FOTO: KTA // Banjolučki biskup Željko Majić
Banja Luka (IKA / KTA)
Predsjednik Vijeća za laike, obitelj i život Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine banjolučki biskup Željko Majić uputio je u utorak 27. siječnja poruku u prigodi Dana života koji će se na području BiH obilježiti u nedjelju 1. veljače. Poruku naslovljenu „Božje nas milosrđe poziva da štitimo život“ prenosimo u cijelosti.
BOŽJE NAS MILOSRĐE POZIVA DA ŠTITIMO ŽIVOT
Draga braćo i sestre u Kristu Isusu!
Slaveći Dan života, ove godine prve nedjelje u veljači, kada Crkva s osobitom pažnjom i zahvalnošću promatra neprocjenjivu vrijednost svakoga ljudskog bića te poziva na njegovu vjernu zaštitu od naravna začeća do naravne smrti, uzdižemo svoje poglede prema Bogu, Gospodaru života. On je izvor svakoga daha, svakoga dara i svakoga blagoslova; od njega sve primamo i njemu sve vraćamo, jer u njemu svaki život ima svoje ishodište i svoj ispunjeni smisao.
1. Čovjek stvoren na sliku Božju
Sveto Pismo s nedvosmislenom jasnoćom svjedoči da je čovjek stvoren na sliku i priliku Božju: „Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih“ (Post 1,27). Sv. Pavao još pobliže: Bog nas je stvorio imajući u vidu “Prvorođenca, prije svakog stvorenja”, Isusa Krista, koji je „slika Boga nevidljivoga“ (Kol 1,15). Time nas Božja riječ poučava da ljudski život nije plod slučaja niti puko ljudsko postignuće, nego sveti dar ljubavi Presvetoga Trojstva, povjeren čovjeku kako bi ga s odgovornošću, poštovanjem i zahvalnošću primao, čuvao i razvijao. „Život je Božji dar nama; način na koji ga proživljavamo naš je dar Bogu“[1]; da svaki ljudski život, od trenutka začeća sve do naravna svršetka, nosi u sebi neotuđivo dostojanstvo. „Dostojanstvo je bezgranično, neotuđivo utemeljeno u samom biću; pripada svakoj ljudskoj osobi i nadilazi svaku okolnost, neovisno o stanju ili situaciji u kojoj se osoba nalazi“.[2]To dostojanstvo izvire iz same istine da je svaki čovjek željen, ljubljen i osobno pozvan na puninu života u Bogu: „Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh; prije nego što iz krila majčina izađe, ja te posvetih“ (Jr 1,5).
U vremenu obilježenu ozbiljnim prijetnjama ljudskome životu – nasiljem, siromaštvom, bolešću i sve raširenijom kulturom odbacivanja – Crkva ne prestaje jasno i odlučno podizati svoj glas u obranu životâ, osobito onih koji su najranjiviji: nerođenih, slabih, ranjenih, starijih i bolesnih. U njima sam Gospodin Isus želi biti prepoznat i ljubljen.
Već u Starom Zavjetu nalazimo Božju opomenu: „Ne buni se protiv njega, jer vam neće opraštati prekršaje: tȁ moje je ime u njemu“ (Izl 23,21).
2. Crkva u zaštiti života
Jednako danas, kao i tijekom cijele svoje povijesti, unatoč nesklonosti svijeta i nerijetkim brutalnim napadima, Crkva je uvijek stajala – i, s pomoću Božjom, i danas čvrsto stoji – u zaštiti dostojanstva ljudskoga života.
Na to nas podsjeća neprekinut niz crkvenoga učiteljstva. Ne ulazeći dublje u povijest, podsjetimo na jasnoću crkvenoga nauka izraženu na Drugom vatikanskom koncilu, osobito u pastoralnoj konstituciji Gaudium et spes, u Katekizmu Katoličke Crkve, u brojnim enciklikama i porukama rimskih prvosvećenika. Osobito mjesto zauzima enciklika svetog Ivana Pavla II. Evangelium vitae – Evanđelje života, Pape koji je s dubokim proročkim osjećajem ustanovio 1995. te promicao obilježavanje ovoga Dana života.
U tom istom duhu progovorio je i Sveti Otac papa Lav XIV., koji je odmah po izboru za Kristova namjesnika i Petrova nasljednika, slaveći svetu Misu za Crkvu u Sikstinskoj kapeli, svjestan zahtjevnosti vremena u kojem mu je povjereno voditi Crkvu, rekao:
„To su okruženja u kojima nije lako naviještati Evanđelje i svjedočiti njegovu istinu, u kojima se vjernike ismijava, osporava, prezire ili, u najboljem slučaju, trpi i sažalijeva. Pa ipak, upravo su to mjesta gdje je naš misionarski izlazak najpotrebniji. Nedostatak vjere često je tragično praćen gubitkom smisla života, zanemarivanjem milosrđa, strašnim povredama ljudskog dostojanstva, krizom obitelji i mnogim drugim ranama koje pogađaju naše društvo. To je svijet koji nam je povjeren, svijet u kojem smo, kako nas je papa Franjo toliko puta učio, pozvani svjedočiti našu radosnu vjeru u Isusa Spasitelja“.[3]
Prije toga kardinal Robert Francis Prevost, kako razni mediji prenose, propovijedao je: „Božje milosrđe poziva nas da štitimo svaki život, osobito one koje društvo zanemaruje – dijete koje još nije rođeno i starije osobe koje se približavaju svršetku svoga puta – jer svatko nosi Kristovo lice“.
