Meditacija br. 4

„Razgovor na putu za Emaus“

Pozvani smo hoditi sinodalnim putem u prijateljstvu. Inače, nećemo nikamo stići. Prijateljstvo, s Bogom i međusobno, ukorijenjeno je u radosti zajedničkog života, ali potrebne su nam riječi. U Cezareji Filipovoj razgovor je prekinut. Isus je Petra nazvao „Sotonom“, neprijateljem. Na gori, on još uvijek ne zna što bi rekao, ali oni ga počinju slušati i tako razgovor može iznova započeti dok putuju u Jeruzalem.

Na putu se učenici svađaju, pogrešno razumiju Isusa i na kraju ga napuštaju. Šutnja se vraća. Ali pojavljuje se Uskrsli Gospodin i daje im riječi ozdravljenja da govore jedni drugima. I nama su potrebne ljekovite riječi koje prelaze granice koje nas dijele: ideološke granice ljevice i desnice, kulturološke granice koje dijele jedan kontinent od drugoga, napetosti koje ponekad dijele muškarce i žene. Zajedničke riječi su krvotok naše Crkve. Moramo ih pronaći za dobrobit našeg svijeta u kojem se nasilje potiče nesposobnošću čovječanstva da sluša. Razgovor vodi obraćenju.

Kako započeti razgovore? U Knjizi postanka nakon pada vlada užasna šutnja. Tiho zajedništvo Edema postalo je šutnja srama. Adam i Eva se skrivaju. Kako Bog može posegnuti preko te provalije? Bog strpljivo čeka dok se ne obuku kako bi sakrili svoju sramotu. Sada su spremni za prvi razgovor u Bibliji. Tišina se prekida jednostavnim pitanjem: „Gdje si?“ To nije zahtjev za informacijama. To je poziv da izađemo na svjetlo i vidljivo stanemo pred lice Božje.

Možda je ovo prvo pitanje kojim bismo trebali prekinuti šutnje koje nas razdvajaju. Ne: „Zašto imaš te smiješne stavove o liturgiji?“ Ili „Zašto si heretik ili patrijarhalni dinosaurus?“ ili „Zašto si gluh prema meni?“ Nego „Gdje si?“ „Što te zabrinjava?“ Ovo sam ja. Bog poziva Adama i Evu da izađu iz skrovišta i budu viđeni. Ako i mi izađemo na svjetlo i dopustimo da nas se vidi onakvima kakvi jesmo, naći ćemo riječi jedni za druge. U pripremama za ovu Sinodu, često je svećenstvo bilo ono koje je najviše oklijevalo izaći na svjetlo dana i podijeliti svoje brige i sumnje. Možda se bojimo da nas vide gole. Kako možemo ohrabriti jedni druge da se ne bojimo ogoljenosti?

Nakon uskrsnuća, šutnja groba ponovno je prekinuta pitanjima. U Ivanovu evanđelju: „Zašto plačeš?“ U Lukinom: „Zašto tražite živoga među mrtvima?“ Dok učenici bježe u Emaus, ispunjeni su gnjevom i razočaranjem. Žene tvrde da su vidjele Gospodina, ali to su bile samo žene. Kao i danas ponekad, žene se nisu računale! Učenici bježe iz zajednice Crkve, kao i mnogi ljudi danas. Isus im ne priječi put niti ih osuđuje. On pita: „O čemu govorite?“ Koje su nade i razočarenja koja se komešaju u vašim srcima? Učenici ljutito govore. Grčki znači doslovno: „Kakve su to riječi kojima se međusobno obasipate?“ Stoga ih Isus poziva da podijele svoj bijes. Nadali su se da će Isus biti taj koji će otkupiti Izrael, ali su bili u krivu. Nije uspio. Dakle, on korača s njima i otvara se njihovom bijesu i strahu.

Naš svijet je ispunjen bijesom. Govorimo o politici ljutnje. Nedavno objavljena knjiga zove se American Rage. Ovaj bijes zarazio je i našu Crkvu. Opravdani bijes zbog seksualnog zlostavljanja djece. Bijes zbog položaja žena u Crkvi. Bijes na te užasne konzervativce ili užasne liberale. Usuđujemo li se poput Isusa pitati jedni druge: „O čemu to govorite? Zašto se ljutite?“ Usudimo li se čuti odgovor? Ponekad mi dosadi slušati sav taj bijes. Ne mogu uopće više slušati. Ali slušati moram, kao što Isus čini, koračajući prema Emausu.

