Susret je započeo uvodnim obraćanjem generalnog vikara Rima kardinala Balda Reine, koji je predstavio četvoricu svećenika različite dobi izabranih da postave pitanja. Nakon toga papa je odgovarao na njihova pitanja; među njima je bio i mladi prezbiter kojega je zaredio prošloga svibnja.

Govoreći o pastoralu mladih, Papa je istaknuo da svećenici moraju poznavati stvarnost iz koje dolaze mladi, često obilježenu obiteljskim krizama, rastavama i iskustvom napuštenosti. Pozvao ih je da budu blizu mladima, ali i da im svjedoče kao uzori života.

Upozorio je na porast osamljenosti, osobito nakon pandemije i zbog pretjerane uporabe pametnih telefona, te naglasio potrebu stvaranja prostora istinskoga prijateljstva i zajedništva iz kojega se može roditi susret s Kristom.

Svećenici se ne smiju zadovoljiti postojećim sudjelovanjem mladih u župi, kaže Papa, nego trebaju tražiti nove načine dopiranja do njih – kroz sport, umjetnost, kulturu i druge inicijative. Ključ je, naglasio je, osobno upoznavanje i izgradnja prijateljstva, osobito s mladima koji žive u izolaciji i „nevjerojatnoj samoći”.

Odgovarajući na pitanje o djelovanju u postmodernom kontekstu, Papa je istaknuo da je prvi korak „istinski upoznati zajednicu” u kojoj svećenik služi. Kao primjer naveo je nedavni posjet župi u Ostiji, naglasivši da se evanđelje može naviještati samo polazeći od konkretne životne stvarnosti vjernika.

Posebnu pozornost posvetio je temi umjetne inteligencije. Upozorio je na „napast pripremanja homilija uz pomoć umjetne inteligencije”, istaknuvši da propovijed nije tek dobro strukturiran tekst, nego čin dijeljenja vjere. „Mozak treba koristiti”, poručio je, upozorivši da se sposobnosti razmišljanja i prosuđivanja gube ako se ne razvijaju. Prema njegovim riječima, umjetna inteligencija može poslužiti kao tehničko pomagalo, ali nikada ne može prenijeti osobno iskustvo susreta s Kristom ni autentično svjedočanstvo vjere.

Papa je naglasio da homilija mora biti plod molitve, razmatranja i konkretne pastoralne situacije zajednice. Vjernici, rekao je, ne traže savršeno oblikovane rečenice, nego svjedočanstvo pastira koji poznaje njihovu stvarnost i govori iz osobnog odnosa s Gospodinom. Upozorio je i na opasnost oslanjanja na digitalne sadržaje bez kritičkoga promišljanja, kao i na iluziju društvenih mreža, gdje se uspjeh mjeri brojem „lajkova” i „pratitelja”, a ne dubinom evanđeoskoga navještaja.

Istodobno je podsjetio da je temelj svećeničkoga života molitva – ne rutinsko izvršavanje obveza, nego stvarno vrijeme provedeno s Gospodinom. Samo život ukorijenjen u Kristu može ponuditi vjerodostojan odgovor suvremenim izazovima.

Papa je upozorio i na „invidia clericalis”, svećeničku zavist, koju je nazvao jednom od „pandemija” klera. Pozvao je prezbitere da grade odnose prijateljstva i bratstva te da ne dopuste da imenovanja i službe postanu povod podjelama i ogovaranju.

Kao primjer naveo je skupinu svećenika iz Chicaga, svoga rodnog grada, koji su se počeli sastajati još u sjemeništu te nastavili s mjesečnim okupljanjima desetljećima, sve do duboke starosti, moleći i zajedno studirajući. Istaknuo je da je trajno studiranje sastavni dio svećeničkoga života te izrazio žaljenje zbog onih svećenika koji, kako je rekao, „nisu otvorili knjigu od završetka sjemeništa”, naglasivši važnost trajne formacije i intelektualnoga rasta.

U završnome dijelu osvrnuo se na starost, bolest i pitanje eutanazije, koje je u nekim zemljama već ozakonjeno, primjerice u Kanadi. Naglasio je da svećenici moraju prvi svjedočiti kako život ima „golemu vrijednost”. Ako sami negativno gledaju na vlastiti život, upitao je, kako će drugima moći poručiti da ga prihvate?

Pozvao je na blizinu prema starijima i bolesnima, na redovite posjete te na obnovu prakse donošenja pričesti i podjeljivanja bolesničkoga pomazanja. I stariji svećenici, rekao je, čak i kada su prikovani za krevet, svojom molitvom i dalje vrše veliko poslanje. „Njihov život i dalje ima veliko značenje”, zaključio je papa Lav XIV.