Mons. Rogić je u uvodu zahvalio svim djelatnicima katoličkih škola za njihov dolazak u Šibenik, kao i za svjedočenje i ljubav koju svakodnevno iskazuju djeci i mladima u odgoju i obrazovanju. Pozvao ih je da uvijek ostanu vjerni Kristu, jedinom učitelju te je obećao da će za njih moliti da ustraju u odgovornom pozivu pred brojnim izazovima suvremenog društva.

Biskup je u homiliji istaknuo da je završnom misom okrunjen godišnji susret djelatnika katoličkih škola u Šibeniku.

Dodao je da Božja riječ u svetom vremenu korizme poziva na pokoru i obraćenje. „U korizmenom hodu želimo postati bolji ljudi, rasti u vjeri i susresti neizmjernu Božju ljubav koja se pokazuje u žrtvi Božjeg Sina, Božansko milosrđe koje briše naše grijehe. Riječi proroka Miheja iz prvog čitanja, Božja Riječ koja po njemu progovara govori o praštanju, o neizmjernoj Božjoj dobroti, ali taj govor počinje neobičnim zahtjevom: ‚Pasi, Gospodine, svoj narod… Kao u dane kad si izašao iz Egipta, pokaži nam čudesa!‘ Odgovor koji slijedi valjalo bi naučiti naizust, kao kajanje, kao molitvu ohrabrenja i trajnog podsjećanja na Božje oproštenje: ‚Tko je Bog kao Ti koji prašta krivnju, koji grijeh oprašta i prelazi preko prekršaja Ostatka baštine svoje, koji ne ustraje dovijeka u svome gnjevu, nego uživa u pomilovanju? Još jednom, imaj milosti za nas! Satri naše opačine, baci na dno mora sve grijehe naše!‘ To je najveće Božje čudo, oproštenje, ljubav beskrajna koja traži naš odgovor. Zato prorok zaključuje: obnovi nam vjernost i dobrotu.“

„Zar to ne moli svaka vjernička duša, svaki član kršćanske obitelji, svaki djelatnik katoličkih škola?“, nastavio je. „Što Vam drugo reći nego ustrajte u toj nakani i molitvi. Poručiti – da tu vjeru svjedočite svojim životom i djelovanjem, ne samo kao zaposlenici katoličkih škola, nego kao osvjedočeni vjernici kojima je stalo! – Kojima je stalo da njihova škola odiše Duhom ljubavi Božje, međusobnim pomaganjem u svemu, istinskim nastojanjem da dademo uvijek više od sebe u svojoj velikodušnosti služenja. Molim Vas i pozivam, ne budite samo ‚oni koji tamo rade‘ – nego oni koji u katoličkim školama žive i svjedoče svoju vjeru i Božju ljubav učenicima, roditeljima, sredini u kojoj djeluju i jedni drugima. Neka Vam to ne bude teško!“

Zatim je biskup na temelju navještenog Evanđelja naglasio da je vrhunac Božjeg djelovanja prema čovjeku milosrđe koje je pokazao u svome Sinu, a najbolji primjer toga milosrđa Isus je pokazao u prispodobi o milosrdnom Ocu koji skrbi za svoje sinove, kako mlađeg koji spiska svoje nasljedstvo, tako starijeg koji ostaje zarobljen svojom uskogrudnošću.

Središnji lik Isusove prispodobe je Otac, koji svom svojom ljubavi želi imati oko sebe sinove, želi im dati život u svojoj blizini, želi biti s njima i dati im svega sebe i sve potrebno za život u radosti. „Mlađi sin traži odmah svoj dio i napušta Oca. Želi biti samostalan. Ne sviđa mu se živjeti pred očima Oca jer želi okusiti stvari za koje zna da se Ocu ne bi svidjele. Zato odlazi (kaže Pismo) u ‚daleku Zemlju‘, daleko od očeva pogleda. Uzima svoje nasljedstvo, nemilice ga troši udovoljavajući prohtjevima i žudnjama srca koje je zaboravilo Očeve savjete. Pa ipak i taj period svoga života on živi od onoga što je Očevo, živi od nasljedstva što mu ga je Otac dao. I kad ostane bez toga, bez te zadnje veze s Ocem, živjeti postaje nemoguće. Doslovno, umrijet će od gladi. Htio je živjeti život, a našao se u opasnosti da ga izgubi. ‚Tko želi život svoj zadobiti, izgubit će ga.‘ Dospio je do dna poniženja, niti svinjskih rogača nije bilo za njega. Hrana znači život, bez hrane nema života, bez hrane se umire. Mlađi sin zna da u Oca ima hrane na pretek, da u Oca ima života na pretek“, istaknuo je predslavitelj.

