Nuncij mons. Giorgio Lingua završio neslužbeni posjet Dubrovačkoj biskupiji

U subotu navečer 18. srpnja nuncij Lingua je predslavio misu i blagoslovio obnovljenu staru župnu crkvu sv. Mihajla u Lapadu i s njom povezanu staru župnu kuću u kojoj je blagopokojni biskup Mato Vodopić pisao svoju „Tužnu Jele“, a za koju je bilo planirano da bude prostor za dnevni boravak starijih osoba.

Uime Dubrovačke biskupije i Gradske župe biskup Uzinić je u katedrali pozdravio apostolskog nuncija kao i novog tajnika apostolske nuncijature vlč. Alfreda Rayana D’Souza, kojemu je ovo prvi posjet nekom mjestu u Hrvatskoj, zatim svećenike, redovnice i sve vjernike koji su se okupili na misnom slavlju kao i one koji zbog situacije s COVID-19 prijenos sudjeluju duhovno na mise u izravnom prijenosu preko mrežnih stranica Dubrovačke biskupije i Libertas televizije, te za ovu prigodu i Laudato televizije i Hrvatskog katoličkog radija.

I Isus je mijenjao svoj način propovijedanje o Božjem kraljevstvu

U homiliji biskup Uzinić kazao je kako je Isus pričao parabole zato što se razočarao zbog činjenice da  njegov izravni govor, izravni navještaj Božjeg kraljevstva koji je počeo od propovijedi na gori i nastavio se propovijedanjem prolaskom kroz sela i gradove njegove zemlje, nije bio prihvaćen od strane njegovih suvremenika. Potkrijepio je to Isusovim riječima kada Isus govori da slavi Oca što je otajstva kraljevstva sakrio od mudrih i umnih i objavio malenima. No, on nije htio ni mudre i umne ostaviti bez svoje utjehe, bez navještaja kraljevstva.
“I zato mijenja način propovijedanja. Umjesto izravnog govora počinje se obraćati u prispodobama ili parabolama”, kazao je biskup. Nadalje je objasnio da je zadaća parabola u jednu sliku iz svakodnevnog života uklopiti određenu poruku koja se tiče duhovne stvarnosti, koja se tiče navještaja Božjeg kraljevstva i potaknuti onda same slušatelje da gledajući i polazeći od te slike razumiju ono što im Isus želi reći.

“Evo zašto parabole ili prispodobe ne bi trebalo tumačiti, dodao je. One potiču na razmišljanje, osobno promišljanje onoga koji je čuo parabolu. One nisu kao izravni govor, nešto što je već unaprijed uklopljeno, servirano”.
“Zato začuđuje zašto učenici imaju potrebu Isusa pitati za tumačenje prispodobe”, nastavio je biskup primijetivši kako Isus i u evanđelju od prošle nedjelje kao i ove, ipak to čini. Tumačenje prispodobe na neki način onda ograničava onog koji je tu prispodobu čuo, da on sam dođe do zaključka. Prispodoba bi upravo tome trebala pomoći.

Objašnjavajući zašto se to događa, biskup Uzinić je ustvrdio: “Zato što se evanđelje u jednom kontekstu čuje i uklapa sa svojom porukom u život na jedan način, a u drugom kontekstu i u drugim okolnostima ono ima sasvim drukčiju ponudu i drukčiji naglasak”.
Biskup se zatim u propovijedi zaustavio na prvoj paraboli iz evanđeoskog ulomka koji je donio tri prispodobe i nju protumačio, dodavši da je to zato jer je i Isus nju protumačio.

“Tumačenjem parabole Isus je želio potaknuti one koji su ga slušali da kroz tu sliku isprave određena kriva promišljanja koja su imali, kazao je, osobito kriva mesijanska očekivanja vezana uz očekivanje jednog snažnog, jakog političkog Mesiju koji će osloboditi njihov narod od okupacijske vlasti, koji će svima nametnuti logiku svog kraljevstva, razlučiti dobre od zlih i uspostaviti svoje kraljevstvo nad onima koji su dobri, a to su za njih prije svega bili članovi njihovog naroda i u tom narodu oni koji poštuju Božje zakone”.
“Isus ovom prispodobom želi reći da Bog ne funkcionira tako”, naglasio je dubrovački biskup. Dodao je i kako Isus drugim prispodobama dodaje poruku i o tome da je snaga u malenosti, ne u jačini, ne u moći”.  “Isus im želi reći da je Bog strpljiv”, nastavio je, a što je i u skladu s pročitanim ulomkom iz Knjige mudrosti koja ne veliča i slavi Boga zato što je velik i jak u mogućnosti da kazni nego ga veliča i slavi jer je velik i jak u mogućnosti da oprosti, da uvijek ponovno dade novu šansu. To ponavlja i psalam čitan na misi: Ti si, Gospodine, dobar i rado praštaš, kazao je biskup te nastavio:
“U tome je veličina Božja. Ne u tome da rado i puno kažnjava nego da puno oprašta, da uvijek i ponovno nudi načine za spasiti, ne za isključiti, za osuditi. U svemu ovome uvijek je prisutna nada koju Isus kroz svoje prispodobe želi probuditi i u sebi samome – jer i on je bio razočaran jer ga ljudi nisu prihvatili –   a i u onoj maloj skupini koja ga je prihvatila. Želi im reći da nema veze što većina ne prihvaća, kraljevstvo Božje svejedno u sebi ima snagu, poput malog zrna, poput kvasca”.

