Službu lektorata primio je fra Dominik Milanović, a službu akolitata fra Vedran Kamenečki i fra Filip Panza. Privremene zavjete obnovili su fra Dominik Milanović, fra Antun Devaj i fra Marko Bilanović.

Euharistijsko slavlje predvodio je provincijalni ministar fra Miljenko Hontić u koncelebraciji s odgojiteljem bogoslova fra Stjepanom Brčinom te župnikom i rektorom bazilike sv. Antuna Padovanskoga fra Ivanom M. Lotarom.

U homiliji se fra Miljenko osvrnuo na odlomak iz Knjige o Jobu, osobito na Jobove riječi: „Po čuvenju tek poznavah te dosad, ali sada te oči moje vidješe.“ Istaknuo je da iskustvo Boga ne može ostati tek na intelektualnoj razini. Poznavati Boga ne znači samo znati nešto o njemu, nego dopustiti da čovjek iskusi živoga Boga i da taj susret zahvati čitav njegov život.

Upravo je u tome provincijal prepoznao važan izazov redovničkoga života. Nakon što čovjek upozna samostanski život, njegov ritam, zajednicu i način življenja, može se pojaviti napast da pomisli kako „već sve zna“. Tada postoji opasnost da se u život uvuku površnost, ravnodušnost i svojevrsna „ustajalost“. Ono što je u početku bilo novo i zahtjevno može postati tek svakodnevna rutina.

Zato je fra Miljenko bogoslove pozvao na trajnu budnost i poniznost. Poput Joba, koji nakon svega što je prošao dolazi do dubljega iskustva Boga, i redovnik je pozvan uvijek iznova dopustiti Bogu da ga iznenadi, oblikuje i vodi. Službe koje redovnici primaju, kao i zavjeti koje obnavljaju, nisu tek koraci koje jednom učine, nego poziv na svakodnevno življenje onoga što su Bogu obećali.

Osvrnuvši se na evanđelje dana, u kojem se sedamdesetdvojica učenika vraćaju Isusu radosni zbog onoga što su učinili u njegovo ime, provincijal je posebno istaknuo Isusovu opomenu: „Ne radujte se što vam se duhovi pokoravaju, nego radujte se što su vam imena zapisana na nebesima.“

Te je riječi povezao s likom svetoga Franje, čiji se blagdan približavao. Franjo je, po uzoru na Krista, bio čovjek radikalnosti, ali i skrovitosti. Njegov život nije bio usmjeren na to da bude viđen, hvaljen ili istican. Naprotiv, bio je spreman prihvatiti i nerazumijevanje i kritiku vlastite braće, ostajući vjeran onome što je prepoznao kao Božji poziv.

U tom je kontekstu fra Miljenko upozorio i na napast traženja potvrde vlastite vrijednosti. Čovjek se, kazao je, lako može radovati vlastitim uspjesima, pohvalama drugih ili uspoređivanju s braćom – osobito kada se počne govoriti da netko nešto radi bolje, uspješnije ili kvalitetnije od drugih. No Krist učenike usmjerava prema nečemu dubljem: ne prema onome što je spektakularno u očima svijeta, nego prema onome što ima vrijednost pred Bogom.

Redovnički život stoga nije poziv na pokazivanje vlastitih sposobnosti, nego na svakodnevno produbljivanje odnosa s Bogom i vjernost vlastitom poslanju. Za franjevca konventualca to znači živjeti evanđelje u jednostavnosti, poniznosti i služenju braći i Crkvi.

Primanje službi lektorata i akolitata za fra Dominika, fra Vedrana i fra Filipa tako je novi korak u njihovoj formaciji i služenju Crkvi, dok je obnova privremenih zavjeta za fra Dominika, fra Antuna i fra Marka bila ponovno očitovanje njihove odluke da svoj život nastave oblikovati prema evanđelju, u poslušnosti, siromaštvu i čistoći, izvijestili su iz Tajništva Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca.