„S mladima treba razgovarati kao s odraslima, a ne kao s djecom“, jer oni trebaju „svjedočanstvo i autentičnost“. I u Crkvi se treba suprotstaviti „natražnjaštvu, reakciji na suvremeno“, koja se pokazuje kao „nostalgična bolest“. Ovo su neka od Papinih razmišljanja u privatnom susretu s mađarskim isusovcima koji se održao u nuncijaturi u Budimpešti u subotu 29. travnja, dan nakon njegova dolaska u glavni grad Mađarske. O razgovoru Rimskog biskupa s isusovcima izvijestio je o. Antonio Spadaro u časopisu La Civiltà Cattolica.

Dosljednost života

Papa Franjo je odgovorio na sedam pitanja koja su postavili neki od 32 nazočna isusovca. Među njima i provincijal o. Attila Andras. Prvo pitanje odnosilo se na mlade, posebice na pastoral mladih, odnosno  na koji se način odnositi prema tim vjernicima. Papa je predložio riječ „svjedočanstvo“, što „znači koherentnost života“, inače „završavamo, primijetio je, kao ona Minina pjesma: parole, parole, parole“, ali „bez svjedočanstva ne čini se ništa“. Svjedočanstvo stoga znači i „dosljednost, jer mladi ne trpe dvostruki jezik“ i „s mladima u formaciji treba razgovarati kao s odraslima, kao što se razgovara s ljudima, a ne kao s djecom“. Potom je Papa istaknuo važnost dijaloga između mladih i starih, jer je „proročanstvo mlade osobe ono što proizlazi iz nježnog odnosa prema starijima“.

Putovanje u Mađarsku

Jedan od otaca isusovaca tada je upitao Franju što ga je potaknulo da se vrati u Budimpeštu. „Razlog leži u tome što sam prvi put morao ići u Slovačku, ali bio je Euharistijski kongres u Budimpešti. Pa sam došao ovamo na nekoliko sati. Ali obećao sam da ću se vratiti i vratio sam se.“ Govoreći ponovno o mladima, pažnja je tada usmjerena na dvije riječi: autentičnost i nježnost. Potonje je „jedna od ključnih Božjih riječi: blizina, suosjećanje i nježnost. Ovo je Božji stil“. Potom je potrebno ostaviti mladima slobodu da budu autentični, „da kažu ono što osjećaju“.

Zlostavljanja, zloporabe i osude

Papa je potom upitan kako je moguće bratski voljeti čak i one koji su počinili seksualno zlostavljanje, nudeći suosjećanje koje Evanđelje traži za sve, čak i za one koji su osuđeni. „Nije nimalo lako, tvoje je pitanje vrlo snažno“, odgovorio je Franjo, objašnjavajući kako „zlostavljača treba osuditi, ali bratski“. U tom smislu, „osuditi ga treba shvatiti kao čin milosrđa“, jer „postoji logika, način ljubavi prema neprijatelju koji se i na ovaj način izražava“, iako to nije „lako razumjeti ni živjeti“. „I oni su djeca Božja i potrebna  je pastoralna skrb. Zaslužuju kaznu, ali i dušebrižništvo“.

Dramatična povijest oca Jálicsa

Papa je također zamoljen da govori o svom odnosu s ocem Ferencom Jálicsom, isusovcem koji je 1976. u Argentini bio zatvoren u tamnicama ESMA-e, jednog od glavnih centara zatvaranja, mučenja i istrebljenja argentinske diktature. Vojni režim pokušao je uključiti tadašnjeg provincijalnog oca Bergoglia koji je umjesto toga dao sve od sebe da ga spasi. „Jálics je odmah došao k meni i razgovarali smo“, rekao je Papa prisjećajući se njegovog oslobađanja koje je uslijedilo nakon „prijetnji i mučenja“.

„Savjetovao sam mu da ode svojoj majci u Sjedinjene Američke Države. Situacija je bila previše konfuzna i neizvjesna. Tada se razvila legenda da sam ih ja predao. Znate da je prije mjesec dana Argentinska biskupska konferencija objavila dva sveska, od tri planirana, sa svim dokumentima koji se odnose na ono što se događalo između Crkve i vojske. Pronaći ćete tamo sve.“ Franjo se tada prisjetio i drugog uhićenog isusovca, Orlanda Yorija. „Želim dodati da kada su Jálics i Yorio odvedeni od strane vojske, situacija u Argentini je bila konfuzna i nije bilo jasno što treba učiniti. Učinio sam što sam osjećao kako bih ih obranio. Bila je to vrlo bolna priča“.

Opasnost natražnjaštva

Na kraju je postavljeno pitanje o Drugom vatikanskom koncilu, a posebno o tome kako pronaći Božji glas ljubeći vrijeme u kojem živimo. „Koncil se još uvijek provodi i znam da su otpori užasni. Postoji nevjerojatan restauratorizam“. Otuda i poziv da se ne bojimo mijenjati, jer „vraćanje unatrag nikada ne čuva život. Moramo se mijenjati“, a danas je „opasnost natražnjaštvo (tal. indietrismo), reakcija na moderno“, a to je „nostalgična bolest“. „To je razlog zašto sam odlučio da je od sada za sve novozaređene svećenike obvezno dobiti dozvolu za slavlja prema Rimskom misalu iz 1962. Nakon svih potrebnih konzultacija odlučio sam to, jer sam vidio da je ona pastoralna mjera koju su dobro načinili Ivan Pavao II. i Benedikt XVI. iskorištena na ideološki način, da se vraća unatrag“, istaknuo je, a prenosi Vatican News.