Dragi Božji narode!

Sv. Marko u Evanđelju prenosi nam susret nekoga židovskog mladića s Isusom: “I dok je izlazio na put, dotrči netko, klekne preda nj pa ga upita: ‘Učitelju dobri, što mi je činiti da baštinim život vječni?’ Isus mu reče: ‘Što me zoveš dobrim? Nitko nije dobar doli Bog jedini! Zapovijedi znadeš!’“ (Mk 10,17-19).

Kako postići život vječni? pita ovaj mladić Učitelja. Temeljno je to pitanje svakoga čovjeka od Adama do današnjega dana. A odgovor je uvijek isti: Zapovijedi znaš!

Stari Zavjet osim Dekaloga – Deset Božjih zapovijedi, koje je Bog Mojsiju dao na sinajskom Horebu, kako smo mogli čuti u današnjem prvom čitanju iz Knjige Ponovljenog zakona, donosi nam i zapovijed ljubavi prema Bogu: „Čuj, Izraele! Gospodin, Bog naš, Gospodin je jedini! Zato ljubi Gospodina, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom! Riječi ove što ti ih danas naređujem neka ti se urežu u srce“ (Pnz 6,5-6). Mojsije, kojemu se pripisuje Petoknjižje, u Knjizi Levitskog zakona, donosi zapovijed ljubavi prema bližnjemu: „Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe“ (Lev 19,17).

Ali osim ovih izričitih zapovijedi, proučavatelji Biblije pobrojali još 613 zakonâ, zapovijedȋ, i „predajâ starih“ koje su podigli na razinu zapovijedi: 365 zapovijedi u negativnoj formi, a 248 zapovijedi u pozitivnoj formi. Tko bi se to mogao snaći u tolikom mnoštvu zakona?! Stoga ne treba nas nimalo čuditi pitanje onoga pismoznanca, jednako je li mu motivacija bila u tomu, kako piše sv. Luka, da Isusa iskuša ili u istinskoj želji da ga Učitelj nad učiteljima pouči.

Isusove zapovijedi ljubavi

Sva trojica sinoptika prenose nam Isusov razgovor s nekim pismoznancem (Mt 22, 34-40; Mk 12, 28-34; Lk 10,25-28). Radi li se o jednom razgovoru, ili je Isus više puta isticao da sav Zakon i Proroci „vise“ o Zapovijedi ljubavi, iz ulomka samog razgovora nije moguće zaključiti. No, jednako redci koji prethode ovom razgovoru, kao i redci koji slijede, otvaraju mogućnost da je Isus u svom propovijedanju ove Zapovijedi više puta isticao i nastojao da se duboko „urežu u srce“. Sv. Ivan Zapovijed ljubavi prema bližnjemu donosi kao posljednju pouku Spasitelja prije pregorke Muke, na Posljednjoj večeri: „Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge, kao što sam ja ljubio vas“ (Iv 13,34). Koliko je Isusu stalo da ovu Zapovijed apostoli duboko u srce urežu, govori i to da ju je, kao svoju posljednju oporuku, još jednom na Posljednjoj večeri ponovio: „Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge, kao što sam ja vas ljubio“ (Iv 15,12). Istina, ovdje nam sv. Ivan ne govori da je Isus u svom govoru istaknuo i zapovijed ljubavi prema Bogu. No, sam će nam apostol Ivan u svojoj Prvoj poslanici otkloniti svaku pomisao da su Zapovijedi ljubavi prema Bogu i prema čovjeku u Isusu odijeljene: „Rekne li tko: ‘Ljubim Boga’, a mrzi brata svog, lažac je. Jer tko ne ljubi svoga brata kojega vidi, Boga kojega ne vidi ne može ljubiti“ (1 Iv 4,20). Tu nerazdvojivost učenja o jedinstvenoj ljubavi Isus je na najizvrsniji način potvrdio na križu gdje okomita greda predstavlja ljubav prema Bogu, a vodoravna ljubav prema čovjeku.

Tko je moj bližnji?

Jedino sv. Luka dijalog Isusa i pismoznanca ne završava Isusovom poukom o Zapovijedima ljubavi. Naime, kako prenosi evanđelist, pismoznanac, želeći se opravdati, pita Isusa: „A tko je moj bližnji?“ (Lk 10,29) Isus na ovo pitanje odgovara svima nama dobro poznatom prispodobom o Milosrdnom Samarijancu (Lk 10,30-37).

