U razgovoru se Papa dotaknuo brojna pitanja: od suosjećajnog stila svećenika koji su pozvani biti bliski ljudima, preko duhovne pratnje, korištenja novih tehnologija, razlučivanja, dijaloga znanosti i vjere, do uloge Crkve u vrijeme rata.

Papa između ostaloga podsjeća da „imati vjeru ne znači imati odgovor na sve“ te da u dijalogu sa znanošću valja uvijek biti otvoren. Glede duhovne pratnje, podvlači da je to „laička karizma“, pa tako bogoslove i svećenike može duhovno pratiti i laik, muškarac ili žena.

Rimski je biskup iznio i jedno svoje iskustvo, odnosno da je u razlučivanju kojeg od kandidata treba ili ne treba zarediti za đakona ili svećenika, najbolje odgovore dobivao od žena u župama. „Zanimljivo je: one znaju namirisati“, kaže. Osim toga, Papa je upozorio svećenike da „za duhovno zdravlje nije dobro nemati kontakta sa svetim Božjim narodom“. U nastavku, cjelovit prijevod ovog zanimljivog dijaloga:

Papa Franjo: Gospodo kardinali, gospodo biskupi, svećenici! Prije svega, ispričavam se zbog kašnjenja: zaista se ispričavam, ali problem je što je bio loš dan, jer su bili posjeti dvojice predsjednika Republike… Zato ovo kašnjenje. Trenutak je ovo u kojem nije lako čekati jer se u ovo vrijeme počinje osjećati želudac… Idemo naprijed.

Kad sam ušao vidio sam: ovo je ovo je monument kleričkom staležu!! Jer vas ima stvarno puno, mnogo svećenika zajedno. Zadovoljstvo je. Pa krenimo.

Pitanje: Sveti Oče, molio bih Vas za savjet o duhovnom vodstvu mladih svećenika. Lako je svećenicima biti duhovni voditelj laicima, redovnicama i onima koji su još u formaciji. Po mom mišljenju, međutim, svećenicima je teško tražiti duhovno vodstvo od druge subraće. Kako biste savjetovali svećenicima, osobito mladima, da traže tu duhovnu pomoć za svoju formaciju? Hvala.

Papa Franjo: Prije svega, hvala vam svima na interesu, postavili ste 205 pitanja! Ako bude vremena, napravit ćemo ih deset, jer ovo je malo previše!

Hvala Dominique. Problem duhovnog vodstva. Danas se koristi manje direktivan izraz, duhovna „pratnja”, što mi se sviđa. Je li duhovno vodstvo, odnosno duhovna pratnja obavezna? Ne, nije obavezna, ali ako nemaš nekoga da ti pomaže u hodu, past ćeš i stvorit ćeš buku. Ponekad je važno biti u pratnji nekoga tko poznaje moj život i tko ne mora biti ispovjednik. Ponekad to ide, ali važno je da su to dvije različite uloge. Ideš ispovjedniku da te odriješi od grijeha i ideš pripremljen s grijesima. Ideš duhovnom pratitelju da mu kažeš stvari koje se događaju u tvom srcu, duhovne kretnje, radosti, ljutnje i što se događa u tebi. Ako imaš relaciju samo prema ispovjedniku, a ne prema duhovnom pratitelju, nećeš znati kako rasti, bit će nešto pogrešno. Ako se povezuješ samo s duhovnim pratiteljem, suputnikom, a ne ideš ispovijedati svoje grijehe, to je također pogrešno. To su dvije različite uloge, a u školama duhovnosti, primjerice isusovačkoj, sveti Ignacije kaže da ih je bolje odvojiti, da je jedna osoba ispovjednik, a druga duhovni pratitelj ili pratiteljica. Ponekad je to ista osoba, ali to su dvije različite stvari, koje možda jedna osoba radi, ali dvije različite stvari.

Drugo. Duhovna pratnja nije klerička karizma, to je karizma po krštenju. Svećenici koji čine duhovnu pratnju imaju karizmu ne zato što su svećenici, nego zato što su laici, zato što su kršteni. Znam da ima u Kuriji, možda i među vama ovdje prisutnim svećenicima, koji duhovni život imaju uz pratnju redovnice koja je dobra, koja predaje na Gregoriani, dobra je i ona je duhovni pratitelj. Idi, nema problema, to je žena duhovne mudrosti koja zna voditi. Neki pokreti možda imaju mudrog laika, razboritog laika. Ovo govorim jer to nije svećenička karizma. To može biti svećenik, ali ne samo on. A da bi se bilo duhovni pratitelj, potrebno je veliko pomazanje. Iz tog razloga, na tvoje pitanje, rekao bih: prije svega, budite sigurni da morate biti u pratnji, uvijek. Jer osoba koja nije praćena u životu stvara „gljive“ u duši, gljive koje te onda maltretiraju. Bolesti, prljava usamljenost, mnoge loše stvari. Treba mi pratnja, netko da me prati. Razjasniti stvari. Tražiti duhovne emocije, da mi netko pomogne da ih shvatim, što Gospodin želi s tim, gdje je napast… Susreo sam neke studente teologije koji nisu mogli razlikovati milost od napasti. Netko me mora pratiti. I nije potrebno to činiti svaki tjedan, ne, duhovnom pratitelju idete jednom mjesečno, svaka dva mjeseca, kada imate nešto za posavjetovati se s njim ili njom. Ali neka ove stvari budu jasne.

Kako ćete ga ili ju pronaći? Budite pažljivi, vidiš nekoga tko te privlači načinom na koji govori, što si od jednog, od drugog… Tražite duhovnog pratitelja, ali prema onome što sam rekao, mislim da je važno: razlikovati tu osobu od ispovjednika, jer su to dvije različite uloge. To je laička karizma, to može činiti svećenik, biskup, žena, laik. A zatim pronađi osobu koja u tebi budi povjerenje i duhovnu simpatiju. Ovo je jako važno, vi dobro razumijete što to znači, taj sklad koji puno pomaže.

