Draga braćo i sestre!

Danas je trideset godina otkad je papa Ivan Pavao II. ustanovio Svjetski dan bolesnika i tako svratio pozornost svijeta na stvarnost koja je životno utkana u samu narav ljudske egzistencije.

Bolest je naša ljudska stvarnost toliko koliko i samo rođenje, dolazak na ovaj svijet, rast, razvoj i kraj ljudskog postojanja na zemlji. Nema tog ljudskog bića koje na ovaj ili onaj način nije i neće osjetiti težinu fizičke i duševne boli koja se u svakoj osobi očituje na njoj svojstven način.

Trideset godina od uspostave ovog Dana lijepa je obljetnica kojoj bi trebalo pokloniti dužnu pozornost, ali budući da posljednjih godina svaki dan živimo kao da je cijeli planet Zemlja bolesna i okužena, a možda i je, po svemu sudeći ovaj će Dan proći potiho, jer bismo svi željeli da se na Dan bolesnika bolest više i ne spomene, jer nam je prema uvjeravanju nekih znanstvenika i javnih medija ionako svaki dan bolestan, pa se onda taj jedan dan u godini i neće ni po čemu razlikovati od drugih, osim što ćemo ga pisati velikim početnim slovom.

Baš šteta, jer je tema ovog jubilarnog tridesetog Dana bolesnika uzeta iz Evanđelja po Luki, koje na najbolji mogući način izražava pravu bit i narav Boga samoga: „Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan“ (Lk 6,36).

Po svom dubokom uvjerenju tvrdim da ne postoji bolja definicija Boga od ove i da osim Isusa Krista nikada nitko u ljudskoj povijesti nije prepoznao u čovjeku tolike potencijale i nije se odvažio pozvati čovjeka da se vine sve do nebesa i u svoj zemaljski život pretoči ponašanje Boga samoga.

Isus Krist, Bog koji je postao čovjekom, vjeruje da je čovjeku moguće usvojiti osobnosti Boga samoga i živjeti na zemlji božanskim životom te tako objaviti neizmjerno Božje milosrđe i dobrotu kojima treba zahvaliti za svaki dan opstojnosti ovog svijeta i svemira. Milosrđe Božje je najveći kotač i pokretač ovog svijeta.

Dok na današnji dan iskazujemo svako poštovanje i zahvalnost bolničkom i zdravstvenom osoblju za svu ljubav i mar prema bolesnicima, osjećamo se jadno i žalosno zato što se nije pronašlo načina da se rodbini i prijateljima dopusti biti uz svoje teške bolesnike i na human način oprostiti se od svojih umirućih, koji su otišli i odlaze s ovog svijeta kao da ih je netko ukrao.

Zbog toga i mjesecima nakon njihova odlaska imamo osjećaj kao da će svakog časa pokucati ili se pojaviti na našim vratima, jer smo si ostali međusobni dužnici, koji si na rastanku koji je toliko bitan za onoga koji odlazi kao i za onoga koji ostaje, nismo pružili ruku i nismo se oprostili na način koji je dostojan tekovina ljudske civilizacije.

Uz sve dužno poštovanje prema znanosti i općesvjetskom napretku za kojim svi težimo, ova pandemija je pokazala stvarno stanje i pravo lice čovjeka. Čovjek je sve i ništa, u isto vrijeme velik i manji od makova zrna, danas je, a sutra mu ni traga nema.

Ono čega je i čega će poput kruha svagdašnjega biti potreban današnji čovjek, nakon što se oslobodi okova izolacije i ako normalan uspije izmaći njezinim posljedicama, jest neizmjerno Božje milosrđe i njegova očinska suosjećajnost koja nam se poput sunca očitovala u njegovu Sinu i našem bratu i Spasitelju Isusu Kristu koji se nikada ničim i ni od koga nije izolirao, nego se svagdje i svakome, a osobito bolesniku i potrebitom učinio bližnjim i od svojih učenika zatražio da uz propovijedanje evanđelja o Kraljevstvu Božjem, liječe svaku bolest i svaku nemoć u narodu (usp. Mt 4,23).

Duh i tijelo su čovjek oblikovan po Božjem promislu i stvoren na sliku utjelovljenoga Sina Božjeg, Boga i čovjeka, koji nas je pozvao da budemo „milosrdni kao što je Otac naš milosrdan“ (Lk 6,36). Samo u tim okvirima i u tom duhu možemo govoriti o zdravom i otkupljenom čovjeku i čovječanstvu, kojemu nikakav virus svijeta neće ugroziti imunitet božanskih korijena.

† Ivica Petanjak
biskup krčki
predsjednik odbora HBK za pastoral djelatnika u zdravstvu