Mnogi se nadaju da će se na ovoj Sinodi njihov glas čuti. Osjećaju se ignorirano i bez glasa. Imaju pravo. Ali imat ćemo glas samo ako prvo slušamo. Bog zove ljude po imenu. Abrahame, Abrahame; Mojsije, Samuele. Oni odgovaraju prekrasnom hebrejskom riječi Hinneni, „Evo me“. Temelj našeg postojanja je da se Bog svakome od nas obraća imenom, a mi čujemo. Ne ono kartezijansko „Mislim, dakle, jesam“ nego čujem, dakle, jesam. Ovdje smo da slušamo Gospodina i jedni druge. Kako kažu, imamo dva uha, ali samo jedna usta! Tek nakon slušanja dolazi govor.

Ne slušamo samo ono što ljudi govore, već i ono što nastoje reći. Osluškujemo neizgovorene riječi, riječi za kojima tragaju. Postoji sicilijanska izreka: „La miglior parola è quella che non si dice“[1] „Najbolja riječ je ona koja se ne izgovori“. Slušamo način na koji su u pravu, njihovo zrno istine, čak i ako je ono što govore pogrešno. Slušamo s nadom, a ne s prezirom. Imali smo jedno pravilo na Glavnom vijeću dominikanskog reda. Ono što su braća rekla nikada nije bila besmislica. Možda je pogrešno informirano, nelogično, zapravo pogrešno. Ali negdje u njihovim pogrešnim riječima postoji istina koju moram čuti. Mi smo prosjaci za istinom. Najranija braća su rekla za svetog Dominika da je „sve razumio u poniznosti svoje inteligencije“[2].

Možda redovničke kongregacije imaju nešto naučiti Crkvu o umijeću razgovora. Sveti Benedikt nas uči tražiti konsenzus. Sveti Dominik voli raspravu, sveta Katarina Sijenska uživati u razgovoru, a sveti Ignacije Loyolski umijeće razlučivanja. Sveti Filip Neri ulogu smijeha.

Ako stvarno slušamo, naši pripremljeni odgovori će nestati. Bit ćemo ušutkani i bez riječi, kao što je Zaharija bio prije nego što je zapjevao. Ako ne znam kako odgovoriti na bol ili zbunjenost svoje sestre ili brata, moram se obratiti Gospodinu i tražiti riječi. Tada razgovor može započeti.

Za razgovor je potreban maštovit iskorak u iskustvo druge osobe. Vidjeti njihovim očima i čuti njihovim ušima. Moramo ući u njihovu kožu. Iz kojih iskustava izviru njihove riječi? Kakvu bol ili nadu nose? Na kakvom su putovanju?

O propovijedanju na dominikanskom glavnom kapitulu vodila se žestoka rasprava o naravi propovijedanja. Uvijek vruća tema za dominikance! Dokument koji je predložen kapitulu propovijedanje shvaća kao dijaloško: svoju vjeru naviještamo ulaskom u razgovor. Ali neki se kapitulari oštro nisu slagali, tvrdeći da je to na granici relativizma. Rekli su „Moramo se usuditi hrabro propovijedati istinu“. Polako je postalo očito da su zavađena braća govorila iz vrlo različitih iskustava.

Dokument je napisao brat koji živi u Pakistanu, gdje se kršćanstvo nužno nalazi u stalnom dijalogu s islamom. U Aziji nema propovijedanja bez dijaloga. Braća koja su oštro reagirala protiv dokumenta bila su uglavnom iz bivšeg Sovjetskog Saveza. Za njih ideja dijaloga s onima koji su ih zatvorili nije imala smisla. Da bi se prešlo preko neslaganja, racionalni argument je bio potreban, ali ne i dovoljan. Morali ste zamisliti zašto je druga osoba imala svoje mišljenje. Koje ih je iskustvo dovelo do ovakvog gledišta? Kakve rane nose? Koja je njihova radost?

To je zahtijevalo slušanje sa svom maštom. Ljubav je uvijek trijumf mašte, kao što je mržnja promašaj mašte. Mržnja je apstraktna. Ljubav je posebna. U romanu Moć i slava Grahama Greenea, junak, siromašni slabi svećenik, kaže: „Kad ste vidjeli bore u kutovima očiju, oblik usta, kako raste kosa, bilo je nemoguće mrziti. Mržnja je bila samo promašaj mašte.“

Moramo preskočiti granice ne samo ljevice i desnice ili kulturoloških granica, već i generacijskih. Imam privilegiju živjeti s mladim dominikancima čiji se put vjere razlikuje od mojega. Mnogi redovnici i svećenici moje generacije odrasli su u izrazito katoličkim obiteljima. Vjera je duboko prodrla u našu svakodnevicu. Avantura Drugog vatikanskog koncila bila je u dopiranju do sekularnog svijeta. Francuski svećenici odlazili su raditi u tvornice. Skinuli smo habit i uronili u svijet. Jedna ljutita sestra, vidjevši me kako nosim habit, eksplodirala je: „Zašto još uvijek nosiš tu staru stvar?“

Danas mnogi mladi ljudi – posebno na Zapadu, ali sve više posvuda – odrastaju u sekularnom svijetu, agnostičkom ili čak ateističkom. Njihova avantura je otkrivanje evanđelja, Crkve i tradicije. Radosno su obukli habit. Naša putovanja su suprotna, ali ne i kontradiktorna. Poput Isusa, moram hodati s njima i naučiti što grije njihova srca. „O čemu pričate?“ Koje filmove gledate? Koju glazbu volite? Onda ćemo dobiti riječi jedni za druge.