Ne znam jesam li odgovorio. To je važna stvar. Ovo što sada govorim služi barem tome da nitko od vas od sada ne bude bez duhovnog pratitelja, bez duhovne pratnje, jer neće dobro rasti, to govorim iz iskustva. U redu? Je li svima jasno? U redu. Idemo dalje.

Pitanje: Sveti Oče, možete li nam pomoći razumjeti kako u svojoj službi možemo biti mostovi između svijeta vjere i svijeta znanosti? Što konkretno možete savjetovati nama koji u pastoralnoj praksi imamo odgovornost promicanja dijaloga, svakako ne suprotstavljanje između ova dva područja. Hvala. 

Papa Franjo: Važno je ne poricati ulogu znanosti, pa ni znanosti koja ide dalje, znanosti koja istražuje. Ona je važna, vrlo je važna. I osobe koje studiraju, pa i ako nisu istraživači po službi, svaka osoba, primjerice sveučilišni studenti, svi moramo biti otvoreni prema nemiru koji dolazi od studenata. Prije svega, rekao bih, slušajte, budite otvoreni za probleme. Ako kreneš putem problematike, pitaš se: kako to? I pitaš se nekoliko puta. A nemoj davati neke od onih odgovora koji su se nekada koristili, u knjigama napravljenim da odgovore na sve poteškoće protiv Crkve, protiv naše vjere. To su odgovori koji su beskorisni, čisto su teoretski i ne možemo ih ponuditi kao relevantne odgovore studentu koji studira tu specijalnost. Moramo dati odgovor na visini, dostojan čovjeka, i mislim da je to vrlo važno: gledati sa širokim, širokim horizontima… I može se reći: „Ja to ne znam, ali ti razmisli o tome… Navještaj vjere je ovo, na ovoj točki postoje ti horizonti, pogledaj…”. Uvijek budi otvoren i vodi ga… A možeš također reći: „Ne znam kako da odgovorim, no pođi i pronađi ovu osobu, ovog čovjeka, ovu ženu, ovog svećenika, koji je stručnjak za ovo i može ti objasniti”. Nikad ne zatvaraj vrata, nikad ih ne zatvaraj. Čak i ako ti dođu s problemima za koje smatraš da nisu u skladu s moralom. Ako možeš odgovoriti, odgovori. Ako ne znaš odgovoriti, traži nekoga tko to može i reci: „O ovome možeš razgovarati s ovim, s onim drugim”. Ali uvijek otvoren, uvijek otvoren. Jer obrambeni stav zatvara dijalog, zatvara vrata. Otvoren: „Da, zanimljivo…”.

Na većinu stvari možemo odgovoriti jer ih znamo. Kad sveučilišni studenti dođu s nedoumicama, dajem vam savjet: kad vam donesu sumnju sa strane sveučilišta, na primjer, studenti – možda je to sektor u kojem se najviše radi –, ako je moguće, odgovorite drugom sumnjom, i tako si pažljiv te istu gestu koju on učini tebi i ti činiš njemu, tako da se ne osjeća previše sigurnim. „Pitaš me ovo, dobro, ali kako ti vidiš ovo?”. To je Isus često činio, vidimo to u Evanđelju. Na pitanje koje je sadržavalo zamku, Isus je odgovorio drugim pitanjem i ostavio sugovornika nasred intelektualnog puta. Važno je odgovoriti na ovaj način, ili, ako ne dođe, usmjeriti na osobu koja može odgovoriti na taj znanstveni aspekt, onaj aspekt koji je protiv vjere i na koji možda ja ne mogu odgovoriti. U većini slučajeva, vjerujem da se može odgovoriti. Ali – ovo je i dalje savjet koji vam dajem – ne odgovarajte „u zrak”, isprazno: odgovaram tebi, tebi koji me pitaš. Ako se kompromitiraš ovim pitanjem, kažem ti ovo. Isus je to učinio. Na primjer, kada bi liječio u subotu, rekao bi: „A što je s tobom? Zar ne vodiš kravu da je napojiš u subotu?” (usp. Lk 13,15). Pokazao mu je kontradikciju u samom pitanju. Kad su u pitanju ozbiljne znanstvene stvari, koje su izvan naše sposobnosti, da kažemo što možemo i što ne znamo; reci: „O ovome moraš pitati nekoga tko se više razumije u ovu znanost”. Biti ponizan. Imati vjeru ne znači imati odgovor na sve. Ta metoda obrane vjere više ne funkcionira, to je anakrona metoda. Imati vjeru, imati milost vjerovati u Isusa Krista znači biti na putu. I da onaj drugi shvati da si na putu, da nemaš sve odgovore na sva pitanja. Postojalo je vrijeme kada je teologija obrane bila moderna i postojale su knjige s pitanjima za obranu. Kad sam bio mladić, to je bila metoda obrane. To su odgovori, poneki dobri, drugi zatvoreni, ali taj način nije dobar za dijalog. „Jesi li vidio? Odgovorio sam ti, pobijedio sam”. Ne, to ne ide. U dijalogu sa znanošću uvijek biti otvoren. I reći: ovo ti ne znam objasniti, već trebaš otići do ovih znanstvenika, do ovih ljudi koji će ti možda pomoći. Valja pobjeći od kontrapozicije religija/znanost, jer to je zao duh, to nije istinski duh ljudskog napretka. Ljudski napredak će unaprijediti znanost i također zadržati vjeru.

Pitanje: Dragi papa Franjo, u ovo vrijeme priprave u Rimu, kako možemo živjeti svoju službu, a da ne izgubimo onaj „miris ovaca” svojstven našoj svećeničkoj službi? Hvala. 

