Na početku misnoga slavlja biskupa i okupljene pozdravio je domaći župnik preč. Dubravko Škrlin Hren potaknuvši vjernike da istinski mir i radost pronalaze u živom odnosu s Bogom i zaželio da im ova proslava bude ispunjena duhovnom radošću i Božjim blagoslovom.

U propovijedi je biskup Kovač istaknuo kako postoje rane koje čovjeka uništavaju, koje ostavljaju ožiljke, ali postoji i rana koja daje život, koju ne nanosi mržnja, nego ljubav. To je rana koju je u srce sv. Terezije ostavila Božja ljubav.

Osvrnuo se na poznatu skulpturu sv. Terezije Avilske koja prikazuje probodenje njezinoga srca poznatu pod nazivom „Zanos svete Terezije“, koji se nalazi u Rimu, u crkvi Santa Maria della Vittoria. Rekao da je to mramor koji izgleda kao da diše, lice je zahvaćeno boli i neizrecivom radošću. Čovjek mora zastati i zapitati se što se to dogodilo toj ženi, kakva je to prisutnost koja potresa cijelo biće? Boga se ne može istinski susresti, a ostati isti, pojasnio je.

Govorio je o životu sv. Terezije koja je rođena 1515. u Avili i koja je s dvadeset godina ušla u samostan. Bila je jako inteligentna žena, voljela je čitati, maštati, pisati. Bila je jako temperamentna. U njoj je gorjela snažna narav i rasla žeđ koju nitko nije mogao ugasiti. Gospodin je osvojio njezino srce i ona ulazi u samostan jer osjeća da ju Gospodin zove. Ipak, njezin život nije bio lagan. Njezin život nije bio pošteđen patnje. Terezija je padala, borila se, ali nije odustajala. Bilo je trenutaka kad se činilo da se sve zaustavlja i tu zapravo počinje njezin život svetosti. Svetost počinje onda kad usred problema ne prestaje tražiti Boga. Tražila je Boga u trenutcima utjehe, ali i u trenutcima suhoće i tame, ustvrdio je. Dodao je da je u dubokoj milosti doživjela mistično iskustvo, iskustvo probodenja srca. Nije to bila obična strijela, to je bila strijela ljubavi koja probija do najdubljeg čovjekova bića. Pojasnio je da je mistika istinski susret Boga i čovjeka. Onaj koji ga susretne, ne zatvara se pred drugima, već gleda drugačijim očima.

Ustvrdio je da je taj mistični doživljaj bio poticaj da sv. Terezija obnovi Karmelski red. Željela je zajednice koje neće tražiti udobnost pod svaku cijenu, već Boga. Terezija počinje osnivati nove samostane, putovati, pisati o duhovnom životu. Doživjela je puno protivljenja i sumnjičenja. Njezin život nije određivao strah od ljudi, određivala ga je ljubav. U tim trenutcima nastaju i riječi koje kasnije postaju mnogima duhovni kompas: „Ništa neka te ne straši, ništa ne uznemiruje. Sve prolazi. Samo Bog ostaje isti. Tko je strpljiv, sve postiže. Tko ima Boga, ima sve. Bog sam dosta je“.

Biskup je objasnio da sve u ovom životu prolazi; prolaze mladost, pamet, ljepota, uspjeh, ljudska naklonost, dani u kojima nemaju snage, ali Bog ostaje. Naša sigurnost može nestati, zdravlje oslabiti, ali Bog ne prestaje biti vjeran.

Pri završetku propovijedi potaknuo je vjernike da molitva ne bude samo riječ i običaj, već da se sjete Terezije i njezine vjere. Ako Bog ostaje, onda patnja, prošlost, grijeh nema posljednju riječ. Posljednju riječ ima Raspeta Ljubav, zaključio je.

Pjevanje pod misom predvodile su karmelićanke pod ravnanjem s. M. Bonite Kovačić, OCD.

Večernje misno slavlje predvodio je rektor bazilike sv. Josipa u Karlovcu mons. Antun Sente. Na početku misnog slavlja istaknuo je povijesnu činjenicu kako je upravo sv. Terezija Avilska skrenula pogled Crkve na sv. Josipa kojemu je posvetila sve samostane koje je osnivala i stavila pod njegovu zaštitu.

„Lijepo je da mi iz Nacionalnog svetišta sv. Josipa u Karlovcu njegujemo ovo prijateljstvo s Karmelom još od blagopokojnog mons. Marijana Radanovića, te da smo danas tu, već tradicionalno, na slavlju ove velike svetice i crkvene naučiteljice kojoj je sv. Josip bio veliki uzor i zagovornik kod Gospodina“, rekao je.

Tumačeći misna čitanja svetkovine, posebno Evanđelje koje govori o susretu Isusa sa Samarijankom, u fokus je stavio dvije žene: sv. Tereziju Avilsku i Samarijanku. I jedna i druga žena je žena žive vode. Samarijanka je bila svakakva, ali s druge strane je bila jaka žena. Ne boji se, ima svoj stav i konkretna je. Sv. Terezija Avilska ulazi u samostan s dvadeset godina i isto toliko živi jednim prosječnim životom. U toj prosječnosti čovjek se može uljuljati. No, sv. Terezija posjeduje odlučnost i čvrstinu karaktera, istaknuo je.

Nadalje je rekao kako Bog ne miruje. Traži posebnu prigodu. Ne umara se tražeći čovjeka. On neprestano daje znakove svoje prisutnosti. Ta Samarijanka iskoristila je taj trenutak. Upoznala je Onoga koji joj daje žive vode. Bog im neprestalno govori o nestalnosti ovoga vremena. Oni su ti koji donose odluke. Samarijanka je mogla izbjeći taj susret. No, ona ulazi u dijalog s Isusom. I Terezija je mogla nastaviti jedan prosječni duhovni život, no dala se izazvati. Na temelju razmišljanja o tim dvjema ženama Bog želi da svrnemo naš pogled na sebe, poručio je.

U nastavku propovijedi potaknuo je vjernike da osluškuju što im Bog progovara.  „Kada bismo usporedili dvadeset godina Terezijinog prosječnog života i ona mistična iskustva, onda ćemo vidjeti što je sve dobila. Kada Samarijanku vidimo u činjenici da je postala druga osoba nakon susreta s Gospodinom i da je po njezinom svjedočenju cijelo selo primilo Gospodina, vidimo da Bog nema zapreke u traženju prilika da pomogne nama da se otvorimo Njemu. Važno je samo hoćemo li htjeti s njime zapodjenuti razgovor. Božja ljubav koju čovjek prihvaća, razlijeva se na sve nas“, zaključio je.

Na misi je pjevao zbor bazilike sv. Josipa, pod dirigentskom palicom Petre Hrvačić, te uz orguljsku pratnju Krešimira Klarića.

Misnim slavljima prethodila je molitva krunice za nakane Crkve, naroda i svijeta, a posebno za zdravlje pape Lava XIV. Večernjoj misi prethodile su Večernje Pohvale Časoslova. Hodočasnici su imali priliku susresti se s karmelićankama i preporučiti svoje nakane u njihove molitve.