Zadržimo se kratko na ovoj snažnoj rečenici kardinala Prevosta, Svetoga Oca pape Lava XIV.
– „Božje nas milosrđe poziva da štitimo svaki život“: Ove riječi sažimaju samu srž kršćanskog pogleda na čovjeka; dostojanstvo života ne mjeri se korisnošću, snagom ni društvenim priznanjem. Stoga je briga za najslabije mjerilo autentičnosti naše vjere i ljubavi.
– „Dijete koje još nije rođeno i starije osobe koje se približavaju svršetku svoga puta“: Papa je duboko svjestan da je tzv. „kultura odbacivanja“ ista prema svima – bilo da je riječ o početku ljudskoga života, svršetku ovozemaljskoga putovanja ili bilo kojoj fazi života u kojoj se očituju ljudska slabost, ovisnost ili potreba za društvenom skrbi. Društvo takve ne samo da zanemaruje, nego im često ne dopušta ni da žive. Kršćanski odgovor na ovu „kulturu odbacivanja“ jest istinska briga u kojoj se očituje Kristova ljubav.
– „Svatko nosi Kristovo lice“: Ove riječi poziv su na prepoznavanje Isusa u svakom čovjeku, osobito u siromašnima, nerođenima, onima koji su najmanji, onima koji pate i koji su potrebni naše pomoći (usp. Mt 25,31–46). Sv. Pavao veli: „Ne živim više ja, nego Krist živi u meni“ (Gal2,20).
Stoga je ova istina i poziv na ispit savjesti o tome kako se odnosimo prema onima koji ovise o našoj solidarnosti.
3. „Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju“ (Iv 10,10).
Svaki ljudski život ima svoje ishodište u Bogu i u njegovoj je ruci od začeća do posljednjega daha.
I onda kada nam se u tamama života čini da je Bog dalek ili nijem, on ostaje vjerno prisutan i djelatan: „Može li žena zaboraviti svoje dojenče? Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboraviti neću“ (Iz 49,15).
Veliki papa našega vremena Benedikt XVI. u svojoj je posljednjoj katehezi na općoj audijenciji 27. veljače 2013., među ostalim, rekao: „U čitavoj povijesti Crkve činilo se da Gospodin spava. Ali uvijek sam znao da je u toj lađi Gospodin i da lađa Crkve nije moja, nije naša, nego njegova te da on neće dopustiti da potone. On je taj koji je vodi“.[4]
Apostol naroda kaže: „U njemu živimo, mičemo se i jesmo“ (Dj 17,28).
Zato smo, draga braćo i sestre u Gospodinu Isusu, u vremenu u kojem se vrijednost života često mjeri kriterijima uspjeha ili korisnosti, pozvani ponovo čuti Isusove riječi: „Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju“ (Iv 10,10). Ovim riječima sam nam Isus poručuje da život nije tek puko biološko preživljavanje; da je punina života u zajedništvu s Bogom; život ispunjen ljubavlju istinom i slobodom – hod prema vječnom životu. Svojim utjelovljenjem Isus nam nije ponudio “više životâ” nego život kakvim ga je nebeski Otac zamislio kada je čovjeka na svoju sliku stvorio.
Zato, briga za život nije samo moralna obveza, nego put vjernosti Bogu. Ona se ostvaruje u obitelji, u vjernoj i plodnoj ljubavi supružnika, u otvorenosti daru djece, u strpljivoj njezi bolesnih i u blizini onima koji nose križ trpljenja. „Nosite bremena jedni drugih i tako ćete ispuniti zakon Kristov“ (Gal 6,2).
Povjerimo stoga sve ljudske živote Božjem milosrđu. Štitimo život, jer svaki život nosi lice Kristovo. Molimo Gospodina da učvrsti našu vjeru, osnaži našu nadu i raspali našu ljubav, kako bismo bili vjerni i hrabri svjedoci Evanđelja života.
Neka nas u tome kod Boga prati zagovor Blažene Djevice Marije, Majke života, Žene tišine i vjernosti, koja u srcu prebire, moli i djeluje, da budemo Crkva i narod koji moli, ljubi i hrabro svjedoči radost Evanđelja te vjerno štiti život od naravna začeća do naravne smrti.
† Željko Majić
banjolučki biskup
predsjednik Vijeća BK BiH za laike, obitelj i život
[1] Rečenica se pripisuje američkom isusovcu Johnu Powellu (1925.-2010).
[2] Víctor Manuel kard. Fernández, prefekt Dikasterija za nauk vjere, Dignitas infinita (bezgranično dostojanstvo)o svakoj ljudskoj osobi (2024.), br. 1.
[3] https://www.vatican.va/content/leo-xiv/it/homilies/2025/documents/20250509-messa-cardinali.html
[4] Hrvatski prijevod: https://www.vatican.va/content/benedict-xvi/hr/audiences/2013/documents/hf_ben-xvi_aud_20130227.html