Papa Franjo: Bilo za vas koji studirate, bilo za one koji rade u Kuriji ili imaju neki posao, nije dobro za duhovno zdravlje nemati kontakta sa svetim Božjim narodom, prezbiterski kontakt. Zbog toga savjetujem, štoviše, poručujem prefektima da paze ako netko nema ovu službu subotom i nedjeljom, u župi ili gdje god, da budu oprezni i da ih pozovu na to; a ako to ne čini, budi oprezan pa ćemo razgovarati o tome. Važno je održavati kontakt s narodom, s vjernim narodom Božjim, jer postoji pomazanje naroda Božjega: oni su ovce i, kako kažete, možete izgubiti miris ovaca. Ako se udaljiš, bit ćeš teoretičar, dobar teolog, dobar filozof, jako dobar kurijal koji radi svašta, ali si izgubio sposobnost da namirišeš miris ovaca. Uistinu, tvoja je duša izgubila sposobnost dopustiti da je probudi miris ovaca. Zato mislim da je važno – rekao bih potrebno, štoviše, obavezno – da svatko od vas ima barem jednom tjedno pastoralno iskustvo. U župi, u domu za mladiće ili djevojke, ili za starije, što god to bilo, ali imati kontakt s narodom Božjim. I kažem prefektima: vidite ima li tko da to ne čini: neka ga ne kažnjavaju, nego neka razgovaraju s njim, jer to je važno, a on gubi veliku snagu, veliku snagu svećeničkog života.

Volim razgovarati sa svećenicima o „četiri blizine”. Blizina Bogu: moliš li se? Blizina s biskupom: kakva je tvoja bliskost s biskupom? Jesi li jedan od onih koji tračaju biskupa ili „što dalje to bolje”? Ili si blizak biskupu pa ideš diskutirati s biskupom? Treće: bliskost između vas. Zanimljivo, to je jedna od stvari koje se nalaze i u bogoslovijama i kod prezbitera: nedostatak istinske bratske blizine među svećenicima. Da, svi sa širokim osmjehom, ali onda odu i u malim skupinama gule jedni druge. To nije bliskost, to je nedostatak bratstva. I četvrto: blizina s narodom Božjim Ako nema blizine s narodom Božjim, nisi dobar svećenik. I ta se bliskost održava i ostvaruje u ministerijalnoj službi – u ovom slučaju [barem jednom] tjedno.

Pitanje: Dobar dan, Sveti Oče. Svećenik je znak Božje ljubavi prema ljudima. Međutim, mnogo puta ovaj znak, nažalost, biva unakažen zbog naših nedostataka. Kako pronaći ravnotežu [tal. equilibrio] između iskustva milosrđa za naše nedostatke i nastojanja da živimo krepost i dosegnemo svetost? Koji su, po Vašem mišljenju, najhitniji čimbenici formiranja u bogoslovijama koje treba istaknuti i uzeti u obzir kako bi današnji bogoslovi, ali i oni u budućnosti, mogli odgovoriti na Božji poziv?

Papa Franjo: Hvala. Postoje dvije različite stvari u onome što ste rekli. Ranije si upotrijebio riječ koja mi se ne sviđa – ne zamjeram ti, upotrijebio si je, ali meni se ne sviđa: riječ „ravnoteža”. Život nije ravnoteža, dragi [bogoslovi i svećenici], nije ravnoteža. I ako nađeš nekoga tko za sebe misli: „Savršeno sam uravnotežen”, rekao bih mu: ti si ništa! Jer ravnotežu radi onaj tko je zaposlen u cirkusu, on je taj koji radi te stvari, to čini hodač po žici. No život je stalna neravnoteža, jer život je hodanje i pronalaženje, nailaženje na poteškoće, pronalaženje lijepih stvari koje te nose naprijed i one te uvijek izbace iz ravnoteže. Da, ako ti imaš neke prakse koje treba činiti, istina je, potrebna ti je ravnoteža u praksi, ali neka ne nedostaje ona tvoja afektivna ravnoteža, da tako kažem, koja te uravnotežuje s obje strane, i kaži: „Ja se osjećam na ovoj strani”. No ravnoteža u životu također je ravnoteža s iskustvom oprosta i milosrđa za grijeh. Ma hvala Bogu što smo grešnici, dragi [bogoslove], i hvala Bogu što trebamo ići svaki tjedan ili svakih petnaest dana – ja to radim svakih petnaest dana – ispovjedniku da nam oprosti. A to je velika neravnoteža jer te vodi do poniznosti. Kršćanski život je neprekidno hodanje, padanje i ustajanje. Malo hodati sam, malo s drugima: nema rasporeda. Naravno, u auto staviš navigaciju i ideš. Postoje savjeti za molitvu, stvari koje ti pomažu rasti. To je neravnoteža. Štoviše, rekao bih suprotno: kako živjeti u neravnoteži, u dnevnoj neravnoteži. Ne bojte se neravnoteže: ljudi smo. I u neravnoteži valja činiti razborito. „Uravnotežena” osoba ne može razlučiti, jer nema pokreta duha. U neravnoteži postoje Božji pokreti koji te pozivaju na nešto, na volju da činiš dobro, da ustaneš nakon pada u grijeh… Znati živjeti u neravnoteži: tu se unosi drugačija ravnoteža. Govorio bih [radije] o dinamičkoj ravnoteži, koju ne mogu održavati ja: održava je Gospodin. Nosi te naprijed, s pomazanjem Duha. Toliko o ravnoteži i neravnoteži.

Zatim, o formaciji u bogosloviji. Vjerujem da ovdje prisutni kardinal [prefekt Dikasterija za kler] može bolje od mene govoriti o bogoslovijama jer su u tom Dikasteriju specijalisti. Na primjer, počet ću tako da kažem: bogoslovija mora biti s određenim brojem bogoslova koji zajedno čine „zajednicu”. „Ne, nas je u biskupiji pet”: to nije bogoslovija, to je župni pokret. Bogoslovija mora imati 25, 30 [bogoslova] – umjeren broj. Ako ih je 200, onda trebaju biti podijeljeni u male zajednice: ljudski broj za grupu, zajednicu, to je važno. Velike bogoslovije – 300, svi zajedno – više ne prolaze! One su bili izraz drugog doba. Ne, bogoslovije su manje sredine u kojima se radi, ali male zajednice umetnute u veću.

