HKR-ov sugovornik fra Zdravko Lazić iz zagrebačkog samostana sv. Franje Asiškog na Kaptolu naglasio je i ovu potrebu: „Svakoga dana, kad god nešto pogriješimo, učinimo neki laki grijeh, uvijek je potrebno pokajati se i tako u sebi razvijati milosni život, a kada počinimo teški grijeh onda odlazimo na sakrament pomirenja s Gospodinom.” Naveo je da postoje i takozvane ispovijedi iz pobožnosti, kada nabrojimo lake grijehe, međutim, „ono što mi svećenici doživljavamo u današnjem vremenu, kako kažu sami stručnjaci, danas je na snazi ‘meka civilizacija’, u smislu afektivnog i osjećajnog života”.

„Ljudi se danas više žele ispovjediti jer se osjećaju loše, ali mi zapravo moramo ići na ispovijed kako bi rekli ‘ja sam grešan’ Bogu koji je svet i da još kažem ‘smiluj mi se Bože’, da se istinski pokajem i to po svim onim elementima koji su potrebni kako bi se vratio u stanje potpune milosti te da bih mogao u punini sudjelovati na euharistiji. ”

Dodatno je fra Zdravko Lazić objasnio kako jest dobro u ispovijed uključiti osjećaje, brigu, tjeskobu ili našu nezahvalnost, ali je prvotno ipak važan sljedeći stav:

„Ne idem na ispovijed da se nakon svete ispovijedi dobro osjećam, nego idemo na svetu ispovijed da doživim Božje milosrđe. I da sve onda bude u jednoj cjelini; i osjećaj zahvalnosti zbog oproštenog grijeha; i u našem razumu svijest ‘Bog je tako velik’; i u našoj volji svijest ‘želim to popraviti’ .”

Što se tiče bojazni da će svećenik upamtiti naše grijehe, rektor zagrebačke katedrale mons. Zlatko Koren, ustvrdio je da je to ‘potpuno krivo’, a trebamo li se, pak, sramiti svećeniku izreći da smo grešni dodao je:

„Ne treba. Ne trebamo. Svećenik je čovjek i sve može razumjeti, tako da tu nekakvog pamćenja, nekakvog straha da će me svećenik poslije ispovijedi gledati na drugačiji način, toga se nikako ne treba bojati, a niti uopće o tome razmišljate”, rekao je mons. Koren te o mogućem svećenikovom postavljanju pitanja za vrijeme ispovijedi ustvrdio:

„Moje je uvijek načelo da pustim čovjeka neka on izgovori što ima za reći na način na koji on želi i može u tom trenutku izreći. Smatram da postavljanje nekih pitanja, osobito u onom prvom dijelu ispovijedi je nepotrebno, osim ako netko možda zastane, pa sam predloži da bi mu se nekako pomoglo”, rekao je između ostalog rektor zagrebačke prvostolnice, dok je varaždinski svećenik vlč. Nikola Tomašević govorio i o trenucima kada svećenik postavlja pitanja i tako pomaže penitentu da izvrši cjelovitu ispovijed.

Dao je jedan primjer iz prakse, o ispovijedi nakon punih godinu dana i u kojoj vjernik onda kaže da ima samo dva grijeha. Tada svećenik može pretpostaviti određene stvari i postavljati pitanja iz drugih područja života koje penitent uopće ne spominje ili o kojima možda, radi nekih drugih razloga, ne želi pričati.

„Mislim da bi to trebao biti cilj ispitivanja, a s druge strane penitenti bi trebali izbjegavati očekivanje da svećenik mene ispituje tijekom ispovijedi – premda možda ima svećenika i s takvim darom da mogu zaista kroz intervju izvući sve van i svašta dobiti – no, međutim, često se dogodi da to zapravo bude temeljni penitentov stav: ‘Svećenik je tužitelj, a ja se branim’”, upozorio je vlč. Tomašević.

Upravo je suprotno po srijedi – poručio je također vlč. Tomašević u ‘Argumentima’ – savjest je ta koja nas optužuje i mi smo ti koji se optužujemo, koji dolazimo s grijesima i koji u svećeniku vidimo suca koji dijeli oproštenje iz riznice Božjeg milosrđa.