Radosna vijest usred teških dana patnje i stradanja 

Na svetkovinu Svih Svetih 1994. apostolski nuncij za BiH, mons. Francesco Monterisi na kraju mise u sarajevskoj katedrali je rekao kako je „Sveti otac, Ivan Pavao II. uvrstio  među kardinale i vrhbosanskog nadbiskupa mons. Vinka Puljića“. Nazočni svjedoci  pričaju da se „u katedrali prolomio spontani pljesak koji je dugo trajao“. Jer, osjetili su  kako tim činom Papa daje podršku vrhbosanskom nadbiskupu Vinku u vrlo teškim  trenutcima koje je proživljavalo stanovništvo Sarajeva i katolici diljem Bosne i  Hercegovine. Ali, taj dugi aplauz bio je izraz i radosne zahvalnosti sarajevskoga puka  rimskom Prvosvećeniku koji je ovim činom pokazao da je blizu svima koji trpe ratne  nevolje i opasnosti. – Pisjetimo da je Papa Wojtyła planirao i želio posjetiti ne samo  Zagreb uz 900. obljetnicu osnutka biskupije, već i Beograd i Sarajevo.  

• U Srbiji se usprotivila Srpska Pravoslavna Crkva pa je stiglo šturo priopćenje  kako za to „prilike još nisu bile dozrele“.  
• Iz Sarajeva, koje je bilo u okruženju jugoslavenske vojske i srpskih paravojnih  snaga, stiglo je priopćenje iz ureda međunarodnih snaga kako „nije moguće  pružiti sigurnost tako visokom gostu“. Papi je bilo žao što nije mogao poći u  Sarajevo.  

1. Odbijenicu iz Sarajeva Papa je pretvorio u nezaboravnu darovnicu

Papa je tada učinio dvije znakovite stvari za Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu. Bio je to  njegov „mirotvorni odgovor“ na uskratu dolaska napaćenom puku glavnog grada BiH. 

• Prva znakovita gesta zbila se u njegovu ljetnikovcu u Castel Gandolfu gdje je  služio Misu na hrvatskom jeziku i održao homiliju koju je imao izreći u glavnom  gradu BiH, na Malu Gospu 1994. (na rođendan kard. Vinka). U toj prigodi  izrekao je vrlo potresnu molitvu nebeskom Otcu: „Oče naš, koji jesi na  nebesima…Ja, biskup Rima i prvi papa Slaven, padam na koljena i molim te i  vapijem Tebi: Od kuge, glada i rata, oslobodi nas Gospodine“. A stanovnicima  Sarajeva i žiteljima BiH uputio je najdirljiviji vapaj koji je ikada uputio neki  papa: „S vama smo i bit ćemo sve više s Vama“.  
• A pedesetak dana nakon toga obradovao je sve stanovnike BiH, posebice katolike i žitelje Sarajeva. Uvrstio je vrhbosanskog nadbiskupa među kardinale pa time odaslao neverbalnu poruku: „Kad ja ne mogu doći k vama, evo,  postavljam kardinala Vinka da mene zastupa i govori u moje ime“. Taj su govor  najbolje shvatili i prihvatili nazočni vjernici u katedrali Srca Isusova i pozdravili  dugotrajnim pljeskom radosti i odobravanja. Bio je to govor srdaca s dviju obala,  Miljacke i Tibera, koji se i na daljinu čuju i razumiju, poštuju i vole.
• Uz ove dvije znakovite stvari valja „iščitati“ i još nešto. U ratnom vihoru agresije jugoslavenske vojske na BiH bila je započela i „ostavinska rasprava“ o tomu kome će koja parcela, grad i selo pripasti.

Rasprava se, međutim, nije vodila mirnim putem i „dokazima nasljednih prava“, već  oružjem, progonom, silom i zastrašivanjem. U tom mračnom vremenu Ivan Pavao II.  nastojao je poći u Sarajevo da dovikne svjetskim moćnicima neka „zaustave ruku koja  ubija“. A „crtačima novih karata“, koji su bili počeli „voditi ostavinsku raspravu“, želio  je pokazati pismo-oporuku bosanske kraljice Katarine, koja se rodila prije 600 godina i  preminula u Rimu (25. listopada 1478.). Ona je u svojoj oporuci napisala da „zemlje  Bosnu i Hercegovinu ostavlja u nasljedstvo Svetoj Stolici da njima upravlja po svojoj  mudrosti“. A svima onima, koji su tih dana crtali karte, najmlađi kardinal svijeta je  poručio: „Crtajte granice, ali ne precrtajte ljude“.

2. Glas kardinala iz Sarajeva dobro se čuo i na obalama Tibera u Rimu

A iz toga grada čuo se glas mladoga kardinala: „Mi ovdje, u Sarajevu i u cijeloj Bosni  i Hercegovini, ne ostajemo da preživimo, nego da se ostvarimo na svojoj grudi“. I  nastavio da će „Crkva živjeti i djelovati bez obzira na to kako se država zvala. Jer, u ovoj zemlji, Bosni i Hercegovini, nikli smo i obikli. I tu želimo ostati i živjeti. Tog  prava neću se odreći“. „No, najprije treba zaustaviti agresora“, tumačio je mladi  kardinal i dodao kako se „ne smije ozakoniti pravo jačega, već se mora ispraviti  nepravda i omogućiti povratak prognanih. Genocid ili etničko čišćenje je zločin, a onaj  koji na zločinu gradi budućnost, taj sebi gradi prokletstvo“ (1995.). „Baština je nešto  sveto. Tko ne zna svoje korijene čuvati i voljeti i za to se žrtvovati, nema budućnosti.  Ono što se voli, za to se žrtvuje ili umire. A ono za što se umire, to ne odumire“ slikovito  je obrazlagao svoje rodoljublje kard. Vinko Puljić. 

Svojim pastirskim radom, molitvom i riječju pokazao je koliko voli ovu zemlju i veseli  se njezinu napretku u izgradnji mira i prosperiteta. I dok se u ovoj prigodi spominjemo  i čestitamo tridesetu obljetnicu imenovanja kardinalom Svete Rimske Crkve, od srca  čestitamo i zahvaljujemo na njegovom nesebičnom služenju Bogu, Crkvi i narodu ove  plemenite zemlje.  

Prenosim čestitku zagrebačkog nadbiskupa mons. Dražena Kutleše i biskupa HBK, i u ime rodbine Puljića iz zemlje Herceg-Stjepana gdje se rodila i  odrasla bosanska kraljica Katarina. Donosim čestitke iz Zadarske nadbiskupije u kojoj  je kard. Vinko Puljić djelovao punih devet godina kao duhovnik u sjemeništu  „Zmajević“. Stoga, punim srcem i s radošću kličem našem dragom uzoritom kardinalu  Vinku Puljiću uhodanu latinsku čestitku: Vivat, crescat et floreat, eminentissime Domine!  

U Gospodinu trajno odani i zahvalni, 

✠ Želimir Puljić, zadarski nadbiskup emeritus