Draga braćo i sestre,

Vijeće europskih biskupskih konferencija (CCEE) i ove je godine pokrenulo inicijativu da se tijekom korizme svakodnevno u jednoj biskupskoj konferenciji slave mise za žrtve rata u Ukrajini i za mir u toj zemlji. Danas to činimo mi u našoj biskupskoj konferenciji.

Na molitvu nas potiče ljubav prema braći u potrebi, sućut zbog svih strahota koje se u Ukrajini svakodnevno događaju, a koje možemo pratiti putem raznih medija.

Ovaj sukob osjećamo posebno teškim i bliskim srcu iz dva razloga, onog racionalnog jer se nalazi prostorno jako blizu, u Europi, na pragu našeg doma, ali i emotivnog jer smo i sami, pogotovo mi malo stariji, imali osobno iskustvo Domovinskog rata.

U svjetlu ovih događaja, ali i u svjetlu Božje riječi te korizmenog vremena u kojem se nalazimo možemo, s pravom postaviti tri bitna pitanja: prvo, kakvo je trenutno stanje čovječanstva?; drugo, jesmo li išta naučili iz prošlosti?; i treće, gradimo li, i kako gradimo, budućnost?

1. Što ovaj rat govori o trenutnom stanju čovječanstva? „…povjerenje koje smo polagali u napredak, tehnologiju i učinke globalizacije nije bilo samo pretjerano, nego se pretvorilo u individualističku i idolopokloničku opijenost, ugrozivši jamstva pravde, sklada i mira za kojima tako silno žudimo. U našem svijetu u kojem se sve odvija velikom brzinom, rašireni problemi neravnoteža, nepravdi, siromaštava i marginalizacija vrlo često raspiruju nemire i sukobe, te uzrokuju nasilje, (…) i ratove“, kaže papa Franjo u ovogodišnjoj poruci za 56. Svjetski dan mira.

Iako imamo sve veći globalizacijski napredak i uzlet društva, s druge strane u tom istom društvu vlada sve veća „hladna, lagodna i globalizirana ravnodušnost“ (Frateli tutti, 30). Ravnodušnost na međunarodnoj razini, koja se ne vodi idejom općeg dobra i osjećajem za zajednički život, je uvijek posljedica hladnoće, ravnodušnosti i egoizma pojedinaca. Ono što vidimo na društvenom planu savršeni je odraz nutarnjeg siromaštva pojedinca. Kao što države ratovima i sankcijama brane nacionalne interese, pojedinci podvalama, licemjerjem, klevetama grozničavo brane osobne interese. Zloća, licemjerje, mržnja, osveta ne postoje u društvu same po sebi, one postoje samo u ljudskom srcu. „Ta iznutra, iz srca čovječjega, izlaze zle namisli…“, ratovi i svaka druga opačina (usp. Mk 7, 23).

Čovječanstvu je potrebno obraćenje srca, da promijeni i odbaci svoje krive kriterije i tumačenja svijeta i stvarnosti. Naše društvo je potrebito zaokreta i ozdravljenja koje samo Bog može donijeti. Jer, „ako Gospodin kuću ne gradi, uzalud se muče graditelji. Ako Gospodin grada ne čuva, uzalud stražar bdi“ (Ps 127, 1). Pokušali smo mnogo puta, gradimo svijet bez Boga i završavamo u ruševinama.

Mi kršćani, katolici, poput „kvasca društva“ moramo buditi svijest, da trebamo jedni druge, da je ljudsko zajedništvo naše najdragocjenije blago, da se nitko ne može sâm spasiti, da zajedno moramo stvarati temelje za pravedniji svijet. To je univerzalna vrijednost poznata i vjerniku i nevjerniku, o kojoj ovisi opstanak čovječanstva i planete.

2. Učimo li iz iskustva naših sukoba? „Ovaj rat, kao i svi drugi sukobi diljem svijeta, poraz je za čitavo čovječanstvo, ne samo za strane koje su u njega izravno uključene“, kaže papa Franjo (Poruka pape Franje za 56. Svjetski dan mira). Taj poraz ljudskosti najviše se uočava u našoj nesposobnosti da učimo iz pogrešaka prošlosti pa smo osuđeni da prošlost stereotipno ponavljamo.

Prisjetimo se samo vremena kada je nastajala enciklika svetog pape Ivana XXIII., Mir na zemlji – Pacem in Terris. U svijetu je dominirao Hladni rat i podijeljenost između kapitalizma i socijalizma, uočavao se snažan jaz između Istoka i Zapada koji je Kubanskom krizom gotovo završio nuklearnim ratom. Sveti Papa tada se obratio „svim ljudima dobre volje“, vjernicima i nevjernicima, upozorio je Crkvu da svijet gleda cjelovito, mimo granica i podjela, jer rat nije ničiji interes, a mir je plod pravednosti. Kako snažno i jednako aktualno odzvanjaju ove Papine poruke. S pravom se pitamo, jesmo li išta naučili?

3. Što ova aktualna situacija govori nama vjernicima i na što nas potiče? Graditi budućnost s Bogom. Danas, u svetopisamskom tekstu Staroga zavjeta slušamo molitvu kraljice Estere. Nakon što je izraelski narod bio osuđen na istrebljenje, kraljica Estera se ponizila pred Gospodinom. Skida kićeno kraljevsko ruho i oblači se u kostrijet. Jedini ispravni stav pred Bogom u nemoći je poniznost. Vapaj Bogu da proslavi svoje ime. Kraljica Estera moli: „Gospodine moj, kralju naš, ti si jedini! Dođi u pomoć meni koja sam sâma, kojoj nema druge pomoći do tebe, jer opasnost je moja kao na dlanu. (…) Sjeti se, Gospode! Objavi se u vrijeme naših jada i ohrabri me, o kralju bogova i vladaru svakoga gospodstva!“ (Est 4,17). Plod njezinih molitava je uslišanje, spasenje za cijeli narod.

Ova naša molitva možda nekima može izgledati besmislena ili kao pilatovsko „pranje“ ruku, no molitva je stvar vjere. Molitva je uključivanje Boga u problem. Gospodin nas ohrabruje: „Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu koji kuca otvorit će se.“ (Mt 7, 7 – 12) Bog nam garantira da nijedna molitva nije uzaludna.

Nadalje, „srce je ono koje moli. Ako je srce daleko od Boga, molitveni je izraz isprazan“ (KKC, 2562). Mi molimo srcem, da se Bog smiluje nama, zaraćenim stranama i cijelom čovječanstvu. Ako molimo srcem; srce nas potiče na djelovanje. Solidarnost i konkretna materijalna pomoć znak je da je „molilo srce“ a ne samo pamet i usne. Jer srce promijenjeno vjerom i molitvom je uvijek konkretno, „ljubavlju djelotvorno“. Neka i naša molitva bude takva, pred Bogom ponizna i u ljubavi konkretna. Amen.