Evanđelje nam također donosi riječi Isusove o Posljednjem sudu: “Kad Sin Čovječji dođe u slavi i svi anđeli njegovi s njime, sjest će na prijestolje slave svoje. I sabrat će se pred njim svi narodi, a on će ih jedne od drugih razlučiti kao što pastir razlučuje ovce od jaraca. Postavit će ovce sebi zdesna, a jarce slijeva” (Mt 25,31-33). Tko su oni blagoslovljeni od Oca koji će sjesti zdesna i biti baštinici Kraljevstva Božjega pripravljenog za njih od postanka svijeta? To su oni koji su gladne nahranili, žedne napojili, stranca primili, gola odjenuli, bolesna i u tamnici pohodili (Mt 25,31-36). Dakle, i na Sudnjem danu Isus će nam ponovo jasno reći tko nam je bližnji i kako smo se odnosili prema onima u kojima želi biti prepoznat, bit ćemo suđeni.

XVI. redovita Opća skupština Biskupske sinode o sinodalnosti i tko je moj bližnji

Euharistijskim slavljem i svečanim Te Deumom, u prošlu nedjelju, u Vatikanu je završila s radom XVI. Opća Sinoda biskupa o sinodalnosti. A dan ranije, 26. listopada, nakon glasovanja 356 nazočnih članova i članica i nakon što je odobren svaki od 155 paragrafa, prihvaćen je završni dokument. Kako prenose agencijske vijesti, papa Franjo, koji je bio nazočan na glasovanju, odobrio je odmah objavljivanje dokumenta, te odlučio da neće objavljivati posebnu postsinodalnu pobudnicu. Želja je Papina da dokument bude dostupan svima i nadahne život Crkve.

Pomno iščitavajući završni dokument, u br. 2, može se naići na odgovor Sinode na pitanje tko je moj bliži. U dokumentu čitamo: „Gledanje u Gospodina ne udaljava nas od tragedija povijesti. Umjesto toga, otvara nam oči za patnju onih oko nas i koja postaje dio nas: lica ratom pogođene prestravljene djece, uplakanih majki, srušenih snova tolikih mladih ljudi, izbjeglica koje čekaju strašna putovanja, žrtava klimatskih promjena i društvenih nepravda. Njihove patnje odjeknule su među nama ne samo posredstvom medija, nego i po glasu mnogih koji su osobno, bilo preko vlastitih članova obitelji ili naroda uključeni u ove tragične događaje.“

Dok zajedno sa Sinodom dijelimo kršćanski osjećaj i brigu za ratom prestravljenu djecu, prekinute snove mladih, suze majki; dok s osjećajem dubokog pijeteta promatramo muke i stradanja tolikih izbjeglica na kopnenim rutama ili uzburkanim morima; dok sa zabrinutošću promatramo nasrtaj na prirodu i svakojaku društvenu nepravdu, nemalo smo ostali iznenađeni da Sinoda, barem kako čitamo u završnom dokumentu, nije imala otvorene oči i čula krik tolikih ubijenih u utrobama majki, prislonila uho nad tihe ali snažne jauke tolikih osamljenih, ostavljenih i odbačenih kojima, umjesto da poput Milosrdnoga Samarijanca, rane povije i za njih se do prirodne smrti brine, današnje društvo ih kao teret ozakonjenom eutanazijom ubija! A Crkva je uvijek imala snage podignuti glas u zaštitu upravo ovih najranjivijih kojima se oduzima iskonsko – božansko pravo na život od naravnog začeća do naravne smrti; da je ljudski život svet i nepovrjediv; da je njegov jedini Gospodar Bog. Tako na Drugom vatikanskom saboru, u konstituciji Gaudium et spes, u broju 51: “Bog, Gospodar života, povjerio je ljudima uzvišenu zadaću održavati život, i tu dužnost moraju vršiti na način dostojan čovjeka. Stoga život, jednom začet, treba najbrižnije štititi: pobačaj i čedomorstvo užasni su zločini.” Sv. Ivan Pavao II. u enciklici „Evangelium Vitae“ – Evanđelje Života (1995.) na više mjesta govori da je život nevina čovjeka nepovrjediv u skladu sa Svetim Pismom, Predajom Crkve i Učiteljstvom, da je to moralna istina te naglašava da je „izravno i namjerno ubojstvo nevinog ljudskog bića uvijek teško nemoralno djelo“ (br. 57). Kongregacija (danas Dikasterij) za nauk vjere u pismu od 22. rujna 2020. naslovljenom „Samaritanus bonus” – Dobri Samarijanac, ističe neotuđivo dostojanstvo ljudskog života i u njegovoj krajnjoj etapi trpljenja i smrti te eutanaziju i potpomognuto samoubojstvo vidi kao „suštinski zao čin“. Papa Franjo u Deklaraciji „Dignitas infinita“ o ljudskom dostojanstvu, ističe da „Crkva naviješta, promiče i jamči ljudsko dostojanstvo“ te nabraja i tumači neke od ozbiljnih povrjeda ljudskoga dostojanstva među kojima su abortus (istina na sedmom mjestu nakon siromaštva, rata, muke migranata, trgovanja ljudima, seksualnoga zlostavljanja i nasilja nad ženama) i eutanaziju i potpomognuto ubojstvo na 9. mjestu (iza surogat majčinstva).