O formaciji bogoslova: bogoslovi moraju imati dobru duhovnu formaciju. „Idem u bogosloviju, učim filozofiju, teologiju…”. Da, a duh, što je s tim? Osobito dobra duhovna formacija. I u propedeutskoj godini. Svrha propedeutske godine danas je ova: privikavati bogoslove duhovnom razlučivanju, duhovnoj formaciji, znanosti, znanostima o duhu. Drugo, ozbiljna intelektualna formacija. To ne znači da bogoslovi trebaju biti gospodari ideja, ne. Da znaju rasuđivati ​​i da znaju osnovnu teologiju, s tim sam miran, a za osnovnu teologiju trebaju četiri godine. To treba poznavati. No s jednom lijepom duhovnom formacijom. Zbog toga je neophodno male bogoslovske zajednice spojiti u jednu, tako da imamo prikladne profesore i odgajatelje. Govorio sam o duhovnoj i intelektualnoj formaciji.

Sada o formaciji života u zajednici. U malim skupinama, da, ali život u zajednici, bogoslovi moraju naučiti živjeti u zajednici, a ne padati u kritiku jednih na druge, u „partije”, „stranke” unutar prezbiterija, i sve te stvari. To se uči na bogosloviji.

I potom, apostolski život. Svaka bogoslovija ima svoju praksu apostolskog života. Obično vikendom idu u župu: to je vrlo važno, jer ti apostolski život daje i tu sposobnost, „miris ovaca” o kojem si govorio. Daje ti mogućnost da se smjestiš u stvarnost. A možda te zapadne da ideš kod neurotičnog župnika, u župu gdje ima problema, pa ćeš vidjeti kako to rješavati. A ljudi iz župa u koje idete poznaju vas – ponekad – bolje od vaših nadređenih. Moje iskustvo: kad sam tražio informacije za primanje nekoga u redove, kako u đakonat tako i u prezbiterat, dok sam bio isusovac, pitao sam braću koja mi pomažu, mnoge, ali uvijek braću pomoćnike i ljude u župi. Najbolje informacije nisu mi dolazile od profesora: bile su dobre, no najbolje su dolazile od braće pomoćnika i od žena iz župa. Zanimljivo je: one znaju namirisati. Sjećam se jednog slučaja, jednog dobrog i inteligentnog mladića koji je trebao biti zaređen za đakona, toga se dobro sjećam. Jedna žena iz župe mi je rekla: „Ja bih da on malo pričeka, jer je dobar, ima sve kvalitete, ali ima nešto što me ne uvjerava”. To je dovoljno. A brat pomoćnik mi je rekao: „Oče, pusti ga da pričeka godinu dana, neće mu ništa”. Ostali, svi kadili tamjanom. Ja sam išao tim putem, a on je nakon četiri mjeseca otišao svojom voljom: izbila je kriza. Ovo je važno. Božji narod dobro razumije.

Stoga formacija u bogosloviji ima četiri stvari: duhovna formacija mora biti ozbiljna, ozbiljna duhovna pratnja; ozbiljna intelektualna formacija, a ne manuali, priručnici; formiranje za život u zajednici među bogoslovima; i apostolska formacija.

Pitanje: Sveti Oče, današnja generacija svećenika i bogoslova uronjena je u digitalni svijet i društvene medije. Kako možemo naučiti koristiti ove alate kao priliku da podijelimo radost što smo kršćani, a da ne zaboravimo svoj identitet ili ne budemo previše izloženi i arogantni? Hvala.

Papa Franjo: Vjerujem da se te stvari moraju koristiti, jer to je napredak znanosti, one služe da se može napredovati u životu. Ne koristim ih jer sam kasno stigao, znate? Kad sam bio zaređen za biskupa, prije 30 godina, dali su mi jedan mobitel, koji je bio kao cipela, ovako velik, ne? Rekao sam: „Ne, ne mogu ovo koristiti.” I na kraju sam kazao: „Nazvat ću.” Nazvao sam sestru, pozdravio je, pa sam ga vratio. „Daj mi nešto drugo”. Nisam ga mogao upotrebljavati. Zašto je moja psihologija bila u krivu ili sam bio lijen, nitko ne zna. Jedino što sam uspio koristiti je Olivetti (pisaći stroj) s memorijom, od samo jedne linije, koji sam kupio kad sam bio u Njemačkoj u Angebotu, 59 maraka, ništa. I ovo mi je pomoglo, i ostao je u Buenos Airesu, koristio sam ga do tada. To nije moj svijet. Ali morate ih koristiti, trebate ih koristiti samo za ovo, kao pomoć za napredovanje, za komunikaciju: to je u redu. Ali ne mogu a da ne progovorim ovdje i o opasnostima, opasnostima gledanja vijesti ovdje, tamo, ondje i okolo po cijeli dan; ili gledanje onog programa koji me zanima ili onog drugog, jer imaš sve u rukama… Ili pustiti ovu glazbu koja me zanima i koja mi ne da da radim… Mora se to znati dobro iskoristiti. A o ovome postoji još jedna stvar, koju dobro znate: digitalna pornografija. To kažem vrlo jasno. Neću reći: „Podignite ruku ako ste to barem jednom doživjeli”, neću reći. Ali svatko od vas razmišlja je li doživio ili bio u iskušenju pornografije u digitalnom svijetu. To je porok koji ima toliko ljudi, toliko laika, toliko žena laika, a također i svećenika i sestara. Odatle ulazi đavao. I ne govorim samo o kriminalnoj pornografiji poput one o zlostavljanju djece, gdje vidite slučajeve zlostavljanja uživo: to je već degeneracija. Nego o onoj malo „normalnoj” pornografiji. Draga braćo, obratite pozornost na ovo. Čisto srce, ono koje Isus prima svaki dan, ne može primiti ove pornografske informacije, koje su danas na dnevnom redu. A ovo ako možeš izbrisati s mobitela, izbriši, da ne budeš u iskušenju. A ako ne možeš obrisati, dobro se brani da ne ulaziš u ovo. Kažem vam, to je nešto što slabi dušu. To slabi dušu. Odatle ulazi đavao: slabi svećeničko srce.