Moram zamisliti kako me oni vide! Tko sam ja u njihovim pogledima? Jednom sam se biciklirao oko Saigona s gomilom mladih vijetnamskih dominikanskih studenata. Bilo je to mnogo prije nego što su turisti postali uobičajeni. Zašli smo iza ugla i tamo je bila grupa turista sa zapada. Izgledali su tako veliki i debeli i čudne ružne boje. Kakvi čudni ljudi. Onda sam shvatio da i ja tako izgledam!

Dok učenici hodaju u Emaus, slušaju tog stranca koji ih naziva blesavima i proturječi im. I on je ljut! Ali počinju se oduševljavati njegovim riječima. Njihova srca gore u njima. Tijekom Sinode, možemo li naučiti oduševljenje neslaganja koje vodi spoznaji? Hugo Rahner, Karlov mlađi brat (i mnogo lakši za razumijevanje!) napisao je knjigu o homo ludens, razigranom čovječanstvu[3]. Naučimo razgovarati jedni s drugima razigrano! Kao što čine Isus i Samarijanka na zdencu u 4. poglavlju Ivanova evanđelja.

U današnjem prvom čitanju slušamo da će se u punini vremena „gradski trgovi ispuniti dječacima i djevojčicama koji će se igrati na njegovim trgovima“ (Zaharija 8,5). Evanđelje nas sve poziva da postanemo djeca: „Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko“ (Matej 18,3). Za Kraljevstvo se pripremamo tako što postajemo razigrani, kao djeca, ali ne djetinjasti. Ponekad smo mi u Crkvi zahvaćeni tupom, bezradosnom ozbiljnošću. Nije ni čudo što je ljudima dosadno!

U noći novog tisućljeća, dok sam čekao u Obali Bjelokosti da uhvatim let za Angolu, sjedio sam u mraku s našim dominikanskim studentima, pili smo pivo i lagano razgovarali o onome što nam je najdraže. Uživali smo u zadovoljstvu što smo drugačiji, što imamo drugačiju imaginaciju. Užitak u različitosti! Bojao sam se da ću propustiti avion, ali kasnio je tri dana! Razlika je plodna, generativna. Svatko od nas plod je divne razlike između muškaraca i žena. Ako bježimo od različitosti, bit ćemo neplodni i bez djece, u našim domovima i našoj Crkvi. Još jednom zahvaljujemo svim roditeljima na ovoj Sinodi! Obitelji mogu mnogo naučiti Crkvu o tome kako se nositi s razlikama. Roditelji uče kako doprijeti do djece koja donose neshvatljive odluke, a ipak znaju da još uvijek imaju dom.

Ako možemo otkriti zadovoljstvo zamišljanja zašto naše sestre i braća imaju naša gledišta koja smatramo čudnima, tada će u Crkvi započeti novo proljeće. Duh Sveti će nam dati dar govorenja drugih jezika.

Primijetit ćemo da Isus ne pokušava kontrolirati razgovor. Pita o čemu razgovaraju. Ide kamo oni idu, a ne kamo on želi ići. On prihvaća njihovo gostoprimstvo. Pravi razgovor se ne može kontrolirati. Čovjek se predaje njegovom smjeru. Ne možemo predvidjeti kamo će nas odvesti, u Emaus ili Jeruzalem. Kamo će ova Sinoda voditi Crkvu? Da smo znali unaprijed, ne bi bilo smisla imati je! Prepustimo da nas iznenaditi!

Istinski razgovor je stoga riskantan. Ako se u slobodnom razgovoru otvorimo drugima, promijenit ćemo se. Svako duboko prijateljstvo donosi dimenziju mog života i identiteta koja nikad prije nije postojala. Postajem netko tko nikad prije nisam bio. Odrastao sam u prekrasnoj konzervativnoj katoličkoj obitelji. Kad sam postao dominikanac, sprijateljio sam se s ljudima drugačijeg podrijetla, potpuno drugačije politike, što je mojoj obitelji smetalo! Tko sam onda bio kad bih otišao kući biti sa svojom obitelji? Kako sam s njima pomirio osobu koja sam bio i osobu koja sam postajao s dominikancima?

