„Raspeti je uskrsnuo! – to je temeljni i središnji sadržaj kršćanskoga navještaja. Bog je Raspetoga uskrisio, mi smo tomu svjedoci (usp. Dj 3, 15). Uskrsna poruka je posve izmijenila život tadašnjih Isusovih učenika – apostola. Oslobodila ih je straha i od njih učinila neustrašive svjedoke Isusa Uskrsloga. Prvi darovi Krista uskrsloga su mir srca i dar oproštenja“, rekao je nadbiskup Hranić u uvodu u misno slavlje.

Pozvao je vjernike da se otvore daru oproštenja i novome životu te da obnove sakramentalnu milost dok se prisjećaju svojega krsnoga preporođenja i prijelaza iz smrti u život. Zatim je nadbiskup s đakonom prošao katedralom i sve poškropio krsnom vodom, blagoslovljenom u noći Vazmenoga bdjenja. Uslijedio je navještaj liturgijskih čitanja, a đakon Antonijo Ihaz je pjevajući navijestio ulomak iz Evanđelja po Ivanu.

Nadbiskup je u homiliji rekao da su Isusovi učenici „uronili u noć Velikoga petka bez ikakve nade da će se tragična Isusova smrt i njihova žalost prometnuti u radost zbog uskrsnuća. Naime, u njima je sve bilo poljuljano, sve dovedeno u pitanje: Kako se poslije Isusova razapinjanja i sramne smrti na križu pozivati na njega i što znače njegove velike riječi kad je tako jadno i bijedno završio? Isusova smrt na križu bio je krah i za one koji su ga pratili.

I Marija Magdalena, koja u rano uskrsno jutro ide na grob, ne očekuje više ništa. Njezin učitelj, nepravedno osu­đen i nasilno ubijen, leži u grobu. Ona čini ono što čini žena kojoj je naglo iz živo­ta istrgnut njezin oslonac. Pobjeđuje strah i odlazi na grob. Skrbi za posmrtne ostatke i tako Isusu, koji je tragično završio smrću na križu, iskazuje svoju ljubav, zahvalnost i poštovanje. No, kad je onamo stigla, suočila se s otvorenim i praznim grobom. I tek ju to stavlja pred nove poteškoće. Marija Magdalena zaključuje ljudskom logikom: ako mrtvo tijelo nije u grobu, onda ga je netko ukrao. Odvaljen kamen i prazan grob, njoj nije značilo ništa više od još jednoga šoka, koji je prouzročio dodatni strah. Gdje je tijelo? Tko ga je odnio te mu niti mrtvome nije dao mira?

Samo ljudi kojima je nasilje otelo najbliže mogu razumjeti bol koja se pojavljuje kada se nasilju pribroji uskraćivanje mrtvoga tijela, zato toliko pate obitelji naših nestalih. Marija Magdalena nije bila pošteđena te krajnje boli. Njezina praznina je sada potpuna.

Kolikogod je za Isusove učenika bila zastrašujuća i bolna Isusova smrt, još ih je više blokirao Isusov prazan grob; činjenica da je kamen s Isusova groba dignut i da u grobu više nema mrtvog Isusovog tijela. Gubitak onog ljudskog i materijalnog, makar mrtvog tijela, zakočio je u potpunosti njihov ljudski razum do te mjere da nisu mogli shvatiti ono što se dogodilo“, rekao je mons. Hranić.

Situacija praznoga groba i uredno savijeni povoji nisu bili sigurni dokazi da je Isusovo tijelo ukradeno no učenici to tada nisu shvaćali. „Učenicima se, postupno, sve više i sve snažnije nameće Pismo kao ključ razumijevanja onoga što se dogodilo s Učiteljem. Sve što su – hodajući za Isusom – vidjeli svojim očima i čuli svojim ušima u Isusovoj je blizini bilo prihvatljivo ako i nije bilo razumljivo. Sada, kada je on ubijen, više ne razumiju svijet niti znaju čitati njegove znakove. Tek će im susret s Uskrslim otvoriti um za Pisma i tek će tada moći ispravno razumijevati znakove. Evanđelist je Ivan ove događaje opisivao desetljećima kasnije. I nakon dugo vremena nije zaboravio naoko nevažne detalje o tome tko je prvi stigao na grob, a tko prvi ušao u njega te koje je povoje našao, kako savijene i na kojem mjestu. Ivan ne opisuje detalje zbog njih samih. Opisujući detalje, on u stvari opisuje nerazumijevanje učenika koji su stigli na grob. Oni nisu očekivali uskrsnuće. Nisu računali s njim. Nitko nije računao s uskrsnućem. Ništa što im je Isus prije o tome govorio nije ušlo u njihovu svijest. Oni će se tek sada, nakon susreta s Uskrslim. prisjećati njegovih riječi o uskrsnuću. Tek će im susrest s Uskrslim otvoriti um i oči da razumiju ono što su vidjeli.

