U homiliji biskup Ćurić je istaknuo da „blagdan Uzvišenja sv. Križa upućuje na središnje otajstvo vjere, na pashalni – vazmeni misterij, da još snažnije i životnije prihvatimo istinu da smo u Isusu Kristu ‚spašeni i oslobođeni‘“.

Osvrćući se na povijest blagdana naglasio je da to „s konkretnim povijesnim pa i zemljopisnim smještajem želi dozvati u pamet kršćanska pobožnost današnjega blagdana, koja seže u rana kršćanska stoljeća. Na kršćanskom Istoku i Zapadu današnji je blagdan prozvan ‚uzvišenje‘, baš zbog pobožnosti u kojoj su se relikvije Kristova križa častile upravo uzdizanjem, da bi ih svi vjernici vidjeli i poklonili se. U bizantskim kršćanskim liturgijama u toj se prigodi križ uzdiže na sve četiri strane svijeta, a za to vrijeme pjevači, svako od ta četiri uzdizanja po stotinu puta pjevaju Kyrie, eleison. Kao da znakovito žele iskazati neizmjernost, beskraj Božje slave i njegove ljubavi koja je čudesno zasjala i objavila se na križu. Kad nam se baš po križu Bog objavljuje, kad nam se u Isusu očituje i progovara nam njegova blizina – njegova bliska riječ, istinita, razumljiva, puna utjehe, toliko snažna i životvorna da zahvaća vječnost. Ali istovremeno – tako je konkretna i bliska da dohvaća naše živote i svakodnevnicu, živa je i obnavlja se te nas poziva na nasljedovanje svakoga dana.“

Tumačeći otajstvo Križa na temelju biblijskih čitanja biskup je podsjetio da se navješćuje „istina da je Božja ljubav na križu progovorila potpuno, i to sasvim konkretno i posve utjelovljeno. Kad se u čovjekovu životu ispriječio grijeh, koji je čovjeka zaslijepio lažnim obećanjem samodostatnosti, nakon čega se umnožilo iskustvo zla, s njegovim najtežim posljedicama, a to je – smrt, Bog šalje vlastitoga Sina u stanje paloga, grješnoga čovječanstva, „Njega, koji ne okusi grijeha Bog za nas učini grijehom“ (usp. 2 Kor 5, 21).

Govoreći o otajstvu Križa koji je osnovica kršćanskoga, mons. Ćurić istaknuo je da se u prihvaćanju Kristova križa valja „otvoriti jednoj trajnoj nutarnjoj napetosti između logike i mudrosti svijeta, i ‚mudrosti odozgor‘. Zato je Kristov križ za sav svijet klica preobrazbe, najizvornije ‚sjeme Evanđelja‘, kvasac ‚novosti života‘.“

Obraćajući se sestrama, naglasio je da je upravo to put na kojem „prepoznajemo snagu karizme vaše zajednice, koja je svoj poziv i poslanje prije gotovo dva stoljeća htjela na poseban način označiti nasljedovanjem Božjega milosrđa i nadahnuća koje izvire iz Kristova križa: kad svjedočite da nam je u Raspetomu uvijek prepoznati Božju slavu“.

„U tome, drage sestre, neka raste snaga vašega poziva i ‚slave‘, koja je uvijek odsjaj Božje slave vašeg raspetoga i uskrsnuloga Zaručnika“, potaknuo je na kraju homilije biskup.

Misu su suslavili rektor samostanske crkve vlč. Grgo Grbešić, vicerektor samostanske crkve vlč. Ivo Andrić i župnik Župe Svih svetih u Đakovu i dekan Đakovačkoga dekanata preč. Ivan Lenić.

Istoga dana prije večernje mise i tijekom mise u đakovačkoj katedrali, sestre su sudjelovale predmoljenjem krunice, naviještanjem čitanja i predvođenjem pjevanja, te na taj način sa župljanima đakovačke Župe Svih svetih proslavile svoju naslovnu svetkovinu. Župnik Lenić im je na kraju mise uputio čestitku i zahvalu za sve što su činile i čine svojom tihom i nenametljivom 155 godišnjom prisutnošću u Đakovu.