. Svalina je podsjetio da su prošle godine jedino u župi Golubinci obilježili 1100 godina Hrvatskog kraljevstva jer se ondje nalazi hrvatsko kulturno društvo posvećeno kralju Tomislavu. Za usporedbu, 100 godina ranije je 1000 godina Hrvatskog kraljevstva proslavljena u 23 župe. Na gotovo svim crkvama bile su postavljene spomen-ploča koje se i danas može vidjeti, iako su neke stradale, bile razbijene, uništene ili maknute tijekom Domovinskog rata. Biskup Svalina istaknuo je da je jedan autobus hodočasnika iz Srijema sudjelovao na jubilejskom hrvatskom nacionalnom hodočašću u Rim.

Zaključno je naglasio da je Srijem specifična, neistražena i neispričana priča koju bi trebalo istražiti i prezentirati. Prije dvije godine održan je međunarodni znanstveni simpozij na kojem su otkrili kako je Srijem „bogati rudnik sadržajima i za nacionalnu povijest“. Pozvao je i na organiziranje još nekog znanstvenog skupa ili istraživanja, pogotovo s nacionalnim predznakom, ususret 800. obljetnici ponovne uspostave Srijemske biskupije.

„Možda smo mali brojem, i jesmo mali brojem, ali smo još uvijek jaki i fleksibilni“, poručio je među ostalim biskup Svalina zahvalivši svećenicima koji su dali doprinos proteklim aktivnostima.

Upozorio je i na nedovoljnu medijsku prisutnost podsjetivši da su Hrvati u Srijemu autohtoni stanovnici. „Spletom povijesnih činjenica i okolnosti odvojeni smo od matične domovine, ali naše srce uvijek pripada ovdje pa prema tome voljeli bismo kad bismo imali više prostora da se o nama čuje, da se o nama govori, i da mi možemo nešto reći ili govoriti, da nas netko sluša“, poručio je.

Pojasnio je da bez potpore Đakovačko-osječke nadbiskupije Srijemska biskupija ne bi mogla opstati. Dodao je da Središnji ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske podupire razne projekte i da će Vlada RH pomoći izgraditi biskupijsku kuriju, tj. ordinarijat u Srijemskoj biskupiji koji ne postoji, iskazavši nadu da će ove godine započeti s gradnjom. Ondje bi trebali biti i drugi sadržaji poput riznice, knjižnice i arhiva. Biskup je istaknuo da ima ideju i za otvaranje radijskog i televizijskog studija.

Vlč. Ivanković Radak govorio je o katolicima Hrvatima u Bačkoj i najprije objasnio geografski položaj Subotičke biskupije rekavši da je ta biskupija „jedina redovna“ u Republici Srbiji te da u toj biskupiji ima 170 tisuća katolika usporedivši s veličinama nekih drugih biskupija Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Pojasnio je da je to oko 17 % stanovništva koje živi na području Subotičke biskupije. Pojasnio je da je teritorij Bačke teritorij Subotičke biskupije te geografski kontekst.

Biskupija broji 90 župa i više od 100 svećenika od kojih osamdesetak aktivnih, dok su ostali umirovljeni. Većina svećenika su Mađari a ostali su Hrvati. Biskupijski ekonom je objasnio i da je hrvatski katolički život više koncentriran u Subotici i okolici. Dio prema Somboru i uz Dunav je šokački kraj gdje je stanovništvo izumrlo, iselilo i jednim dijelom protjerano. Istaknuo je da je katolička zajednica hrvatskog govornog područja uključenija u crkveni život negoli mađarska. Rekao je da je Subotica donekle većinski katolički grad, a u Novom Sadu su katolici u manjini.

Naglasio je i smanjivanje broja katolika godišnje u Srbiji poglavito zbog statistike krštenih i umrlih. Objasnio je i problem „bunjevačkog pitanja“, razliku između bunjevačkih Hrvata i onih koji nisu Hrvati te pritisak da se bunjevački jezik uvede u službenu upotrebu Katoličke Crkve. Također je podsjetio na značaj bačkog nadbiskupa koji je bio na popisu gostiju 1094. kada je uspostavljena Zagrebačka biskupija.

Fra Ilija je predstavio franjevce u Beogradu koji su ove godine obilježili 100. obljetnicu ponovne prisutnosti u Beogradu. Na početku je citirao teologa fra Tomislava Šagija Bunića: „Franjevci nisu tražili krajeve u kojima će živjeti sređenije i djelovati smišljenije u cilju da se organizira ponovno osvajanje vlasti na izgubljenim teritorijima“. Naveo je i njegove prijedloge da se nešto treba postići „miroljubivo i razumno“ i to poštivati „realističnom upornošću i žilavom ustrajnošću u traženju novih koraka za budućnost“.

Franjevci su došli u Beograd 1280-ih kada je došao prvi rimokatolički biskup. Kralj Dragutin Stefan ih je pozvao na poticaj supruge katolkinje i njezine majke kraljice Jelene Anžuvinske. Među ostalim, fra Ilija je naglasio da je kralj htio da se suzbije krivovjerje koje je bilo prisutno u tadašnjoj Bosni. Pojasnio je pritom povijest bosanskih franjevaca i izdvojio sv. Ivana Kapistranskog koji je 1456. iz franjevačkog samostana u Beogradu uspješno vodio obranu Beograda od Turaka. Franjevački samostan osvojen je 1521. kada su Osmanlije preuzeli Beograd. Među ostalim, spomenuo je sukob isusovaca i franjevaca o nadležnosti nad postojećim kapelama u tome dijelu. Dodao je da je Srbija nakon osvajanja turske vlasti gotovo bila bez katolika.

Kada je Beogradska biskupija bila ponovno uspostavljena prvi nadbiskup fra Rafael Rodić opet pozvao je pozvao franjevce radi pastorizacije katolika i Hrvata. Samostan i Župa sv. Ante Padovanskog brinu o pastoralu Hrvata, kao i Slovenaca i Mađara. Trenutno ondje žive trojica franjevaca i pružaju smještaj hrvatskim studentima u Beogradu.

Marin Piuković je govorio o okolnostima u kojima Hrvati u Republici Srbiji žive i pojasnio je da su Hrvati 2002. proglašeni manjinom u Srbiji te je tada nastalo Hrvatsko nacionalno vijeće. Istaknuo je da je 2003. nastao tjednik „Hrvatska riječ“ koji piše o prilikama Hrvata koji ondje žive te jedinu profesionalnu kulturnu instituciju Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata. Piuković je govorio i manjinskoj medijskoj prisutnosti. Pojasnio je i prijepore oko etnički neizjašnjenih građana Srbije. Prema popisu iz 2022. bilo ih je 39 tisuća, 2011. oko 58 tisuća, a u Beogradu prema popisu iz 2022. gotovo 5 tisuća. Piuković je istaknuo i potporu Republike Hrvatske za neke projekte u Srbiji.

Vukovar: Otvoren 7. iseljenički kongres