Nakon još jednoga pogleda na sinodalnu osjetljivost na traume suvremenoga društva, naše se oko zadržava na svetopisamskim riječima – riječima samoga Isusa koji reče: „Ovo je trebalo činiti, a ono ne propuštati“ (Mt 23,23). Trebalo je i mora se biti osjetljiv na ugroze koje pritišću ne samo pojedince i narode, nego opasno prijete cijelome čovječanstvu kako u njegovoj današnjici tako i u budućnosti. No, nikako se ne smije propustiti da se ne upozori na izvor svih zala, a to je brutalni i zločinački napad na iskonsko dostojanstvo čovjeka – pravo čovjeka na dostojanstven život od naravnog začeća do prirodne smrti. Jer ako se ovo pravo ne poštuje, čemu se onda čuditi ratovima, neosjetljivosti na tolike suze patnika, boli prognanih, nasrtaj na prirodu i tomu slično.

A mi, draga braćo i sestre, u Isusovu odgovoru na pitanje tko je moj bliži kojega moram ljubiti kao samoga sebe, budimo, da se izrazim riječima sv. Ivana Pavla II, „evanđelje života“. Naša zemlja i Crkva u njoj koja još uvijek nije iscijelila rane i izbrisala suze zbog ne tako davnih ratnih ubijanja, progonstava i razaranja, dok zajedno s cijelim svijetom osjeća posljedice klimatskih promjena, socijalne neosjetljivosti i gaženja temeljnih ljudskih prava, nadasve je potrebna brige i borbe za život. Jer odavna su nam kolijevke, vrtići i škole sve praznije, a starački domovi i groblja punija. Nažalost nisu rijetki pobačaji, a tolikim starima, bolesnima i nemoćnima tama, vlaga i samoća jedine su životne pratiteljice. Pred ovim žalosnim pojavama koje vode samouništenju, nitko ne smije zatvarati oči, okretati glavu ili, poput starozavjetnog svećenika i levite, „zaobići“ (Lk 10,31-32).

Nakon što je ispripovjedio prispodobu o Milosrdnom Samarijancu, Isus pita sugovornika: „Što ti se čini, koji je od ove trojice bio bližnji onomu koji je upao među razbojnike?“ On odgovori: „Onaj koji mu iskaza milosrđe.“ Nato mu reče Isus: „Idi pa i ti čini tako!“ (Lk 10,36-37).

Stoga i mi, draga braćo u biskupstvu, vi, braćo svećenici i sestre redovnice, vi, dragi Božji narode, pođimo s ovoga misnoga slavlja s čvrstom odlukom da ćemo ne samo propovijedati, nad zlim se pojavama žalostiti ili pasivno sablažnjavati, glasno ili potiho zle pojave kritizirati, nego da ćemo, svatko u svom staležu, redu, pozivu i poslanju, u snazi Duha Svetoga i Ljubavi Kristove, štititi i promicati dostojanstvo života od prirodnoga začeća do naravne smrti, biti sućutni na boli i patnje tolike braće i sestara u potrebi, čuti krik nerođene djece, zagrljajem Kristove ljubavi, pa i kada su i naše ruke poput njegovih pribijene na križ života, ublažavati stiske zlih politika i zakona, radosno živjeti i svjedočiti Kristovu Novu zapovijed ljubavi.

Neka nam Blažena Djevica Marija, koja je otvorila svoje srce Životu koji nam je dao Novu zapovijed, izmoli kod svoga Sina milost da ono što smo Njegovom milošću spoznali druge učimo te ono što druge učimo i sami živimo. Amen.