Oprostite što se spuštam na ove detalje o pornografiji, ali postoji stvarnost: stvarnost koja dira svećenike, bogoslove, sestre, posvećene duše. Jeste li razumjeli? U redu. Ovo je važno.

Pitanje: Papa Franjo, posljednjih godina u Rimu, zajedno s jednim mojim subratom pratili smo skupinu mladih nakon krizme ovdje u obližnjoj župi. Obojica dolazimo iz drugih zemalja. Jednog mi je dana jedan mladić rekao: „Ali jesi li vidio da on – misleći na drugog subrata – govori talijanski bolje od tebe? A ti, pak, bolje koristiš svoje ruke i geste”. Uz to što je primijetio ovaj mladić shvatio sam da je u evangelizaciji dobro govoriti, jednako kao i popratiti govor rukama. Riječi su jednako važne kao i geste, a možda su za Talijane geste one koje prate riječi. U formaciji prema svećeništvu puno nas uče kako govoriti, kako dobro koristiti riječi i govor, voditi suvisli filozofski govor, tumačiti Sveto pismo, održati dobru propovijed u Crkvi. No, Vi ste nam, Sveti Oče, pokazali važnost gesta, djela, konkretne nježnosti, koliko su geste snažne, koliko su naše geste rječite. Vidim kako Vi zagrlite one koji pate te koliko bih i ja to želio činiti. Vidim kako poljubite bolesne i koliko bih i ja to volio činiti. Vidim kako dodirujete potrebite i koliko bih i ja to želio učiniti. Znam da se geste ne uče preko noći i znam da nikada neću biti svećenik koji propovijeda primjerom, ako od danas ne naučim jezik gesti. Kako ste naučili te geste milosrđa? Kako i mi možemo proizaći takvi iz bogoslovija, kako možemo naučiti ovaj vrlo važan jezik? 

Papa Franjo: Hvala. Gdje sam naučio geste… Pa geste te nauči život. Na primjer, jednu stvar koju sam naučio iz osobnog iskustva je da kada ideš posjetiti osobu koja je bolesna je da ne moraš previše pričati. Uzmi je za ruku, pogledaj u oči, reci nekoliko riječi i ostani tako. Na operaciji koju su mi radili, u kojoj su mi izvadili dio pluća kada sam imao 21 godinu, svi moji prijatelji, tetke, svi su došli razgovarati: „Ajde, samo naprijed, brzo ćeš ozdraviti, pričat ćeš, moći ćeš opet igrati…”. Sviđalo mi se, ali sam se zasitio toga. Jednog dana došla je sestra koja me je pripremala za prvu pričest, sestra Dolores, dobra starica, uzela me za ruku, pogledala me u oči i rekla: „Nasljeduješ Isusa”, i nije više ništa rekla. To me utješilo. Molim vas, kada idete bolesnoj osobi, nemojte je ispunjavati motivima i obećanjima o budućnosti. Gest blizine više se iskazuje prisutnošću nego riječima.

Gest koji sam ti pokazao. Geste se uče, naučit ćeš geste nježnosti sa starijima, odlazeći starijim osobama. Prvi dan ćeš ih pozdraviti ovako, iz daljine. Nakon što odeš dva, tri puta, pomilovat ćeš ih, starce. Prepusti se, dopusti da se izraziš. Neka izraz bude potpun. I u propovijedi. Jednom sam nazvao nećakinju. „Kako si?” – bila je nedjelja, ponekad nedjeljom nazovem sestru – „Kako si?”. „Pa, ​​dobro, ali malo dosadno jer smo išli sa suprugom i djecom na misu u župu koju obično ne idemo i čula sam lijepo 40-minutno filozofsko objašnjenje, ali ništa od Božje Riječi!”. Ako nisi čovjek s gestama, ukoči se i um, pa ćeš i u propovijedi govoriti apstraktne stvari koje nitko ne razumije, a netko će doći u iskušenje da izađe ispušiti cigaretu i vratiti se, kako se to radi… Evo. Tri su jezika na kojima se vidi zrelost osobe: jezik glave, jezik srca i jezik ruku. I moramo naučiti izražavati se na ova tri jezika: da mislim ono što osjećam i činim, da osjećam ono što mislim i činim, da činim ono što osjećam i mislim. Ovdje koristim riječ ravnoteža: ravnoteža između ovih stvari. Nekad vam dođe da se našalite s nekim, pa vam se vrati, ali… neka to bude gesta mišlju i srcem i rukama.

Kad vidim bolesnu djecu – „koliko djeca pate”, govorio je Dostojevski – bolesna djeca, eto, pomiluj ih… Netko te može optužiti da si pedofil, ma ne, ne, izvan si ove moguće optužbe. Kao starije osobe kojima je potrebno milovanje… Sjećam se da sam u Buenos Airesu često odlazio u domove umirovljenika, a ponekad sam slavio misu. Starci su briljantni, jer ti postavljaju najzahtjevnija pitanja… A na misi sam jednom upitao: „Tko se od vas pričešćuje?”. I prošao sam do njih, jer oni puno puta ne mogu hodati, stari su, idu sa štapom. A ja sam rekao: „Tko se želi pričestiti, neka digne ruku”. Svi su digli ruku… Pričestim jednu gospođu, onda me ona primi za ruku: „Hvala, oče, ja sam Židovka”. „Ma ovaj kojeg sam ti dao također je bio Židov, samo naprijed”. Starci žele milovanja, žele da ih slušaš, žele da pričaš s njima o njihovim vremenima i naučit ćeš puno.

