Dan posvećenog života, ustanovljen od pape Ivana Pavla II. 1997., po trideseti je put proslavljen u Splitu, a već drugu godinu u Splitsko-makarskoj se nadbiskupiji slavi na uočnicu blagdana Prikazanja Gospodinova.

Molitveni program počeo je u crkvi sv. Dominika blagoslovom svijeća nakon čega su se redovnici u svečanoj procesiji sa svijećama uputili od crkve sv. Dominika do splitske prvostolnice sv. Dujma gdje je najprije zajednički ispjevana Svečana večernja. Zatim je uslijedilo koncelebrirano misno slavlje koje je predvodio nadbiskup Križić u zajedništvu s još dvanaest svećenika.

Nadbiskup Križić u propovijedi je govorio o blagdanu Svijećnice kao blagdanu svjetla, susreta i predanja, podsjetivši da je to dan kada Crkva ponovno sluša Šimunove riječi o Isusu kao „svjetlosti na prosvjetljenje naroda“. Istaknuo je da Marija i Josip u hram ne donose nešto što nije njihovo, nego „prikazuju Onoga koji je već Božji“, Sina Očeva i izvor života, čime se otkriva smisao svakog kršćanskog prikazanja.

Govoreći o posvećenom životu, nadbiskup je naglasio kako se Bogu ne daje nešto da bi se izgubilo, nego da bi se sve primilo preobraženo njegovim darom, poručivši da „darujući se Bogu, mi zapravo ne gubimo ništa, nego sve dobivamo“. U tom je svjetlu istaknuo kako je Isusovo potpuno predanje u euharistiji trajni poziv i vjernicima „da se i mi njemu predamo, da budemo njegov dar“.

Osvrćući se na likove Šimuna i Ane, istaknuo je da oni utjelovljuju duhovnost čekanja i traženja Boga, naglasivši kako posvećeni život nije samo djelovanje, nego prije svega „boravljenje u Božjoj prisutnosti“ i strpljivo iščekivanje njegova dolaska. Dodao je da pravo traženje Boga nikada nije pasivno, jer ondje gdje je prava ljubav, ondje mora biti i konkretno djelovanje.

U središnjem dijelu propovijedi nadbiskup je govorio o svijeći kao snažnom znaku Krista, ali i života posvećenih osoba, istaknuvši da „svijeća gori tako što daje sebe“ te da ne svijetli radi sebe, nego radi drugih. Naglasio je kako ni posvećeni život nije sebi svrha, nego svjetlo za ranjene, umorne, izgubljene i za sve koji traže smisao i put k Bogu. Pritom je upozorio da se Boga često susreće „u plamenu trpljenja“, jer „nema jačeg iskustva Boga bez križa, bez patnje“. Govoreći o križu i nerazumijevanju, podsjetio je na Šimunovo proročanstvo da će dijete biti „znak osporavan“, istaknuvši kako posvećeni život često nosi teret neshvaćenosti, osamljenosti i raznih križeva. Ipak, naglasio je da u svemu postoji „tihi trijumf vjernosti“, jer je Bog prisutan u svakodnevnom darivanju ljubavi, u skrivenom poslu i u molitvi koja se čini neznatnom, ali „otvara nebo“.

Nadbiskup Križić zahvalio je Bogu za sve posvećene osobe u Crkvi, one u kontemplaciji i one u služenju, istaknuvši da su svi oni „hramovi susreta“, mjesta na kojima drugi mogu osjetiti Božju blizinu i nadu. Zaključio je molitvom da Kristovo svjetlo, koje vjernici drže u rukama, najprije obasja njihova srca, a zatim preko njih zasja svima u njihovoj blizini i cijelome svijetu, kako bi se u svakodnevnom životu ostvarila Šimunova molitva gledanja Božjega spasenja.

Pjevanje na misnom slavlju predvodio je udruženi zbor časnih sestara i bogoslova kojim je ravnala s. Mirta Škopljanac-Mačina, a za orguljama ih je pratila s. Lidija Bernardica Matijević. Bogoslovi Centralnog bogoslovnog sjemeništa u Splitu su posluživali kod oltara, izvijestio je Tiskovni ured Splitsko-makarske nadbiskupije.