Svake godine upoznajem novopridružene dominikance s različitim uvjerenjima i drugačijim načinima gledanja na svijet. Ako im se otvorim u prijateljstvu, tko ću postati? Čak i u mojoj poodmakloj dobi, moj identitet mora ostati otvoren. U romanu Madeleine Thien o kineskim imigrantima u SAD-u, Nemoj reći da nemamo ništa, jedan od likova kaže: „Nemoj nikada pokušavati biti samo jedna stvar, neslomljeno ljudsko biće. Ako te toliko ljudi voli, možeš li iskreno biti jedna stvar?[4]“ Ako se otvorimo višestrukim prijateljstvima, nećemo imati uredan, čvrsto definiran identitet. Ako se u ovoj Sinodi otvorimo jedni drugima, svi ćemo se promijeniti. Bit će to mala smrt i uskrsnuće.

Filipinski dominikanski učitelj novaka imao je obavijest na svojim vratima: „Forgive me. I am a work in progress“. Koherentnost je pred nama, u Kraljevstvu. Tada će vuk i janje u svakom od nas biti u miru jedno s drugim. Ako sada imamo zatvorene, fiksne identitete zapisane u kamenu, nikada nećemo upoznati avanturu novih prijateljstava koja će razotkriti nove dimenzije onoga što jesmo. Nećemo biti otvoreni prostranom Gospodinovom prijateljstvu.

Kad stignu u Emaus, let iz Jeruzalema se zaustavlja. Isus izgleda kao da želi ići dalje, ali s veličanstvenom ironijom pozivaju Gospodara subote da se odmori s njima. „Ostani s nama, jer je skoro večer i dan je na izmaku.“ (Luka 24,29). Isus prihvaća njihovo gostoprimstvo kao što su tri stranca u Postanku 18 prihvatila Abrahamovo gostoprimstvo. Bog je naš gost. I mi moramo imati poniznosti da budemo gosti. Njemački podnesak kaže da moramo napustiti „ugodan položaj onih koji pružaju gostoprimstvo kako bismo dopustili dobrodošlicu u postojanje onih koji su naši suputnici na putu čovječanstva“.

Marie-Dominique Chenu OP, djed Drugog vatikanskog koncila, izlazio je većinu večeri, čak i kad je imao osamdeset godina. Izašao bi slušati sindikalne čelnike, akademike, umjetnike, obitelji i prihvatiti njihovo gostoprimstvo. Navečer bismo se našli na pivu on bi pitao: „Što si danas naučio? Za čijim si stolom sjedio? Koje si darove primio?“ Crkva na svakom kontinentu ima darove za sveopću Crkvu. Uzmimo samo jedan primjer, moja braća u Latinskoj Americi naučila su me da otvorim uši za riječi siromašnih, posebno naš voljeni brat Gustav Gutiérrez. Hoćemo li ih čuti u našim raspravama ovog mjeseca? Što ćemo naučiti od naše braće i sestara u Aziji i Africi?

„Dok bijaše s njima za stolom, uze kruh, izreče blagoslov, razlomi te im davaše. Uto im se otvore oči te ga prepoznaše, a on im iščeznu s očiju.“ (Luka 24,30-31). Oči su im se otvorile. Prethodni put kad smo čuli taj izraz bilo je kad su Adam i Eva uzeli plod s Drveta života, a oči su im bile otvorene i spoznali su da su goli. Zbog toga su neki antički komentatori vidjeli učenike kao Kleofu i njegovu suprugu, bračni par, nove Adama i Evu. Sada jedu kruh života.

Još jedna mala misao: Kad im Isus nestane iz vidokruga, oni kažu: „Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio“ (Luka 24,32). Kao da tek nakon toga postaju svjesni radosti koju su imali dok su koračali s Gospodinom. Sveti John Henry Newman rekao je da tek kad pogledamo unatrag na svoje živote postajemo svjesni kako je Bog uvijek bio s nama. Molim se da ovo bude i naše iskustvo.

Tijekom ove Sinode bit ćemo poput ovih učenika. Ponekad nećemo biti svjesni Gospodnje milosti koja djeluje u nama i možda čak pomislimo da je sve to gubitak vremena. Ali molim Boga da poslije, gledajući unatrag, postanemo svjesni da je Bog cijelo vrijeme bio s nama i da su naša srca gorjela u nama.

Timothy Radcliffe

Bilješke:

[1] „La megliu parola è chiddra chi nun si dici“
[2] „humili cordis intelligentia“
[3] Man at Play or Did you ever practice eutrapelia? Preveli Brian Battershaw i Edward Quinn, Compass Books, London, 1965.
[4] Granta, London, 2016., 457.