Trudimo se oko dobra

“Drugi dio evanđeoskog ulomka, samo tumačenje, pripada drugom razdoblju, razdoblju pisanja evanđelja”, objasnio je biskup vjernicima. To drugo razdoblje je pokušaj evanđelista da ljudima svoga vremena i onih okolnosti u kojima su oni živjeli, kršćanima svoje Crkve, ponudi poruku na temelju Isusove prispodobe, koja je imala naglasak u odnosu na moć i snagu onih koji su ih imali i željeli ih nametnuti svima drugima.

„Ovdje se Isus preko evanđelista obraća onim drugima, onima koji su bili isključeni jer su bili kršćani, koji su zbog toga bili proganjani. I zato im evanđelist – jer ne razumiju kako se to može dogoditi, kako se nije već  ostvarilo ono što je Isus propovijedao, kako to da se u njihovom životu, svakodnevici, u načinu na koji žive ne vide plodovi Božjeg kraljevstva nego se čini da i dalje oni koji su silni, jaki, zli dominiraju ovim svijetom i vremenu – a kroz ovu prispodobu i Isus jer se njegova prispodoba čita u novim okolnostima, želi reći da se ne zaustavljaju na ovom trenutku”.
“Bog u ovom trenutku ne može i ne želi, jer poštuje slobodu, odijeliti kukolj od žita, mi smo žito, drugi su kukolj. Jednog dana u budućnosti, kad dođe kraj vremena, promijenit će se stvarnost. Zato nemojte odustati, nastavite s nadom živjeti svoje biti kršćani, ustrajte jer Bog će u konačnici one koji su dobri nagraditi vječnim životom, a one koji su zli spaliti u vječnom ognju”, protumačio je biskup.

Upitao se je li ovo prijetnja, što to želi Isus poručiti te je istaknuo: „Ne, ovo nije prijetnja. Ovo nije poruka o onome što će biti sutra, ovo nije poruka o kraju svijeta. Ovo je poruka za naše danas, da ustrajemo u dobru, da se oko dobra trudimo, da oko dobra nastojimo”.

Tumačeći poruku o kraju i spaljivanju svega što nije dobro i nagradi za one koji su dobri i kazni za one koji su zli dubrovački biskup je ustvrdio kako ni Isus, a ni evanđelist, nisu željeli poslati takvu poruku.

Zlo koje postoji i u nama i u drugima bit će u konačnici od Gospodina uništeno

“To nije poruka o dijeljenju onih koji su dobri od onih koji su zli jer upravo je to ono što Isus želi ispravljati u onom prvom trenutku u kojem priča svoju prispodobu. To je poruka koju trebamo shvatiti u jednom drukčijem kontekstu, u kontekstu zla koji je sastavni dio života na zemlji, od kojeg nitko od nas, makar smo na početku zasijani dobrim sjemenom, nije potpuno oslobođen”.
“Zlo, prije ili kasnije, ima svoj utjecaj i na nas. No ne trebamo zbog toga biti razočarani, niti odustati od rada na sebi. Trebamo znati da će u konačnici to zlo koje postoji u nama, kao što postoji i u drugima, od Gospodina biti spaljeno. Ne čovjek, ne onaj koji nije bio dobar, nego zlo kao takvo. To nam otvara pogled i za druge, za našu braću i sestre, koje onda nikada ne smijemo promatrati kroz ono što su oni učinili ili što čine. Nego nam uvijek i ponovno trebaju, jer i mi činimo i dobro i zlo, biti braća i sestre koji su sposobni i koje će Bog prije ili kasnije, kao što će i nas, osloboditi od zla, ‘spalit’ će to zlo kako bi u konačnici moglo kraljevati dobro”.
“Neka nam ova poruka, koja je malo drugačije od one koju smo možda mogli čuti u prvom trenutku pričanja ove prispodobe”,  kazao je biskup, “pomogne da možda i mi vidimo dvije različite situacije kroz koje smo prolazili i u kojima nam je ova prispodoba mogla davati, slično kao i onima koji su prvi put slušali ove evanđeoske ulomke, različite naglaske i poruke”. Potom se biskup osvrnuo na tu poruku u širem društveno-povijesnom kontekstu.

