Zlatomisnik je 50. obljetnicu svećeničkog ređenja proslavio pod geslom „Obnovimo se u ljubavi prema Bogu i bližnjemu“, koje je bilo njegovo mladomisničko geslo. Misu je slavio u zajedništvu s još četrnaestoricom svećenika, među kojima je bio i đakovačko-osječki pomoćni biskup Ivan Ćurić.

Na početku mise, mons. Belobrajdić uputio je zahvalu Gospodinu za dar života, dar svećeništva, za snagu, prihvaćanje i vođenje u kušnjama, usmjeravanje u slabostima i padovima te pruženu ruku spasa. Nazvavši ih prijateljima, nadalje je zahvalio kolegama svećenicima, redovnicama i svima s kojima je surađivao tijekom proteklih 50 godina svećeništva. Posebice je zahvalio župljanima četiriju župa u kojima je bio na službi: Uzvišenja Svetoga Križa – Oprisavci, te Duha Svetoga – Mali Pariz, sv. Leopolda Mandića – Mikrorajon i Uznesenja Blažene Djevice Marije – Brodsko Vinogorje u Slavonskom Brodu, a koji su sudjelovali u organizaciji zlatne mise, na inicijativu domaćeg župljanina Jakoba Mađarevića i njegove obitelji.

Homiliju je izrekao župnik u Županji vlč. Robert Jugović, koji je sa zlatomisnikom u brodskoj župi Duha Svetoga proveo svoj đakonski praktikum i bio na službi župnog vikara. Pojasnio je tri karakteristike evanđeoskog odlomka za 14. nedjelju kroz godinu; da je to Isusov himan, blagoslov, zahvala upućena Ocu koji izriče Sin; da je Sin onaj koji objavljuje Oca, odnosno njegova je uloga upoznati nas s Ocem; te da nas Isus poziva da ga nasljedujemo u svom konkretnom životu i uz jaram koji trebamo nositi. Upozorio je da na jarmove koje nosimo ne gledamo samo kroz ljudsku sliku, jer nam tako neće biti ni jasni, ni shvatljivi niti prihvatljivi.

„Bog svojim najtežim jarmom u povijesti spasenja – križem gleda na ljubav koja je veća od svega i stoga i nas poziva da uzmemo jaram njegov na sebe jer je On krotka i ponizna srca i razlog po kojem ćemo naći spokoj dušama svojim. Spokoj može imati samo čovjek koji ima mir, mir koji nalazimo jedino u susretu s njim… Bog od nas traži da ne odbacujemo zahtjevnost svoga života, nego gledamo na način da je taj Kristov jaram sladak i breme njegovo lako…“, ustvrdio je propovjednik.

Na kraju je zaključio da je „slaviti Boga, dopustiti Isusu da nam govori tko je Bog i da slijedimo svoj život na način da noseći jaram ne služimo drugima nego Bogu, najuzvišeniji put koji osobito svaki svećenik zna koliko je teško nositi. Zato vas pozivam da nikada ne prestanemo moliti za nova svećenička i redovnička zvanja, jer novo duhovno zvanje svoju radost u zlatnom jubileju ima jedino kada netko vidi da ga drugi slijedi kao što je i Krist vidio onu dvojicu učenika koji su pošli za njim. Samo tako nikada nećemo ostati da nemamo svećenika u svojoj sredini.“

Prinosne darove donijelo je po dvoje župljana odjevenih u narodne nošnje iz sve četiri župe: plodove zemlje i vodu župljani iz Oprisavaca, kruh i hostije župljani iz Mikrorajona, vino i kalež župljani iz Malog Pariza, te cvijeće i fotografiju svih četiriju župnih crkava župljani iz Brodskog Vinogorja. Prinoseći dar zajedničke fotografije svih četiriju župa u kojima je zlatomisnik djelovao, naglašeno je da tim darom žele zahvaliti zlatomisniku za sve susrete koji su bili izvor zajedništva s Bogom, Crkvom, Papom, biskupima i međusobno, a po sakramentima snaga za život. Tako su naveli neke statističke podatke: krstio je više od 1150 djece, 512 puta bio je svjedok Crkve pri sklapanju sakramenta ženidbe, na počinak do uskrsnuća ispratio je 1100 vjernika, tisuće susreta imao je s djecom, roditeljima, mladima, 52 puta vodio je djecu i mlade na razne susrete, sa župljanima je hodočastio u gotovo sva marijanska svetišta u zemlji, kao i u neka izvan nje, te i danas pomaže i strpljivo ljude po sakramentu ispovijedi vodi k Bogu.

