Naglasio je kako je šator lomljiv, ali i dragocjen: “on štiti čovjeka na putu, hodočasniku daje sklonište, omogućuje mu odmor. To je doista prava slika našega zemaljskog postojanja. No, mi se prema vlastitome životu i našemu zemaljskom postojanju odnosimo kao da je trajan dom, dom od kamena – čvrst, neuništiv, s dobrim temeljima. Planiramo, računamo, gradimo dugoročne projekte, govorimo o “sutra” kao da nam je zajamčeno. Ipak, smrt nas uvijek iznenadi, pa i kad je očekujemo. Ona nam naglo otkrije istinu o propadljivosti našega zemaljskog doma,” rekao je nadbiskup Kutleša i nastavio: “To, međutim, ne znači da je naš život bezvrijedan. Naprotiv, svaki trenutak nesebične ljubavi i žrtve, svako služenje Bogu u tom “šatoru” ima neprocjenjivu vrijednost. Prolaznost ne poništava ljudsko dostojanstvo; ona ga povećava. Zato se pred smrću ne predajemo ništavilu, nego odgovaramo vjernošću. Upravo zato što je naš šator krhak, trebamo živjeti ozbiljno, zahvalno i odgovorno.”

“Život i smrt prečasnog Josipa, čovjeka koji je živio od riječi Božje i sakramenta, još snažnije stavlja pred nas tu istinu. Postavljanje pitanja o smislu nije mu bila samo potreba koju u dubini osjeća svaki čovjek. On je to kao filozof činio i na jednoj drugoj razini, svjestan nužnosti, ali i granica ljudske spoznaje. Zasigurno se nije dao zadovoljiti površnim odgovorima koračajući “u vjeri, ne u gledanju”. Sva životna proturječja sjedinjavao je s Kristovom žrtvom slaveći euharistiju, a evanđelje je naviještao i onda kad je nailazio na otpor ili ravnodušnost. Sada mu je dano vidjeti i spoznati”, istaknuo je mons. Kutleša i dodao kako je njegov svećenički život “nama jasan poziv na ustrajnost na putu vjere. Hoditi u vjeri znači svaki dan iznova povjerovati da Bog, a ne smrt ima posljednju riječ. Znači usred slabosti, bolesti i starosti znati sve predati u Božje ruke i ostati usidren u Kristu koji je isti jučer, danas i uvijeke.”

Nadbiskup Kutleša rekao je kako je smrt mons. Oslića i poziv na odgovornost. “On sada stoji pred Kristom, licem u lice, ispražnjenih ruku od svih zemaljskih stvari, ali, nadamo se, ruku punih dobrih djela, molitava, žrtava, ljubavi. Ono što mi smatramo dobrim i plodnim životopisom, u Božjem pogledu ima vrijednost samo ako je zaodjenuto ljubavlju. Vjerujemo da je pokojni naš brat Josip ljubavlju zaodjenuo svaki korak svoga životnoga puta. Stoga ovo nije trenutak strahovanja za njegovu sudbinu, nego je trenutak koji krije tihu radost i nadu. Radost jer naš život nije igra; nadu jer Božji sud nije hladna matematika, nego pogled milosrdnoga Oca koji poznaje naše slabosti i traži najmanji trag ljubavi kako bi nas spasio.”

Na kraju homilije nadbiskup je pozvao sve okupljene da ih ova smrt potakne na obraćenje. “Nitko od nas ne zna dana ni časa. Možda smo se navikli živjeti kao da imamo beskrajno vremena. Možda odgađamo sakrament ispovijedi, pomirenje s bližnjima, konačnu odluku da Bogu doista predamo sve. Čas spasenja je danas. Sutra možda više neće biti naš dan. Danas je čas da odlučimo živjeti kao hodočasnici, a ne kao vlasnici; da u svakome trenutku svoj šator budemo spremni zamijeniti vječnim stanom.”