Drugi je uvijek naš brat, naša sestra, naše poslanje

“Vjerujem da je i za nas, za naš narod, jedna poruka bila u onom vremenu u kojemu smo kao kršćani, u sustavu koji je bio totalitaran i nije davao slobodu vjeri, mogli vidjeti sebe, nešto slično kao i kršćani Matejevog vremena, među onima koji se trude biti dobri u odnosu prema neprijatelju koji će, prije ili kasnije, biti poražen. I hvala Bogu, poražen je”, rekao je.
Podsjetio je nadalje kako mi danas živimo u pluralnom društvu, u sekularnom društvu u kojem više ispred sebe nemamo neprijatelja nego imamo različite ponude, te istaknuo:
“Imamo braću i sestre koji su naša zadaća i naše poslanje. Ne možemo se više ponašati onako kako smo se možda ponašali u tom totalitarnom sustavu. Moramo promijeniti svoj način gledanja sebe i gledanja drugih. I prestati nekog tko drugačije misli ili drugačije živi isključivati i osuđivati, smatrajući da će on u konačnici biti spaljen. Drugi je uvijek naš brat, naša sestra, naše poslanje. I kao što drugi znade griješiti i padati, jer Zli uvijek i ponovno ima utjecaj na život čovjeka, tako se to događa i nama. To zapravo znači da, trudeći se raditi na sebi, moramo imati ljubavi i razumijevanja za druge”.

“Nije put isključenje onih koji nisu dobri”, nastavio je biskup.
“Put za promjenu svijeta je strpljivost u trudu oko vlastitog obraćenja. Možemo pomisliti da nemamo šanse. Uvijek ponavljamo iste pogreške, kao što vidimo i druge da ponavljaju iste pogreške. Ono što mi ne možemo, može Bog po svom Duhu Svetom. Kako nam kaže sv. Pavao u poslanici Rimljanima, on potpomaže našu nemoć. On potpomaže našu nemoć uvijek, i kad molimo i kad se trudimo i kad pokušavamo živjeti, makar u slabosti i malenosti, otajstva kraljevstva koje je možda sad maleno i nevidljivo, ali s Duhom Svetim u sebi ima velik potencijal. Ima snagu i da nas osobno pretvori u stanovnike Božjeg kraljevstva. Ima snagu i da Crkvu, koja je i grešna i sveta, također učini navjestiteljicom, ali i onom koja će se jednog dana pretočiti u ono što još uvijek nije, u Božje kraljevstvo, u kojemu je Bog i njegova ljubav, njegovo opraštanje, njegovo milosrđe konačni odgovor na sva pitanja čovjeka i njegovog postojanja na zemlji”.

Put za promjenu svijeta 

Biskup je također uputio vjernike da pročitaju propovijed nuncija Lingue izrečenu u crkvi sv. Mihajla s mislima i porukama na temelju ovonedjeljnih misnih čitanja te, uz napomenu vjernicima kako ovo nije nuncijev službeni pohod biskupiji, dodavši da se nada kako će i za to u budućnosti biti dovoljno vremena.
Na pontifikalnom misnom slavlju koncelebrirali su i generalni vikar Dubrovačke biskupije don Hrvoje Katušić, katedralni župnik don Marin Lučić, lapadski župnik don Robert Čibarić, rektor Sjemeništa i ravnatelj Biskupijske klasične gimnazije Ruđera Boškovića don Josip Lebo, a u asistenciji je bio đakon don Tomislav Sikavica.

Na misi je sudjelovala i vrhovna poglavarica Družbe franjevki od Bezgrešnog začeća s Danača s. Darija Jovanović s drugim sestrama. Liturgijsko pjevanje predvodio je Mješoviti katedralni zbor pod vodstvom prof. Maje Marušić a za orguljama je bio Marko Palčok.
Izražavajući na kraju sreću i radost zbog slavljenja mise s vjerničkom zajednicom u katedrali u Dubrovniku, nuncij Lingua je kazao kako je bilo predviđeno da on dođe po svojoj želji u posjet Dubrovniku još u ožujku, za sv. Josipa, no onda se dogodilo što se dogodilo i nitko nije mogao nigdje ići. Pa je u ovaj posjet planirao doći privatno dan ranije, no stigao mu je novi tajnik pa je i to pomaknuto.

“To je potvrda da čovjek planira, a Gospodin određuje”, kazao je nuncij. Zahvalio je uime Svetoga Oca svima koji mole za Papu te kao njegov svojevrsni glasnogovornik zamolio i druge vjernike da to čine što i papa Franjo u svim svojim obraćanjima na kraju naglašava.

U blagoslov na kraju mise, nuncij je uključio i sve one koji su na misi duhovno sudjelovali putem izravnog prijenosa na radiju i televizijama.