Nježnost. Ovdje padamo u Božji stil, Božji stil je blizina. On sam to kaže u Ponovljenom zakonu: „Razmisli, koji to narod ima svoje bogove tako bliske kao što si ti meni?” (usp. poglavlje 4). Blizina je Božji stil, On je postao blizak u Kristovom utjelovljenju. Blizu nam je. Uvijek bliskost. Ali blizina sa suosjećanjem, jer on uvijek oprašta, i s nježnošću. Dobar svećenik je blizak, suosjećajan i nježan. Svakako da je ugodnije milovati lijepu djevojku nego staricu – tu budite oprezni! – ali nježnost raste i bolje se izražava u suprotnostima, kako kod djece, tako i kod malene djece koja te zovu, i kod starijih, ali… nauči se.

Moj nekadašnji profesor filozofije – bio je veliki duhovnik, objavio je mnogo knjiga također o duhovnim vježbama i one su prevedene na talijanski, p. Fiorito – jednog je dana držao predavanje o ponašanjima, filozofskim temeljima, ali je odmah poskliznuo u duhovnost, a jedno od njegovih pitanja postavio bih svima vama, bogoslovima, teolozima: Igrate li se s djecom? Znate li se igrati s djecom? Roditelje je uvijek pitao: „Ti, tata, kad se vratiš s posla, ili ti mama, igraš li se sa svojom djecom?”. Nježnost se uči s djecom i sa starijima. Navika je držati podalje stare ljude jer nam smetaju, to nas udaljava od jednog od izvora nježnosti. Božji stil, ne zaboravite, uvijek je blizina, suosjećanje i nježnost. A ako ste blizu, sa suosjećanjem i nježnošću, na pravom ste putu. Nježnost nije „činiti se dobrim”. Ponekad, čineći dobro, možete skliznuti u činjenje gluposti. Ne. Nježnost je ono što sam rekao.

Pitanje: Dobar dan, Sveti Oče. Želio bih postaviti pitanje polazeći od dva važna događaja sveopće Crkve: 400 godina Propaganda fide u službi misije i evangelizacije, a zatim Sinode s temom „Zajedništvo, sudjelovanje i poslanje”. Kako mi mladi bogoslovi možemo izaći iz svoje „udobnosti”, „konformizma”, kako bismo evangelizirali druge mlade? Koji su izazovi pred nama mladima koji želimo postati svećenici u današnjem svijetu? Hvala. 

Papa Franjo: Ne postoji metoda za to. Koristiš vrlo klerikalnu riječ, „udobnost”. Odnosno, ne smetaj svećeniku, svećenik je zauzet, udobnost često dovodi svećenike da traže vlastiti mir: primam od tog do tog sata… Jednom mi je dobar župnik u susjedstvu rekao da želi napraviti zid gdje je bio prozor, jer ljudi su u bilo koji čas išli i kucali na prozor jer im je trebalo ovo, ono, molitva, misa… I ja sam ga pitao: „A ti, jesi li napravio zid na prozoru?”. Rekao je: „Ne, ne mogu, oče, bez ljudi nisam svećenik”. Lijep odgovor, lijepo! Udobnost. Ima jedna figura koja me uvijek dojmila, svećenik u komforu, pomalo „monsieur l’abbé” francuskih dvorova, funkcioner – vi koji radite u Kuriji budite oprezni! –, svećenik funkcioner. Svećenik funkcioner živi svećeništvo kao da je to posao. Komforno mu je, ima svoje rasporede, satnice, ovo je na meni, ovo nije… I tako s rastom postaje „usidjelica”, s mnogo maničnih navika, svakodnevni je neurotik. Budi oprezan, budi oprezan s ovim. Ne traži vlastiti komfor. Svećeništvo je sveta služba Bogu, služba u kojoj je Euharistija najvišeg stupnja, služba zajednici. Ako ti se ne da, razgovaraj s biskupom, možda ćeš biti dobar obiteljski čovjek, ali molim vas, nemojte biti funkcioneri. To je udobnost o kojoj govoriš.

Ima još jedna stvar koja prati tu udobnost, komfor,, to je „penjačka” dimenzija (tal. la dimensione „arrampicatrice”), svećenici penjači, laktaši, koji prave karijeru. Mislim da se vide… U Kuriji ne, u Kuriji se to ne događa! Ma drugdje se to događa… Kad se spremaš napraviti neku promjenu, dolaze, daj, daj, daj… penjač. Molim vas prestanite, prestanite. Jer penjač je u konačnici izdajica, a ne sluga. Traži vlastitu korist i ne čini ništa za druge. Imao sam baku koja nam je voljela držati normalnu „katehezu”, bila je migrantica, a migranti, talijanski migranti, svojevremeno su došli u Ameriku i pravili kuću te školovali, educirali svoju djecu… A baka nas je učila: „U životu moraš napredovati”, znači odmah cigle, zemlja, kuća, napredovati, odnosno napraviti poziciju, obitelj. I to nas je učila. Ali pazi da ne pomiješaš napredovanje s penjanjem, jer penjač je onaj koji se penje, penje, penje, a kad je gore pokaže ono… Baka je rekla i riječ! Pokaže ti, on je takav, on ti to pokaže. Jedino što penjači rade je ismijavanje, oni se ismijavaju. Ovo [od bake] mi je dobro došlo u životu. Štoviše, kad dođe informacija za biskupe – ona je u Dikasteriju za biskupe i zna kako stvari stoje – stižu odmah i informacije kolega: ovo je penjač, ​​ovaj traži mjesto… Budite oprezni glede komfora i penjanja, stvaranja karijere. Kad sam bio mlad koristilo se u španjolskom, a ne znam koristi li se u talijanskom: taj je odabrao svećeničku „karijeru”. Karijeru liječnika, odvjetnika… Danas se to, hvala Bogu, više ne koristi, ali penjač ima karijeru, pazite, budite oprezni. A ako imaš takvog suputnika, pomozi mu da se zaustavi, a ne da se penje jer će na kraju pokazati sve najgore od sebe. A penjač nikad nije zadovoljan.