Odlazak na grob ne mijenja ovu dvojicu učenika. Ostali su isti. Medu njima nema razgovora, niti nekom drugom govore o onom što su vidjeli. Nema nikakvih posljedica njihova odlaska na grob i povratka s njega. Bio je potreban susret s Uskrslim koji će se dogoditi te uskrsne večeri u dvorani posljednje večere. Gdje nema susreta s Uskrslim, svijet ne može govoriti o uskrsnuću. Na razini naravnoga i pukog razumskoga shvaćanja ne može se doći do uskrsnuća. Samo će susret učenika s uskrslim Isusom moći mi­jenjati njihov pogled na svijet, ljude i njihove odnose.

A susret s Uskrslim je moguć samo njegovim dolaskom i ukazanjem učenicima.

Njegovo uskrsnuće predstavlja bitni obrat. Smrt nema i ne može imati zadnju riječ, nego život. I uskrsli nije samo u prošlosti, iza nas, nego je on pred nama – kao ponuda. Prazan grob, koji je učenike zakočio, nakon susreta s Uskrslim ih je pokrenuo. Postao je izvorom istine i novi početak. Prazan grob postao je vrelom snage i neprocjenjivog bogatstva.

Uskrs se zato ne može slaviti tako da sve ostane po starom. Slavljenje Uskrsa nužno vodi do susreta sa živim Gospodinom. Po tom susretu sa živim Gospodinom učenici dobivaju dar vjere u uskrsnuće. Ta vjera mijenja život. Ona vodi dalje od groba.

Jer Bog se zauzeo baš za onoga koji je bio spreman umrijeti i posvjedočio je da novi život i budućnost pripadaju onima koji su spremni na poraz, na umiranje, na smrt. Uskrsnuće Isusovo zato oslobađa od poraza, bezperspektivnosti i pesimizma te budi nadu. Isusovo uskrsnuće predstavlja uskrsnuće nade, i to nade koja prodire dalje od naših svakodnevnih ograničenih želja da nam se ne dogodi nešto loše, da poživimo još koju godinu, da prebrodimo bolest i poteškoće. Naime, najveća prijetnja i granica koja stoji pred ljudskim nadama je smrt. A kršćanska nada u sebi nosi sigurnost u pobjedu i te granice, granice smrti. I zato ako kršćanska nada ne ruši prostor smrti, ako ne uđe u područje nemogućega, onda to nije kršćanska nada.

Zato dok ljudska nada predviđa do­bro, kršćanska nada je navještaj koji sve mijenja, otvarajući neslućeni obzor. Kršćanska nada ne promatra ohrabrujuće brojke i gibanja, pozitivne znakove i tendencije. Tu na Kristovu grobu događa se nešto puno radikalnije. Pojavljuje se no­vost koju se nitko ne bi niti usudio zamisliti niti programirati“, – rekao je đakovačko-osječki nadbiskup.

Homiliju je završio uskrsnom čestitkom. „Draga braćo i sestre, želim Vam svima tu hrabrost, hrabrost oslanjanja na Raspetoga i uskrsloga Isusa i ono najteže u životu Bog je onaj koji mijenja. Smrt i grob postali su izvor novoga života i zato mi kršćani u stanju smo suočavati se i s najtežim životnim situacijama s povjerenjem u Raspetoga i Uskrsloga Isusa i da baš to što je izvor patnje trpljenja i poteškoća da to može postati izvorom i neslućene radosti. Zato imajmo hrabrosti suočavati se s tim poteškoćama. Ne bježimo od života, ne bježimo od životnih izazova nego se s njima suočavamo i snagom vjere u uskrsnuće toliko toga se onda mijenja u našem životu, Bog čini obrate. Ono što je poteškoća, što je zlo, čega smo se bojali on to promeće u dobro. Tu snagu uskrsne vjere i oslanjanja na Uskrsnoga Gospodina želim svima vama. Neka Vam je svima sretan i blagoslovljen Uskrs!“

S nadbiskupom misu su suslavili župnik Župe Svih Svetih preč. Ivan Lenić i još šestorica svećenika. Posluživala su dvojica đakona.

Župnik Lenić je na kraju slavlja zahvalio svima koji su na bilo koji način dali svoj doprinos proslavi Vazmenoga trodnevlja: svećenicima, bogoslovima, časnim sestrama, župnim suradnicima i katedralnom zboru na čelu s maestrom Ivanom Andrićem. Potom je u ime svih župljana i svoje osobno ime izrekao uskrsnu čestitku i nadbiskupu Hraniću. „Vi svojom porukom oslonjenom na Evanđelje i istinu današnje svetkovine čestitaste nama, a mi s iskrenim poštovanjem i u duhu zajedništva uzvraćamo Vama pa i uslijed ne baš lakih kušnji koje prolazite. Pratimo Vas svojom vjerničkom molitvom i neuočljivom, ali sigurnom blizinom. Neka Vas Uskrsli ojača i svojim Duhom vodi. Sretan Vam Uskrs!“, rekao je župnik Lenić.

Na početku slavlja ulaznu procesiju, na orguljama katedrale pratio je maestro Sitarić. Orgulje su nekoliko godina na restauraciji i još nisu sasvim gotove ali su ipak dovoljno osposobljene da se na njima mogao zasvirati svečani ulaz.