Čestitke zlatomisniku uputio je na kraju mise u ime župljana domaći župnik Ivan Stipić te zajedno sa župljankom Ankicom Radić, prvom koju je mons. Belobrajdić krstio u toj župi, predao slavljeniku prigodan dar.

Plodovi 50-godišnjeg djelovanja mons. Belobrajdića kao duhovnog oca bili su prepoznatljivi na slavlju zlatne mise, napose u prigodno uređenoj župnoj crkvi ispunjenoj vjernicima. Mnogi su misu pratili i u prostranom crkvenom dvorištu.

Liturgijsko pjevanje predvodili su članovi domaćeg župnog zbora i Muška pjevačka skupina „Veseli šokci“ iz Brodskog Vinogorja.

Radost slavlja nastavljena je u Mjesnom domu za obiteljskim stolom gdje su prigodnu riječ i čestitku zlatomisniku uputili predstavnici svih četiriju župa u kojima je djelovao, te biskup Ćurić, fra Domagoj Šimunović, glavni urednik Glasa Koncila Branimir Stanić, župljanin Jakob Mađarević i drugi gosti.

Do kasnih popodnevnih sati slavonske pjesme svom župniku su pjevali tamburaši koji su potekli iz Župe sv. Leopolda Mandića te Muška pjevačka skupina „Veseli šokci“ iz Brodskog Vinogorja.

Mons. Belobrajdić rođen je 1947. godine u Osijeku. Nakon boravka u Bogoslovnom sjemeništu u Đakovu, 1973. odlazi na svoju prvu službu vikara u Župi Duha Svetoga. Već 1974. postao je župnik u Oprisavcima, a 1977. došao je u novoosnovanu slavonskobrodsku Župu sv. Leopolda Mandića na Mikrorajonu u kojoj je ostao 27 godina. U komunistička vremena nije bilo lako graditi ni materijalnu ni duhovnu stranu župne zajednice. No, svjestan da je najvažnije graditi živu zajednicu, svojom otvorenošću, zauzetošću i zdravom duhovitošću privlačio je djecu, mlade i one starije te se župa polako gradila i rasla. Prve mise slavili su u garaži jedne obiteljske kuće. Potom su sagradili vjeronaučnu dvoranu, a kasnije su podigli i šator u kojem su i ljeti i zimi slavili misu. To je bio posebno radostan dio zlatomisnikova života, jer se u tomu najviše vidjelo da ono materijalno nije toliko važno koliko zajedništvo među ljudima. Odobrenje gradnje stambeno-sakralnog objekta morao je tražiti stotine puta. Zato crkva danas izvana izgleda kao zgrada, a u crkveni prostor se ulazi s dvorišne strane. To je tada za potrebe vjernika bilo sasvim dovoljno za liturgijski život u koji su bili uključeni doista mnogi župljani. No, najvažnija je bila živa zajednica koju su tada uspjeli izgraditi, a koja je i danas prepoznatljiva.

Za župnika u župu Duha Svetoga dolazi 2003. i ostaje do 2014. godina. Za to je vrijeme deset godina bio slavonskobrodski dekan. U to je vrijeme u brodskoj bolnici sagrađena kapela sv. Ivana Nepomuka, koji je i zaštitnik grada Slavonskog Broda.

Nakon Domovinskog rata broj stanovnika u gradu i okolici naglo se povećao, jer su ondje utočište našli mnogi izbjegli iz Bosanske Posavine, od kojih su brojni došli baš u župu Duha Svetoga. Svjestan materijalnih i duhovnih posljedica koje je rat ostavio iza sebe u gradu, kao dekan mons. Belobrajdić bio je inicijator pokretanja projekta „Moj kršćanski grad“ u okviru kojega su po svim brodskim župama održavane duhovne obnove i drugi susreti. Svečanu završnu euharistiju predslavio je 2006. godine kardinal Josip Bozanić, kojemu je to bio prvi posjet Slavonskom Brodu. Cilj projekta bio je pokazati Slavonski Brod, koji je prije Domovinskog rata slovio kao „crveni grad“, kao kršćanski grad u kojem će biti prepoznatljivo zajedništvo.

Za pastoralni rad u Slavonskobrodskom dekanatu, mons. Belobrajdić dobio je javna priznanja od Grada i Brodsko-posavske županije, no kako je posvjedočio, najveće mu je priznanje ostvareno zajedništvo vjernika.

Član je i Družbe braće hrvatskoga zmaja od samoga osnivanja, te su članovi Družbe nazočili slavlju zlatne mise.

Iako je od 2014. u mirovini, u Župi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Brodskom Vinogorju gdje boravi još aktivno vrši svoje svećeničko poslanje.