Susret, koji se održava od 2008. godine, organizirao je Biskupski ordinarijat Mostar u suradnji s Teološko-katehetskim institutom Sveučilišta u Mostaru. Uz mostarsko-duvanjskog biskupa i apostolskog upravitelja trebinjsko-mrkanskog Petra Palića sudjelovao je velik broj svećenika koji djeluju u pastoralnoj službi na području dviju hercegovačkih biskupija.

Na početku susreta sve okupljene pozdravio je generalni vikar don Nikola Menalo. Nakon uvodne molitve sudionike je uime organizatora pozdravio predstojnik Teološko-katehetskog instituta fra Ivan Ivanda. Ovogodišnji Pastoralni dan održan je pod temom „Gdje je očaj, da donosim nadu” koja se nadovezuje na obilježavanje 800. obljetnice smrti sv. Franje Asiškoga te na Jubilejsku godinu 2025. koja je imala geslo „Hodočasnici nade”.

Fra Ivan je na početku susreta podsjetio svećenike na važnost međusobnog zajedništva i bratske povezanosti u svećeničkoj službi. Istaknuo je kako su svećenici duhovno povezani i pozvani međusobno se podupirati, čuvajući se individualizma i izolacije koji predstavljaju izazov u suvremenom društvu.

Prvo predavanje „Sv. Franjo Asiški, učitelj nesebičnosti” održao je provincijal Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja BDM fra Jozo Grbeš.

„Govoreći o primjeru svetih ljudi, možemo reći da sveti Franjo Asiški na poseban način privlači ljude. Ne mole mu se, ali ga slijede. Mnogi ga slijede upravo zbog autentičnosti njegova života, a autentičnost uvijek snažno privlači”, rekao je provincijal fra Jozo dodavši kako je sv. Franjo naučio dijeliti s drugima i ostaviti nešto i za druge, a ne samo za sebe. „Prije njega svetost se često prikazivala kao stroga i gotovo nedostižna. Nakon Franje svetost se počinje živjeti na ljudskiji način – radosno, jednostavno i moguće“, naglasio je provincijal Grbeš.

„On je bio čovjek Crkve i učinio ju je mjestom susreta. Želio je obnoviti Crkvu iznutra. U njegovo vrijeme Crkva je bila institucionalno snažna: posjedovala je veliku imovinu, imala snažnu političku ulogu, a papinstvo je bilo važna europska sila. Međutim, to ju je dijelom udaljilo od siromašnog i evanđeoskog ideala. Mnogi su vjernici osjećali nelagodu zbog tolikog bogatstva. Tako je bilo u mnogim razdobljima povijesti. Franjo je zato ponovno pokazao put evanđeoskog siromaštva i jednostavnog života. Njegov primjer bio je snažan i privlačan“, istaknuo je.

„Upravo takvi primjeri svetosti kroz povijest oblikovali su život i poslanje Crkve. U povijesti Crkve različiti su sveci dali poseban doprinos. Bez svetog Augustina Crkva bi izgubila dubinu; bez svetog Benedikta izgubila bi kontinuitet; bez Bernarda bi zaboravila mistiku…, a bez sv. Franje izgubila bi srce. Sveti Franjo Asiški Crkvi je pokazao kako živjeti Evanđelje kao život, a ne samo kao nauk“, rekao je u izlaganju fra Jozo te nastavio: „On je proširio bratstvo na cijelo stvorenje. Za njega pitanje svetosti nije bilo samo teorijsko ili teološko pitanje, nego pitanje života: kako živjeti Evanđelje i kako biti brat. (…) Crkva je podijeljena, možda čak i u svojoj duhovnosti. Danas često vidimo da su pojedine duhovnosti u Crkvi vezane uz određene utemeljitelje: isusovci uz sv. Ignacija, dominikanci uz sv. Dominika, franjevci uz sv. Franju. No svi su ti sveci dar Crkvi kako bi nas učili kako živjeti i kako razumjeti život. Tako nam u duhovnosti izgleda ostaju uskraćene širine“.

Rekao je da je smisao puta svakoga sveca „pomoći nam odgovoriti na pitanje kako živjeti i kako sačuvati čežnju za svetim. (…) Kod svetog Franje to su nenavezanost, nesebičnost i solidarnost s onima koji su odbačeni. On je želio dijeliti život s onima koji su nesigurni, siromašni i odbačeni“.

„Biti solidaran znači biti uz druge sada i ovdje. U jednom susretu njegova života sve se to jasno pokazalo, u susretu s gubavcem: ono što mu je prije bilo odbojno, postalo je mjesto susreta i preobražaja. Time se potvrđuje istina da nas susreti s Gospodinom mijenjaju i pomažu nam da svijet gledamo drugačije“, posvijestio je.

