Koncelebrirao je ravnatelj Ureda dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu pri HBK vlč. Tomislav Markić. Sestra Zvonka preminula je u petak 8. studenoga 2024., u Domu sv. Josipa u samostanu u Đakovu.

Misa zadušnica

„Naša je žalost, na ovom oproštaju od s. Zvonke, ispunjena onom velikom nadom, nadom zbog koje je, nekad mlada Ljubica, postala redovnicom, Milosrdnom sestrom sv. Križa. To je njezin i naš Raspeti Gospodin Isus Krist. On je nada, Isus Krist koji je slomio okove smrti i kao pobjednik od mrtvih ustao da bi sve nas oslobodio od okova prolaznosti, da bi sve nas preveo preko praga smrti, da bi sve nas uveo u konačnu stvarnost našega postojanja gdje je ljubav sve u svemu“, rekao je vlč. Andrić u homiliji.

„Sestra Zvonka cijeloga je života služila svome raspetom Gospodinu i zato je u smrti postala posve njegova, za svu vječnost, vjerujući da se na njoj ostvaruju riječi apostola Pavla: Ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor ne će nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našem. (Rim 8)“, istaknuo je.

„Sestre i braćo, okupili smo se ispratiti tijelo s. Zvonke do njegova konačnog počivališta. Svi zajedno želimo zahvaliti Bogu za dar njezina života i redovničkoga poziva. Netko je jednom napisao: Kad se netko posveti Bogu i sjedini svoje predanje s Isusovim, to mu ne može biti gubitak, nego dobitak koji je Isus Krist za nas na križu ostvario – u svjetlu apostola Pavla koji je rekao da mu je živjeti Krist, a umrijeti dobitak. Danas ćemo tijelo ove pokojne sestre sahraniti u grob kraj posmrtnih ostataka tolikih pokojnih sestara, uvjereni da će ono biti preobraženo o uskrsnuću mrtvih u posljednji dan. U vjeri da je nebeski zaručnik, Isus Krist, primio svoju vjernu zaručnicu, s. Zvonku, na svadbenu gozbu u nebesima, molimo da Gospodin udijeli sestrama, rodbini i svima koji za njom tuguju utjehu i snagu koju samo kršćanska vjera može dati“, poručio je.

Sprovodni obredi na Gradskom groblju

Nakon mise zadušnice, na Gradskom groblju u Đakovu održani su sprovodni obredi, koje je predvodio vlč. Ivan Andrić. Uz rodbinu pokojne s. Zvonke, obredima je nazočio nadbiskup đakovačko-osječki Đuro Hranić, sestre redovnice iz đakovačkih zajednica, te iz Zagreba, Osijeka, Trnave i dr., svećenici, kao i ostali vjernici. Završni blagoslov u crkvi, kao i dio sprovodnih obreda, molitvom su pratili svećenici i bogoslovi đakovačkoga Sjemeništa.

Iz Nekrologa s. Zvonke (propovijed vlč. Andrića)

»Bogat je životni put ove Milosrdne sestre sv. Križa. Sestra Zvonka rođena je u župi Kravarsko, u selu Gladovac 1939. godine, uoči blagdana Tijelova, kao najmlađe dijete Stjepana i Marije rođ. Fiket. Na krštenju u Župnoj crkvi Uzvišenja sv. Križa, Kravarsko, dali su joj ime Ljubica. Kao što piše u svojem Životopisu, od ranoga djetinjstva živjela je u svjetlu Križa. S obzirom na to da joj je otac preminuo kad je imala 9 mjeseci, njezine su oči bile uprte u mamu. No, majku su komunističke vlasti odvojile od šestero nejake djece. Majka je odvedena u kaznionicu u Požegu, jer je stala u obranu nevinosti bl. kardinala Alojzija Stepinca. Nakon dvije godine boravka u logoru, majka se vratila kući. Radost ponovnoga majčina zagrljaja nije bilo moguće opisati. No, ova radost nije umanjila Ljubičinu čežnju za samostanom, za redovništvom, težnju koju je dugo u sebi gajila. Na putu do samostana stajale su mnoge zaprjeke. Jedna od, njoj se činilo, važnijih zaprjeka bilo je prekinuto školovanje. Ali, kao što piše u svojem Životopisu, ‘Isusu to nije bila zaprjeka’. Nakon godina čežnje da i sama odgovori na Božji poziv, konačno je dobila odgovor iz Đakova da je primljena u samostan. Trebalo je svladati još samo jednu zaprjeku – rastanak od majke i najbližih, što je hrabro učinila godine 1960., kada stupa u samostan Milosrdnih sestara sv. Križa.

Nakon Prvih zavjeta 1964. godine pošla je u Osijek, u Župu sv. Josipa Radnika, za sakristanku. Zatim 1971. godine odlazi u Pakrac. Uz redovite dužnosti obavlja i dužnost kućne poglavarice. Iz Pakraca se godine 1980. vraća u provincijalnu kuću za sakristanku, da bi se ponovno opet našla u Osijeku. Dužnost sakristanke vrši od 1981. do 1985. godine u Osijeku (I.). Dugi period, skoro 20 godina bila je u Nadbiskupskom domu u Đakovu, gdje je obavljala razne kućne poslove, a u zadnjim godinama bila je prava milosrdna sestra biskupu Ćirilu Kosu. Iz Đakova odlazi u Osijek, u Župu sv. Petra i Pavla, opet kao sakristanka. Posljednje aktivne godine provodi u Zagrebu, u zajednici sestara pri HBK. Od jeseni prošle godine u Đakovu je, gdje je jučer i preminula.

Mnogi su imali priliku upoznati blagost, smirenost i uronjenost u molitvu, finoću i strpljivost ove drage sestre. Treba spomenuti njezinu požrtvovnost u radu, njezinu samozatajnost, uslužnost kao i dobrotu koju su osjetili svi oni koji su s njom bili u kontaktu, koji su se s njom susretali, koji su s njom živjeli.«