Pismo dalje veli – nastavio je biskup o mlađem sinu – „Došavši k sebi…“ Sjetio se Oca, sjetio se kako mu je bilo. Samo u povratku je spasenje iz životne nevolje u koju je upao. Uvidjeti to najveći je korak, a za njega treba doći k sebi. Treba se otrijezniti od opijenosti svojim željama, od opojnosti ponuda koje odasvud zapljuskuju. Treba ući u sebe i raspoznati putove i kamo vode. Valja se vratiti Ocu. Ali, mlađi sin sebe više ne smatra sinom. Prokockao je nasljedstvo. Samo u imanju uviđao je svoju sinovsku vezu s Ocem. Vratit će se kao najamnik, kao dragovoljni rob koji želi služiti. Sada mu ništa neće biti teško. Priznat će svoju krivicu, ponizit će se, samo da ga Otac primi, pa makar i kao zadnjega od svojih slugu. Mlađi sin nije primljen kao sluga, kao rob, prihvaćen je iznova od Oca, kao sin. Umjesto ukora, umjesto kazne Otac priređuje slavlje. Sin je sa ruba smrti vraćen u život, u puno zajedništvo s Ocem. Došavši k sebi kajući se, priznajući krivicu sve mu je oprošteno.

Mons. Rogić je u nastavku propovijedi pred slušatelje stavio lik starijeg sina: „On je ostao Ocu vjeran, nije prestupio njegovih zapovjedi, ali nije bio svjestan ni svoga sinovstva, ni Očeve ljubavi prema njemu, niti je imao ljubavi za brata. Zato i nije razumio da je na slavlje pozvan i on, da je to slavlje priređeno njegovom bratu koji se spasio i njegovo slavlje. Usuđuje se prigovoriti Ocu da mu je mlađi sin rasuo imanje i dobio slavlje za nagradu, a njegova vjernost nikada nije bila nagrađena ni jaretom. I njemu su Očeve zapovjedi teret. I on se osjeća najamnikom bez nagrade: ‚Ni jareta mi nisi dao da se s prijateljima proveselim?‘ Uz Oca je i ima puninu života, a traži jare i veselicu s drugovima, isključujući Oca. Otac ne kori ni njega. Obraća mu se sa sine, ti si uvijek sa mnom i sve moje tvoje je – veseli se svome bratu jer se spasio. Ti nisi proživio takvu strahotu. Kako ne vidiš da se treba radovati životu kojega imaš i u kojeg ti se brat vratio. Što je dalje bilo sa starijim sinom ne znamo. Je li se i on na Očeve riječi pronašao?“

No, braćo i sestre, ove su riječi od Boga upućene nama – kazao je biskup – da dođemo k sebi, da pronađemo u koju smo mi to daljinu od Oca otišli, da se vratimo i Otac nam neće uskratiti našeg sinovstva.

Podsjetio je na činjenicu da su svi Božja djeca i da ih Bog k sebi zove u puninu života, ma kakva bila nečija lutanja Otac ga uvijek čeka i sa svakim koji se vrati, pozvani su radovati se spasenju, radovati se povratku svoga brata, jer gozba je za sve.

Biskup Rogić je na kraju homilije okupljene potaknuo da nikad ne izgube iz vida da je Otac taj koji traga za njima, koji širi ruke da ih obgrli na povratku iz lutanja, promašenih traženja, razočaranja. „Otac je tu da nam priredi Gozbu. I sve što od nas traži jest da dođemo k sebi, da se osvjestimo i na ljubav odgovorimo ljubavlju. Nitko tko je osjetio, makar na tren Božju blizinu i ljubav ne može ostati ravnodušan. Božja nas Riječ danas poziva da se iznova susretnemo sa silinom Božje ljubavi, da i drugima pomognemo osjetiti je – da ih privedemo toj spoznaji. To je zadatak nas kršćana u ovome svijetu. Na koncu mora pobjediti Božja ljubav za čovjeka. Mi smo ti koji smo pozvani da je učinimo vidljivom, jasnom i prisutnom u našem gradu, u našoj župskoj zajednici, u našim obiteljim, u našim katoličkim školama. I ovo što smo danas zajedno oko Gospodina neka bude slavlje radosnog povratka braće koja su ‚došla k sebi‘, koja se vraćaju Ocu da izliječi sve naše bjegove, lutanja. Budimo braća i sestre koju je ujedinila neizmjerna Božja ljubav! Neka euharistijska služba – Kristova žrtva, probudi u nama Božje sinovstvo, Očevu ljubav i povrati izgubljeno dostojanstvo i zajedništvo.“

Uz biskupa Rogića misu su suslavili umirovljeni šibenski biskup Ante Ivas, predstojnik Nacionalnog ureda HBK za katoličke škole Ivica Žuljević te ravnatelji katoličkih škola.

Na kraju mise predstojnik Žuljević zahvalio je šibenskim biskupima za srdačno gostoprimstvo i pažnju koju su svojom dvodnevnom nazočnošću iskazali svim ravnateljima i ravnateljicama te djelatnicima katoličkih škola. Zahvalio je i ravnateljici Katoličke osnovne škole Šibenik s. Mandici Starčević sa suradnicima, koja je bila poveznica s Nacionalnim uredom za katoličke škole u organiziranju susreta, poželjevši obilje Božjeg blagoslova u daljnjem djelovanju škole te svima sretan povratak svojim domovima.