Zajedništvo, sudjelovanje i poslanje. Da, ako imaš zajedništvo misliš na druge, ako imaš sudjelovanje dijeliš s drugima, ako imaš poslanje misliš na druge. Uvijek služenje, služenje. Služenje, pa i ono liturgijsko je služba. Služiti drugima, a ne vlastitoj udobnosti, komforu. Mislim da mi o ovom ne dolazi ništa drugo. Jasno ste shvatili opasnost traženja vlastitog zadovoljstva i mira te opasnost penjanja, a nažalost u životu ima mnogo karijerista. Puno. Molim vas, ako netko od vas ima ovo iskušenje, prestanite, zatražite savjet da prestanete s tim.

Pitanje: Dobar dan, Sveti Oče. Puno hvala, Vaša Svetosti, za ovu divnu priliku da budemo s Vama… Put bogoslova uvijek se sastoji u razlučivanju njegova poziva. Iz mog iskustva i onoga što znam o iskustvima drugih, ponekad – ili više puta – čovjek spozna vlastite slabosti, osjeća strah da neće moći udovoljiti zahtjevima svećeničkog poziva, strah da neće biti sretan u službi. Ili čak, osjeća da ga primarno ne privlači Božja ljubav, nego drugi manje važni detalji koji karakteriziraju svećeništvo, i tako dalje. No, u isto vrijeme čovjek snažno osjeća Božji poziv u sebi i iz okolnosti koje su obilježile njegov hod. U ovakvoj situaciji, Vaša Svetosti, koji bi mogao biti pravi put za bogoslova koji bi on trebao slijediti u svom procesu razlučivanja? Općenitije: od čega se sastoji ispravno razlučivanje? Puno hvala, Sveti Oče.

Papa Franjo: Hvala. Ispravno razlučivanje – kažem ti prije svega – ne sastoji se u ravnoteži, ne sastoji se u tome. To znači vaga. Razlučivanje je uvijek „neuravnoteženo”. Oprosti, situacija na kojoj moraš razlučiti je neuravnotežena, jer imaš emocije s ove strane, emocije s one strane, emocije ondje… Pravo razlučivanje je tražiti kako se ta neravnoteža pronalazi put do Boga – ne „pronađi ravnotežu” – jer se neravnoteža uvijek rješava na višoj razini, a ne na istoj. A to je milost molitve, milost duhovnog iskustva. Idi pred Gospodina s neravnotežom, uz pomoć brata ako želiš, a molitva, traženje vršenja Božje volje vodi te do rješavanja neravnoteže, ali na drugoj razini. Uvijek te nosi naprijed, izvlači te iz kontradikcije neravnoteže – koja nije matematička kontradikcija, to je ljudska kontradikcija – i vodi te korak dalje. Neravnoteža se ne rješava samo s jednom stranom, ne. Obe se mijenjaju prema novoj situaciji. I to je milost duhovne pratnje, koja nam pomaže pronaći ovaj način rješavanja neravnoteža.

„U ovakvoj situaciji koji bi mogao biti pravi put koji treba slijediti bogoslov u svom procesu razlučivanja?”. Ono što sam rekao o razlučivanju: Molitva i dijalog s osobom koja te prati, bilo da je svećenik, prijatelj, redovnica, laik, tko god bio. Molitva i dijalog.

„Općenitije, u čemu se sastoji ispravno razlučivanje?”. Ispravno razlučivanje ne sastoji se u činjenici da je rezultat neka ravnoteža. Kasnije ćeš vidjeti ispravno razlučivanje. Odluka je skladna, ne „uravnotežena”. Ravnoteža je jedno, a harmonija, sklad, je drugo. To su različite stvari. Ravnoteža je matematička, fizička stvar. Harmonija je stvar ljepote, ako želiš tako reći. Ravnoteža je uspoređivanje strana i pronalaženje kompromisa. Sklad, u razlučivanju, dar je Duha Svetoga: jedini koji može donijeti sklad, harmoniju, jest Duh Sveti. To je dar. Sveti Bazilije definirao je Duha Svetoga kao „ipse harmonia est”. On je harmonija. Već ulazimo u razlučivanje s Duhom Svetim u sebi. Ne možeš činiti kršćansko razlučivanje bez Duha Svetoga. I za to neravnoteža ulazi u molitvu, ulazi na put Duha Svetoga, a On te vodi u novu skladnu situaciju. I tada možeš ući u još jedan nesklad, a Duh će te odvesti dalje. To nije fizička stvar, nije intelektualna stvar, nije sentimentalna stvar: to je milost primanja Duha Svetoga, koji je sklad. A molitvom dolazimo do te milosti razumijevanja sklada Duha. Ne znam jesam li dobro odgovorio na ovo. Reci mi: razumiješ li? Ne radi se o balansiranju kao na vagi u razlučivanju, ne. Nego o molitvi, kretanju naprijed i dopuštanju Duhu s unutarnjim emocijama da se ide naprijed.

A potom, što je rezultat ispravnog razlučivanja? Duhovna utjeha. Duh Sveti kad ti daje sklad, tješi te. Inače, kada si s problemom, nisi u utjesi, ti si u pustoši. Moramo naučiti koristiti, u našem životu, osjećaje Duha, utjehu i pustošenje: to je dobro za mene, to me raduje, ovo mi oduzima mir… Što Gospodin čini u mom srcu, a što čini đavao. Jer đavao postoji! Sveti Petar kaže da kruži okolo, okolo, okolo da pronađe koga da ga proždere. To je naša opasnost. Ali Duh je vodič. A ovo je put: slijediti Duha Svetoga.

