Povezujući Krašić i Ludbreg, mjesto Stepinčeva rođenja, zatočeništva i smrti sa svetištem Predragocjene Krvi Kristove, vlč. Vučak je okupljenima približio život bl. Alojzija Stepinca od njegova djetinjstva i obiteljskog odgoja u vjeri, preko životnih traženja i svećeničkog poziva, do njegove duboke povezanosti s euharistijom te nepokolebljivosti u vjeri tijekom godina progona i zatočeništva.

Govoreći o Stepinčevu djetinjstvu, posebno se zadržao na ulozi njegovih roditelja Josipa i Barbare Stepinac. Upravo je obitelj, istaknuo je, bila mjesto u kojem je budući blaženik primio prve i najvažnije temelje vjere: zajedničku molitvu, krunicu, redoviti odlazak na svetu misu, sakramentalni život i poštovanje prema kruhu. Podsjetio je i na predanu molitvu Stepinčeve majke Barbare koja je, vjerujući da je njezin sin pozvan na nešto veliko, za njega svakodnevno molila krunicu te tri dana u tjednu postila o kruhu i vodi, a da mu o tome nikada nije govorila.

„Nema toga svećenika na svijetu, katehete, vjeroučitelja ili biskupa ili časne sestre koja može djetetu najljepši vjeronauk dati na svijetu kada otac ili majka zajedno prime svoje dijete i dovedu ga na svetu misu“, poručio je vlč. Vučak istaknuvši kako je upravo primjer roditelja za dijete jedna od najsnažnijih kateheza.

Uz obiteljsku vjeru važnu ulogu u Stepinčevu duhovnom životu imala je pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji. Vlč. Vučak podsjetio je kako je Stepinac od djetinjstva bio povezan s molitvom krunice, koju je smatrao jednom od svojih najdražih molitava. Uoči odlaska u Prvi svjetski rat često je hodočastio Majci Božjoj Trsatskoj i povjeravao joj svoj život, a nakon povratka zahvalio joj je što ga je sačuvala. Njegovo kasnije biskupsko geslo „U tebe se, Gospodine, uzdam“ saželo je, kako je istaknuo predvoditelj obnove, duboko pouzdanje u Boga koje je obilježilo cijeli Stepinčev život.

Potom se osvrnuo na Stepinčev put prema svećeništvu, koji nije bio bez traženja i dvojbi. Nakon povratka iz rata Stepinac je studirao agronomiju, no ubrzo je napustio studij. Godine 1924. majci Barbari priopćio je odluku da odlazi u bogosloviju, nakon čega je poslan na studij u Rim. Ondje je završio studij filozofije i teologije te je 1930. zaređen za svećenika.

Govoreći upravo u euharistijskom svetištu, posebno je istaknuo Stepinčevu ljubav prema misi. Njegova prva misa bila je povezana s rimskom bazilikom Svete Marije Velike i otajstvom Kristova rođenja, što je predvoditelj obnove povezao sa slikom Betlehema – „grada kruha“ – i Kristom kao kruhom koji je sišao s neba.

„Tko ne jede ovoga kruha, nema života u sebi“, podsjetio je vlč. Vučak, povezujući Stepinčevu duhovnost s otajstvom euharistije i ludbreškim Svetištem Predragocjene Krvi Kristove.

Stepinčev životni put vodio ga je potom od mladoga svećenika do zagrebačkoga nadbiskupa, a zatim kroz teške godine Drugoga svjetskog rata, montirani sudski proces, zatvor u Lepoglavi i zatočeništvo u Krašiću. Vlč. Vučak naglasio je kako je Stepinac i u tim okolnostima nastojao ostati vjeran evanđelju i čovjeku, bez obzira na njegovu nacionalnost ili vjeroispovijest, razlikujući čovjeka kojega treba ljubiti od zla i grijeha koje treba osuditi.

Posebno se osvrnuo na godine Stepinčeva zatočeništva u Krašiću. Premda fizički ograničen na prostor župe i teško narušena zdravlja, Stepinac je ostao duhovno slobodan, molio, slavio euharistiju i održavao brojne kontakte pismima kojima je ohrabrivao ljude različitih staleža i životnih okolnosti.

„Njegova duša je velika, on je bio slobodan jer je živio u istini. Svakome je mogao pogledati u oči i znao je da će sve proći. Bog jedini ostaje“, pojasnio je vlč. Vučak.

Govoreći o euharistiji, podsjetio je i na četiri načina Kristove prisutnosti u misnom slavlju: u okupljenoj zajednici, u naviještenoj Božjoj riječi, pod prilikama kruha i vina te u osobi svećenika koji slavi euharistiju. Upravo je tu misao povezao s jednim jednostavnim svjedočanstvom iz Stepinčevih krašićkih godina.

Djeca koja su ga susretala dok je nakon mise sa župnikom Josipom Vranekovićem šetao Krašićem znala su, prema svjedočanstvima koja je prenio vlč. Vučak, jedno drugome dovikivati: „Idemo svi na cestu jer prolazi Isus s bombonima“. Stepinac im je, naime, dijelio tada rijetke i dragocjene slatkiše.

Upravo je u toj dječjoj slici krašićki župnik prepoznao nešto mnogo dublje: djeca su u Stepincu prepoznavala čovjeka koji im je svojom blizinom i dobrotom pokazivao Krista.

„To je najljepši naziv. To se na latinskom zove alter Christus. Mi trebamo biti drugi Krist u ovome svijetu“, poručio je.

Zaključujući nagovor, istaknuo je kako cilj duhovne obnove nije samo upoznati pojedinosti iz Stepinčeva života, nego u njegovu primjeru pronaći poticaj za vlastiti kršćanski život. Stepinčeva molitva, post, ustrajnost, vjernost euharistiji i pouzdanje u Boga poziv su svakome vjerniku na nasljedovanje Krista u konkretnom životu.

„Da i mi možemo kao on biti nepokolebljivi u vjeri. Da i mi možemo u svome životu se trapiti, odricati, raditi ono što je Isus činio, ljubiti svoje neprijatelje, moliti za one koji nas progone, opraštati onima koji su nam uvredu nanijeli i širiti Kristovu ljubav“, zaključio je vlč. Vučak, vraćajući se na Stepinčevo geslo: „U tebe se, Gospodine, uzdam“.

Program duhovne obnove započeo je katehezom, nakon koje je uslijedila listopadska molitva krunice, euharistijsko slavlje te klanjanje Presvetom Oltarskom Sakramentu. Vjernici su tijekom duhovne obnove imali i priliku za pristupanje sakramentu pomirenja.

Nakon godišnje proslave ludbreške Svete nedjelje započeo je novi ciklus duhovnih obnova prve nedjelje u mjesecu, izvijestio je Ured za pastoral u medijima Varaždinske biskupije.