Prema statistikama za 2023., u Hrvatskoj živi 16% osoba s invaliditetom, istaknuo je predavač pa pojasnio da Konvencija o pravima osoba s invaliditetom u pojam „osoba s invaliditetom“ uključuje one osobe koje imaju dugotrajna tjelesna, mentalna, intelektualna ili osjetilna oštećenja, koja u međudjelovanju s različitim preprekama mogu sprečavati njihovo puno i učinkovito sudjelovanje u društvu na ravnopravnoj razini s drugima. Gotovo 50% stanovništva ima direktni doticaj s osobama s invaliditetom. “Usporedno s ovim podacima, to bi značilo da i u svakoj župnoj zajednici živi 16% osoba s invaliditetom”, naznačio je vlč. Šardi.

Podsjetio je kako pojam osoba s invaliditetom podrazumijeva različite oblike invaliditeta odnosno: osobe s tjelesnim invaliditetom; osobe s oštećenjem vida; osobe s oštećenjem sluha; gluhoslijepe osobe; osobe s oštećenjem govorno-glasovne komunikacije; osobe s poremećajima iz spektra autizma; osobe s intelektualnim teškoćama; osobe s duševnim smetnjama te osobe s višestrukim oštećenjima.

Hrvatski biskupi su 1996. godine, rekao je, izdali Smjernice o pastoralnoj skrbi osoba s invaliditetom u kojima ističu načelo: „djecu i mlade s teškoćama u razvoju što više uvoditi u zajednički život i u redovite životne odgovornosti“. Stoga, nije uvijek potrebno organizirati zasebnu katehezu, zasebnu katehetsku grupu ili posebno misno slavlje za osobe s invaliditetom. Osobito nije potrebno organizirati zasebne pastoralne skupine za osobe s invaliditetom bez intelektualnih teškoća već samo maknuti dvije barijere: fizičke i one srca. Gdje god je to moguće, ukoliko se ne radi o težim intelektualnim teškoćama i drugim težim oblicima invaliditeta, osobe se mogu ravnopravno uključiti u zajednicu mladih, u kateheze za odrasle, molitvenu zajednicu, župne zborove.

Od izuzetne je važnosti, u provođenju kateheze osoba s invaliditetom, imati suradnju teologa i stručnjaka s područja edukacijske rehabilitacije koji uvelike mogu pridonijeti da se tražena katehetska poruka prenese osobama s različitim oblicima invaliditeta, a osobito za one kojima je potrebno tu Riječ prenijeti kroz slikovni sadržaj, pojednostavljeni govor, znakovni jezik ili na neki drugi način. Osobe s invaliditetom češće katehetski sadržaj doživljavaju kroz iskustvenu dinamiku i uključujući svih pet osjetila, istaknuo je predavač.

“U provedbi kateheze preporuča se suradnja s obitelji osoba s invaliditetom ili sa samom osobom s invaliditetom vidjeti koje su mogućnosti da joj se prenese sadržaj katehetske pouke. Uključenost obitelji ili osoba s invaliditetom u pripremu kateheze pomoći će da osobe s invaliditetom budu dobrodošle, uključene i da sudjeluju u liturgijskom i pastoralnom životu župe”, primijetio je predavač.

Kao primjer katehizacije osoba s invaliditetom, između ostalih, istaknuo je i zajednicu “Vjera i svjetlo” koja u Hrvatskoj djeluje 30 godina, a u svijetu više od 50 godina. Zajednica je prisutna u mnogim župama naše Domovine i okuplja ponajprije osobe s intelektualnim teškoćama prema kojima je usmjeren katehetski sadržaj. Podsjetio je i da se na YouTube kanalu Zaklade “Čujem, vjerujem, vidim” može pronaći prijevod svih četiriju Evanđelja na hrvatski znakovni jezik što može olakšati katehizaciju gluhih i gluhoslijepih osoba, rekao je vlč. Šardi.

“Posljednjih godina uspostavljaju se Povjerenstva za pastoral osoba s invaliditetom i njihovih obitelji u biskupijama. Na taj način će briga za osobe s invaliditetom postati sustavna, a ne samo prigodna. Pri HBK postoji i Pododbor za osobe s invaliditetom pri Vijeću za laike koji može biti pomoć u uspostavljanju i organizaciji istih. Potreba za ovakvim oblikom pastorala je očita iz jednakih razloga kao što postoje i ostale zasebne grane pastoralnog djelovanja: mladi, brak i obitelj, Romi, turisti”, istaknuo je predavač.

“Osobe s invaliditetom nisu potrebne samo biti katehizirane, već one same katehiziraju svojom prisutnošću u župnoj zajednici. Tako osobe s invaliditetom nisu pozvane biti samo primatelji kateheze već i njezini protagonisti. Papa Franjo govori o dvije stijene: stijeni inkluzije i stijeni aktivnog sudjelovanja gdje su i osobe s invaliditetom pozvane biti lektori, katehete te vršitelji drugih liturgijskih službi. Dikasterij za obitelj, laike i život organizirao je posebno sinodalno savjetovanje s osobama s invaliditetom u kojem je snažno naglašena paradigma: ‘Mi, a ne oni, naglašavajući važnost poimanja da Crkvu čine svi, bez obzira i na podjele vezano uz invaliditet. Osobe s invaliditetom su katehete već svojim prisutnošću u župnoj zajednici.

Uključivanje u rad župne zajednice, čini zajednicu obogaćenom Kristovom prisutnošću koja se na osobit način pojavljuje u njima. Čini mi se najlakšim organizirati katehezu za osobe s invaliditetom i njihove obitelji na razini dekanata. Svakako, treba imati stalno na umu da se radi o širokom polju djelovanja i svaki oblik invaliditeta zahtijeva individualni pristup. Kateheza osoba s invaliditetom sigurno je polje koje je potrebno tek usustaviti kako bi djeca s teškoćama, nakon izlaska iz školskog sustava i primanja sakramenata kršćanske inicijacije, kao osobe s invaliditetom mogle i dalje sustavno rasti u vjeri i redovno živjeti puninu kršćanskoga sakramentalnog života”, poručio je vlč. Šardi.

Ovaj članak sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje raznovrsnosti i pluralizma elektroničkih medija.