U drugom predavanju koje je održao mons. Petar Palić pod naslovom „Radost malenosti – Franjina alternativa logici moći“ bilo je riječi o evanđeoskoj vrijednosti malenosti i njezinoj važnosti za život Crkve, osobito za svećenike i redovnike.

Polazeći od evanđeoskih riječi: „Ako tko želi biti prvi, neka bude posljednji od sviju i svima poslužitelj“ (Mk 9,35), biskup Palić je istaknuo da kršćanstvo nudi drugačiju logiku od one koja dominira suvremenim društvom: „Dok svijet cijeni uspjeh, utjecaj i kontrolu, Evanđelje uzdiže služenje, poniznost i spremnost na darivanje vlastitog života.“

„U kršćanstvu se snaga često objavljuje u slabosti, a veličina u malenosti“, istaknuo je biskup Palić dodavši da svećenička služba nije prvenstveno pitanje moći, nego služenja Božjem narodu.

U predavanju je upozorio kako se logika moći može pojaviti ne samo u politici ili društvu nego i u religijskom životu. Ona se očituje kroz želju za kontrolom, potrebu za priznanjem i strah od gubitka utjecaja. U crkvenom kontekstu to se, prema njegovim riječima, ponekad pokazuje klerikalizmom, tj. shvaćanjem službe kao privilegiranog statusa, a ne kao poslanja služenja.

Biskup je istaknuo kako se vrijednost pastoralnog rada ne smije mjeriti samo brojevima, projektima ili vidljivim uspjehom. „Crkva nije organizacija koja proizvodi rezultate, nego zajednica koja živi Evanđelje“, rekao je.

Kao snažan odgovor na logiku moći biskup je predstavio primjer Franje Asiškoga, koji je, kako je istaknuo, Evanđelje shvatio doslovno i odlučio živjeti u potpunoj malenosti. Posebno je podsjetio na ključne trenutke Franjina obraćenja, susret s gubavcem, odricanje od očevog bogatstva i izbor života bez posjedovanja. Upravo u toj radikalnoj jednostavnosti Franjo je, rekao je biskup, otkrio duboku radost.

„Malenost kod Franje nije slabost niti društvena marginalnost, nego duhovna sloboda. Ona oslobađa čovjeka od potrebe da bude velik u očima drugih“, naglasio je.

Govoreći o franjevačkoj duhovnosti, biskup Palić podsjetio je i na poznatu epizodu o „savršenoj radosti“ iz franjevačke tradicije. U toj pripovijesti Franjo objašnjava da ni čuda ni veliki uspjesi nisu izvor prave radosti. Istinska radost, istaknuo je biskup, pojavljuje se onda kada čovjek može podnijeti poniženje i teškoće iz ljubavi prema Kristu. „Franjina duhovna logika može se sažeti u tri koraka: poniženje, sloboda i radost“, rekao je, dodajući da radost nije površni optimizam, nego znak duboke unutarnje slobode.

Biskup je istaknuo kako Franjina malenost nije značila pasivnost, nego drugačiji način djelovanja. Kao primjer naveo je Franjin susret s muslimanskim sultanom tijekom križarskih ratova, kada je svetac bez političke ili vojne moći svjedočio Evanđelje kroz susret i dijalog. „To je evangelizacija bez dominacije, svjedočanstvo koje polazi od poštovanja i susreta“, kazao je.

U završnom dijelu predavanja biskup Palić osvrnuo se i na izazove suvremenog pastorala. Svećenici se, upozorio je, često suočavaju s pritiskom uspjeha, brojeva i organizacijskih očekivanja. „Pastoral nije upravljanje religijskom institucijom. Pastoral je življenje Evanđelja“, istaknuo je.

Govoreći o kontekstu Mostarsko-duvanjska biskupije, podsjetio je na složenu povijest odnosa između dijecezanskog klera i franjevaca, istaknuvši da franjevačka duhovnost može biti put prema većem povjerenju i jedinstvu.

Zaključujući predavanje, biskup Palić poručio je da Crkva svoju snagu ne crpi iz društvenog prestiža ili struktura moći, nego iz vjernosti Evanđelju. „Crkvi ne treba više moći, nego više Evanđelja“, rekao je dodajući da radost malenosti dolazi iz spoznaje da Crkvu ne nosimo mi, nego Krist. „Kada to doista povjerujemo, naše služenje postaje slobodnije, jednostavnije i radosnije“, zaključio je mostarsko-duvanjski biskup.

Nakon izlaganja sudionici su imali priliku postavljati pitanja i sudjelovati u raspravi o predstavljenim temama.