Mons. Kutleša predvodio misu za mir u Ukrajini: „Ono što vidimo na društvenom planu odraz je nutarnjeg siromaštva”

U koncelebraciji su bili đakovačko-osječki nadbiskup mons. Đuro Hranić, gospićko-senjski biskup mons. Zdenko Križić, predstojnik Nacionalnoga katehetskog ureda HBK mons. Ivica Pažin, nacionalni ravnatelj Dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu preč. Tomislav Markić te tajnici biskupa vlč. Mišel Grgurić i vlč. Domagoj Lacković. Misu je uživo prenosio Hrvatski katolički radio, a na njoj su sudjelovali djelatnici ureda i ustanova Hrvatske biskupske konferencije. 

U propovijedi nadbiskup Kutleša istaknuo je kako sukob u Ukrajini „osjećamo posebno teškim i bliskim srcu iz dva razloga, onog racionalnog jer se nalazi prostorno jako blizu, u Europi, na pragu našeg doma, ali i emotivnog jer smo i sami, pogotovo mi malo stariji imali osobno iskustvo Domovinskog rata”.

U svjetlu tih događaja, ali i u svjetlu Božje riječi i korizmenog vremena, istaknuo je nadbiskup, s pravom se može postaviti tri pitanja: kakvo je trenutno stanje čovječanstva? Jesmo li išta naučili iz prošlosti? Gradimo li, i kako gradimo, budućnost?

Navodeći s jedne strane „globalizacijski napredak i uzlet društva”, nadbiskup Kutleša je napomenuo i kako u tom istom društvu vlada sve veća hladna i globalizirana ravnodušnost. „Ravnodušnost na međunarodnoj razini, koja se ne vodi idejom općeg dobra i osjećajem za zajednički život, je uvijek posljedica hladnoće, ravnodušnosti i egoizma pojedinaca. Ono što vidimo na društvenom planu savršeni je odraz nutarnjeg siromaštva pojedinca. Kao što države ratovima i sankcijama brane nacionalne interese, pojedinci podvalama, licemjerjem, klevetama grozničavo brane osobne interese. Zloća, licemjerje, mržnja, osveta ne postoje u društvu same po sebi, one postoje samo u ljudskom srcu. „Ta iznutra, iz srca čovječjega, izlaze zle namisli…“, ratovi i svaka druga opačina (usp. Mk 7,23).”, poručio je nadbiskup Kutleša i dodao da je čovječanstvu potrebno obraćenje srca„da promijeni i odbaci svoje krive kriterije i tumačenja svijeta i stvarnosti. Naše društvo je potrebito zaokreta i ozdravljenja koje samo Bog može donijeti”.

U tome pogledu, mons. Kutleša kazao je, kako katolici, poput „kvasca društva“, moraju buditi svijest da je „ljudsko zajedništvo naše najdragocjenije blago”.

Nazvavši rat u Ukrajini „porazom ljudskosti”, zagrebački nadbiskup koadjutor nadalje je kazao kako se ono najviše uočava u „nesposobnosti da učimo iz pogrešaka prošlosti pa smo osuđeni da prošlost stereotipno ponavljamo. Prisjetimo se samo vremena kada je nastajala enciklika svetog pape Ivana XXIII., Mir na zemlji – Pacem in Terris. U svijetu je dominirao hladni rat i podijeljenost između kapitalizma i socijalizma, uočavao se snažan jaz između Istoka i Zapada koji je Kubanskom krizom gotovo završio nuklearnim ratom. Sveti Papa tada se obratio „svim ljudima dobre volje“, vjernicima i nevjernicima, upozorio je Crkvu da svijet gleda cjelovito, mimo granica i podjela, jer rat nije ničiji interes, a mir je plod pravednosti. Kako snažno i jednako aktualno odzvanjaju ove Papine poruke. S pravom se pitamo, jesmo li išta naučili?”

Aktualna situacija, primijetio je nadbiskup, poziva na izgradnju budućnosti s Bogom. „Molitva je uključivanje Boga u problem”. Pozivajući se na naviješteno evanđelje, nadbiskup je podsjetio kako „Bog nam garantira da nijedna molitva nije uzaludna”.

„Mi molimo srcem, da se Bog smiluje nama, zaraćenim stranama i cijelom čovječanstvu. Ako molimo srcem; srce nas potiče na djelovanje. Solidarnost i konkretna materijalna pomoć znak je da je ‘molilo srce’ a ne samo pamet i usne. Jer srce promijenjeno vjerom i molitvom je uvijek konkretno, ‘ljubavlju djelotvorno’. Neka i naša molitva bude takva, pred Bogom ponizna i u ljubavi konkretna”, zaključio je nadbiskup Kutleša propovijedajući na misi za žrtve rata u Ukrajini i mir u toj zemlji.

Vijeće europskih biskupskih konferencija (CCEE) pokrenulo je inicijativu da se tijekom korizme svakodnevno u jednoj biskupskoj konferenciji slave mise za žrtve rata u Ukrajini i za mir u toj zemlji te je svakoj biskupskoj konferenciji dodijeljen jedan dan.