Taj bijeli križ svjedok je tragične istine i trajan spomen na 97 hrvatskih žrtava Osekova i toga dijela Moslavine za vrijeme Drugoga svjetskoga rata, kao i poratnih masovnih zločina jugokomunizma – 300 nepoznatih ubijenih civila i hrvatskih vojnika na križnom putu u Brezovičkom i Osečkom gaju.

Nakon blagoslova, biskup je u župnoj crkvi predvodio misu za ubijene, a u koncelebraciji bili su domaći župnik Dražen Lauc, Mariano Passerini i Zvonko Vlah koji je od 8. do 15. ožujka u ovoj župi održao pučke misije. Misi i blagoslovu, uz domaće župljane, nazočili su i članovi Udruge „Hrvatski domobran“ iz Siska i Popovače te gradonačelnik Popovače Josip Mišković.

U homiliji govoreći o pročitanoj Božjoj riječi, biskup Košić je rekao kako nas ona potiče na razmišljanje o vodi krštenja i Duhu Svetome koji nas kao voda živa oživljuje da se obratimo i neprestano obraćamo na pravi život.

„Evanđelje po Ivanu donosi nam predivnu zgodu o susretu Isusa i Samarijanke. Susret je znakovit, pun je simbolike. Žena dolazi po vodu na Jakovljev zdenac, a Isus ju moli da mu dade vode. I tako zapodijeva razgovor iz kojeg Gospodin ženi govori o njoj samoj, o njezinoj žeđi i životnim lutanjima. Imala je  pet muževa a ni ovaj, šesti nije joj muž jer – ona je i dalje nezatomljene žeđi za ljubavlju, za pravim životom koji ne može naći”.

“I onda dolazi do obrata: Isus njoj nudi vodu, i to vodu živu. Ona se ne snalazi, misli da je riječ o vodi iz bunara, a Isus govori o Duhu Svetome: Kad bi ti znala dar Božji i tko je onaj koji ti veli: Daj mi piti, ti bi u njega zaiskala i on bi ti dao vode žive. Ona i ne znajući što ište moli: Gospodine, daj mi te vode da ne žeđam i da ne moram dolaziti ovamo zahvaćati. Doista, to je bila njezina želja, njezina stvarna i duboka žeđ koju ne može u čovjeku utažiti nikakvo piće, nikakvi zadovoljeni nagoni, nikakve sporedne stvari niti ljudi ako nisu darovani od Boga”.

“Zapravo tu žeđ ispunja u nama svima samo i jedno Bog: Nemirno je srce moje dok se ne smiri u Tebi, Bože!“ – rekao je sv. Augustin. Žena Samarijanka na kraju ovog izvještaja od pozvane sama postaje ona koja poziva. Ona svjedoči svojim sumještanima da je Isus Mesija, Spasitelj i zove ih da dođu i da se sami uvjere.  Nakon dva dana što je Isus proboravio među njima stanovnici Sihara govorahu ženi: Sada više ne vjerujemo zbog tvoga kazivanja; ta sami smo čuli i znamo: ovo je uistinu Spasitelj svijeta”.

“To je i naš put, naš život, naš zadatak kao kršćana. Uvjeriti se tko je Isus, dati mu da on ispuni naše srce i napoji nas vodom živom, te svjedočiti svima što nam je on učinio i da je Isus stvarno jedini spasitelj svakog čovjeka i svih ljudi“.

Osvrnuvši se na “Tjedan solidarnosti i zajedništva s Crkvom i ljudima u BiH” te ovogodišnje geslo „da ne ohladi ljubav mnogih“, biskup je rekao kako je ljubav solidarna s onima koji su potrebniji, koji trpe nepravde i koji nemaju.

„Bio sam, braćo i sestre, prije dvije nedjelje u Banjoj Luci, odakle je prije 25 godina protjerano 140.000 hrvatskih katolika! Možemo li to zamisliti?”

“I što se čini za one koji su ostali, ali i za one koji su otišli? Nije li naša dužnost kao kršćana i sunarodnjaka činiti sve da im pomognemo?  Neka ne ohladi ljubav naša, neka se pokaže na djelu“, poručio je biskup.

Govoreći pak o žrtvama za koje se postavlja „bijeli križ istine“ te onima koji su taj zločin učinili, rekao je kako su tzv. osloboditelji učinili bezbrojne zločine za koje se nije smjelo znati i bili su skrivani.

„Skrivane su i žrtve, sve do naših dana. Ipak, previše je tih ljudi koji su pobijeni bez suda i bez dokazane krivnje, pokojnici koji su ostavili uplakane članove svojih obitelji i za koje se do dana današnjega govore svakojake neistine. Recimo i meni se prigovara da blagoslivljajući ove bijele križeve istine, kako su ih prozvali pripadnici sisačkog ogranka Hrvatskog domobrana koji ih postavljaju, rehabilitiram propale ideologije i vojske. Međutim to nije točno jer, za razliku od ostrašćenih ideologa koji ni danas, s te povijesne distance, ne vide u tim pobijenim žrtvama ljude, mi kršćani vidimo u njima našu braću i sestre, ljude koji zaslužuju da imaju svoj grob, odnosno barem da se za njih molimo. To nam nitko ne može zabraniti… To je jednostavno zahtjev naše vjere. I to je izraz solidarnosti i ljubavi. Ljubavi prema bližnjima“, kazao je Košić.