Misu je predslavio rektor Međubiskupijskog sjemeništa u Zagrebu i ravnatelj Papinskih misijskih djela Zagrebačke nadbiskupije preč. Matija Pavlaković

Podsjetio je da je crkvu 15. rujna 1974. posvetio tadašnji pročelnik Kongregacije za nauk vjere kardinal Franjo Šeper.

Govoreći o značenju posvete crkve, naglasio je da nije riječ samo o blagoslovu zidova, nego o trajnom odvajanju jednoga prostora za Boga i za čovjeka koji Boga traži.

„Ovo postaje dom. Mjesto na kojemu se krsti dijete. Mjesto prve svete pričesti. Mjesto na kojem se mladenci primaju za ruke. Mjesto na kojemu čovjek klekne kada više ne zna kamo sa sobom. Mjesto na kojemu plačemo za svojim pokojnicima. Mjesto na kojemu zahvaljujemo kada je dobro i mjesto na koje se vraćamo kada dugo nismo bili tu“, poručio je propovjednik.

Posebno je pozdravio one koji možda dugo nisu bili na svetoj misi, istaknuvši kako crkva postoji upravo zato da čovjek ima mjesto na koje se može vratiti.

„Možda je jedna od najljepših osobina Boga upravo ta: Bog se ne umara čekati čovjeka“, kazao je.

Osvrćući se na spomendan Gospe Žalosne koji se toga dana slavi, istaknuo je da Marija ne pokazuje vjeru koja znači da u životu neće biti križa, nego vjeru koja zna ostati uz Boga i onda kada je teško.

„Ostati uz Boga kada nije lako. Ostati uz svoju obitelj kada nije idealna. Ostati uz čovjeka kada mu je teško. Ostati čovjek kada nas život pritisne. Ljubav se često mjeri upravo time: jesi li ostao kada je bilo teško?“ upitao je preč. Pavlaković.

Iako se sveti Josip ne spominje u evanđeoskom prizoru pod križem, propovjednik je naglasio da cijela scena odražava ono što je Josip činio tijekom života – čuvao ljude koji su mu bili povjereni. Čuvao je Mariju, Isusa i njihov dom, a Isus s križa nastavlja tu istu logiku povjeravajući Majku učeniku i učenika Majci.

„To je Crkva. Crkva nije prvenstveno građevina. Crkva je trenutak kada Bog kaže čovjeku: ‚Ovaj pokraj tebe nije stranac. Povjeravam ti ga.‘ Zato obljetnica posvete crkve nije rođendan zidova. To je pitanje nama: jesmo li mi nakon 52 godine postali više Crkva? Jesmo li više jedni drugima svoji?“, istaknuo je.

Dodao je da zajednica može imati prekrasnu baziliku, zvona, oltar, mozaike, orgulje, brojna umjetnička ostvarenja i pune klupe, ali ako ljudi jedni pokraj drugih prolaze kao stranci, onda je nešto promašeno.

Govoreći kao svećenik i kao „ponosni Dubovčak među svojima“, preč. Pavlaković podsjetio je na važnost čuvanja vlastitih korijena.

„Dok smo mladi, želimo otići što dalje, a onda prođu godine i počnemo otkrivati koliko nam znače mjesta s kojih smo krenuli: ulica, kuća, susjed, škola, crkva, ljudi kojih više nema, obala Kupe, igralište kod Ine ili neka stara fotografija iz prašnjavog albuma. Tada shvatimo: korijeni nisu ono što nas drži na mjestu. Korijeni su ono što nam omogućuje da stojimo“, kazao je.

„Možeš ti otići s Dubovca, ali Dubovac nekako teško ode iz tebe“, dodao je, pozvavši okupljene da čuvaju svoje stare, uspomenu na pokojne, jedni druge i vjeru zbog koje je bazilika sagrađena.

Podsjetio je i na riječi graditelja crkve, pokojnog mons. Marijana Radanovića: „Bog ne posvećuje kamen radi kamena. Bog posvećuje prostor da bi u njemu posvećivao čovjeka.“

Na kraju homilije preč. Pavlaković povezao je euharistijsko zajedništvo s druženjem Dubovčaka koje je uslijedilo nakon mise.

„Ovdje se okupljamo oko Gospodinova stola, a poslije ćemo se okupiti oko naših stolova. Ovdje lomimo jedan Kruh koji nas čini braćom i sestrama, a poslije ćemo lomiti ono što su župnik i njegovi suradnici za nas pripremili. I jedno i drugo govori o istoj ljudskoj potrebi: da ne budemo sami“, kazao je.

Zaključujući homiliju, istaknuo je: „Ako nakon ove svete mise budemo barem malo više jedni drugima svoji, onda ova 52. obljetnica neće biti samo sjećanje na ono što je kardinal Šeper učinio 1974. godine. Bit će to dan kada smo ponovno shvatili zašto je ova crkva ovdje: da imamo gdje doći Bogu i da, kada od Boga krenemo kući, jedni drugima više ne budemo stranci.“

Koncelebrirali su domaći župnik i rektor svetišta i bazilike mons. Antun Sente i župnik u Pirovcu mons. Marinko Mlakić. Pjevanje su predvodili članovi župnog zbora „Sveti Josip“ pod ravnanjem s. Blandine Rakarić, uz orguljsku pratnju mo. Krešimira Klarića. Sudjelovali su brojni vjernici, štovatelji svetoga Josipa i sudionici godišnjeg susreta „Dubovčaki 50+“.