[Upućeno kardinalu Lazaru You Heung-siku] Želio bih odgovoriti i na deseto pitanje, jer ono je od jednog Ukrajinca, a njegova domovina pati.

Pitanje: Svetosti, papa Franjo, da, ja sam ukrajinski svećenik. Danas vidimo kako u suvremenom svijetu ima mnogo ratova i oružanih sukoba, posebice rat u Ukrajini. Htio bih Vas pitati: koja je uloga koju Katolička crkva mora imati na područjima zahvaćenim ratovima i koja bi bila zadaća svećenika u tim krajevima? Hvala.

Papa Franjo: Hvala. Katolička Crkva – Crkva, sveta majka Crkva – majka je, majka svih naroda. A majka, kad su joj djeca u svađi, trpi. Crkva mora trpjeti pred ratovima, jer ratovi su uništavanje djece. Kao što majka pati kad se djeca ne slažu ili svađaju i ne govore jedno s drugim – mali kućni ratovi – Crkva, majka Crkva pred ovakvim ratom u tvojoj zemlji, mora trpjeti. Mora trpjeti, plakati, moliti. Ona mora pomagati ljudima koji imaju teške posljedice, koji su izgubili svoje domove ili imaju ratne rane, poginule… Crkva je majka i njezina uloga prije svega je blizina ljudima koji pate. Ona je majka, ona je kao majka.

A potom, ona je i kreativna majka mira: pokušava uspostaviti mir u određenim trenucima… U ovom slučaju to nije baš lako, ali otvoreno srce Majke Crkve… Vi kršćani u tome ne stajete ni na čiju stranu. Istina je da postoji domovina, to je istina, moramo je braniti. Ali valja ići ponad toga, nadići to: univerzalnija ljubav. A Majka Crkva mora biti blizu svima, svim žrtvama. Štoviše, moliti za grijeh agresora, zato što dolazi ovamo da ruši moju domovinu, da ubije moje roditelje. Molim li za to? A to je kršćanski stav. Toliko patite, tvoj narod, znam, blizu sam. Ali molite za agresore, jer oni su žrtve kao i vi. Ne vidite rane koje imaju u duši, ali molite, molite da ih Gospodin obrati i da žele mir. Ovo je važno.

Pitanje: Dobar dan. Sveti Oče, dobar dan i hvala. Ratio fundamentalis nas podsjeća da je svećeničko bratstvo prvo područje na kojem se razvija trajna formacija. Zapravo, ujedinjeni prezbiterij u kojem se svećenici i njihov biskup međusobno podupiru, slave radosti i trpe poteškoće drugih, pomogao bi da prezbiterij postane prostor za formaciju i zajedništvo. Što nam možete savjetovati, polazeći od Vašeg iskustva kao pastira, kako bismo u prezbiteratu stvorili više bratskih odnosa koji nam pomažu u suočavanju s izazovima sadašnjeg vremena? Hvala, Svetosti.

Papa Franjo: Ima toliko toga. Prije svega blizina i razgovor jednih s drugima, nemojte se udaljavati. Biskupima poručujem: svećenici su vam prvi bližnji, budite blizu svećenicima. Kažem im: „Čujem svećenika kako mi kaže: zvao sam biskupiju da razgovaram s biskupom, a tajnik mi je rekao da je ovaj mjesec pun, možda sljedeći mjesec…”. Mislim da ovaj biskup upropaštava svećenike. Bliskost. Recimo, novoimenovani nadbiskup Napulja [Domenico Battaglia], što je učinio? Dao je svoj telefonski broj svim svećenicima. Napolitanaca je više od tisuću. – „Maltretiraju li te?” – „Ne, ne, ali kad im treba nazovu me direktno”. Ta blizina vrijedi za svećenika s biskupom i također za svećenika s drugima. Ne znam događa li se to kod nas, ali u mojoj domovini se događa, da postoje skupine svećenika koji ogovaraju druge, a ima i onih s desne strane, onih s lijeve, onih tu i tamo… To je otrov. To je otrov, crv koji ubija prezbitersko tijelo. Jedinstvo među svećenicima. A ako nemaš hrabrosti da nekome nešto kažeš u lice, pojedi to. Ali ne zasićuj se kritizirajući brata svećenika, ne. To nije za ljude. Čovjek ode i kaže stvari kakve jesu. S dobročinstvom i s ljubavlju. A ako mu ne možeš reći jer je onaj drugi malo nasilan, reci biskupu koji je svima otac. Ali nemoj reći svima drugima [osim njih]. Ta je blizina potrebna da prezbitersko tijelo ne završi loše. A biskup, podržavajte se međusobno. Nekad je biskup malo „manijak”, ima svoje stvari, jer i biskupi su ljudi! I završavam, o tome kako se treba činiti s biskupom, s ovom pričom koju je također ispričala baka. Bila jedna jako fina obitelj, ali djed koji je živio s njima je ostario, ostario i počeo je sliniti dok je jeo i zaprljao bi se. I jednog dana otac je rekao obitelji: „Od sutra će djed jesti u kuhinji. Napravio sam lijepi stol, djed će ići tamo, pa možemo pozvati ljude, a on će biti na drugoj strani”. Prođe nekoliko dana i vrati se otac s posla i vidi svog šestogodišnjeg sina kako radi s čavlima, drvetom… „Što to radiš?” – „Stolić, tata!” – „Zašto?” – “Za tebe, kad ostariš!”. Stare se osobe, dakle, ostavljaju po strani. Molim vas, pokušajte upoznati biskupa kao tatu. I ako netko ima priliku reći mu mane, neka mu rekne, kao tati. On je otac, nije neprijatelj niti šef firme.

Puno vam hvala, dragi! Sada se pomolimo Blaženoj Djevici Mariji da nam svima pomogne.

[Angelus Domini…] [Blagoslov]

I možda ćemo sljedeći put vidjeti preostalih 198 pitanja.