Na kraju misnoga slavlja okupljenima se obratio dekan Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu prof. dr. sc. Mario Cifrak. Govoreći o nizu službi koje je mons. Oslić obnašao u Crkvi i akademskoj zajednici, istaknuo je kako “u tom nizanju činjenica ne bismo smjeli previdjeti najvažniju činjenicu, a to je da je za svih tih službi, funkcija i položaja disao, borio se, tugovao i veselio čovjek. Čovjek uronjen u svakodnevnu zbilju isprepletenu i oštrim i blagim nitima i čovjek koji je u toj zbilji zbiljski nastojao uvijek birati plesti život nitima koje će svima s kojima je živio pomoći da ih dotakne više dobrote i blagosti.”

Dodao je kako se profesor Oslić iskreno veselio “aktivnostima i uspjesima članova Katedre [filozofije] kao da je riječ o vlastitoj djeci. Umjesto inzistiranja na svojem pravu na autoritet, izabrao je očinski pristup prema svojim najbližim suradnicima, uvijek s poštovanjem i strpljivošću, čak i onda kad se stvari nisu odvijale prema njegovoj zamisli. Njegova vedrina, ležernost i duhovitost nisu se umanjili niti kad je postao dekan. Metafizički ozbiljan i odgovoran, uvijek je znao pokazati svoju iskrenu zainteresiranost za ljude. Čak i u situacijama kad je zvučao provokativno i izazovno, iza tih retoričkih figura mogla se osjetiti njegova brižnost, smirenost i pomirljivost”, istaknuo je prof. dr. sc. Cifrak.

“U društvu s njime svatko je mogao biti ono što jest bez straha od osude. Njegovu vedrinu, dobrohotnost i strpljivost prepoznali su i uživali kolege profesori i studenti. Uvijek iznova, i to zasigurno neće prestati, prepričavaju se sjećanja i anegdote iz susreta s njim kao i njegove izreke. Uime cijelog fakulteta zahvaljujem dragome Bogu na daru života prof. Oslića, osobito na svemu što je tijekom svoga života u izobilju darovao našem fakultetu”, zaključio je dekan KBF-a.

Nakon mise uslijedili su sprovodni obredi i ukop tijela mons. Josipa Oslića na Gradskom groblju Mirogoj, koje je predvodio zagrebački pomoćni biskup mons. Mijo Gorski u zajedništvu sa zagrebačkim pomoćnim biskupom Ivanom Šaškom, okupljenim svećenicima, obitelji, rodbinom i prijateljima. U uvodu je biskup Gorski pozvao okupljene da dok se u grobnicu polaže tijelo pokojnika, njegovu dušu prate molitvama za oproštenje grijeha.

U homiliji biskup Gorski je istaknuo da je mons. Oslić tijekom svojih pastoralnih službi u Župi sv. Marka Križevčanina i Župi sv. Ivana evanđelista u Utrini, a posebno kroz profesorsku, rektorsku i kanoničku službu, izrastao u osobu vrijednu poštovanja. “Nijedan svećenički život, pa tako i Josipov, potrošen u službi Bogu i Crkvi, nije moguće razumjeti bez jedine svrhe i cilja – uskrsnuća mrtvih i život budućega vijeka. Samo u toj perspektivi možemo razumjeti svećenika koji zagledan u vječnost kroči zemljom i pokušava slijediti Isusa”, rekao je biskup Gorski naglašavajući da je i mons. Oslić tako vjerno živio.

Govoreći da Gospodin od nas traži da poput mudrih djevica imamo zalihu ulja u svjetiljci za prijelaz kroz tamu smrti, biskup Gorski istaknuo je da “Bog koji nas je bez nas pozvao u život, poziva nas k sebi kada to zaželi. Prekida nas u našim poslovima ne gledajući ni dob, ni službu, ni ljudske zasluge ili potrebe.” Dodao je da Gospodin od nas traži da “obilujemo milošću sakramenata i dobrih djela te bogatstvom dobrih međuljudskih odnosa koje gradimo kao svoju popudbinu za prijelaz u vječnost.”

“U božićno vrijeme slavili smo Isusov silazak u našem ljudskom tijelu na zemlju, a Josip je, oslobođen smrtnoga tijela, ušao u vječnost. Sada više ne gleda u zrcalu, nego licem u lice, više ne napreže um žudeći za spoznajom, nego spoznaje Boga kao što je i sam spoznat”, zaključio je mons. Gorski.

FOTO Sprovod mons. Josipa Oslića