Biskup Križić: Euharistija je za kršćansku zajednicu bila i ostala glavnim izvorom snage

U prvom čitanju smo čuli Božji poziv narodu koji glasi: „Sjećaj se svega puta kojim te Gospodin Bog tvoj vodio“. Ta sjećanja nisu bila samo ona lijepa i ugodna, sjećanja na životne uspjehe i postignuća, nego i sjećanja na mnoge nevolje i trpljenja na životnom putu. Na putu kroz pustinju narod je trpio glad i žeđ, poniženja i mnoge opasnosti, bilo je puno negodovanja i pobuna kako prema Mojsiju tako i prema Bogu. Nakon izvjesnog vremena potrebno je sve to još jednom promeditirati da bi se shvatilo značenje i poruka tih trpećih trenutaka u vlastitom životu. Poslije određenog vremena mnoge se stvari bolje razumiju i vide na drugačiji način.

To vrijedi za život svakoga čovjeka. Kako je važno sjećati se svoga životnog puta, svega onoga što je bilo lijepo i ugodno, ali i onoga što je bilo teško i bolno.

U trenutcima patnje bude puno napetosti i nervoze, bude pobuna i prigovaranja, često puta i prema samome Bogu od koga smo se osjećali ostavljeni, koga u tim trenutcima nismo doživljavali kao dobroga Oca. Koliko puta je naš Bog morao iskusiti naš bijes i naše pobune protiv njega, bez ikakvog razloga. Gotovo da je za sve naše životne promašaje i trpljenja uvijek bio kriv on.

Narod u hodu pustinjom sjeća se samo patnji. Kao da je zaboravio kako je Bog čudesno intervenirao da utaži njihovu glad i žeđ, da ih zaštiti od drugih nevolja u negostoljubivom krajoliku. Kako se Božja dobročinstva lako zaborave, kako zahvalnost Bogu lako izostane!

U pustinji je narod potpuno ovisan o Bogu. U pustinji se nema gdje naći hrana, a i ono što se ponese sa sobom lako se pokvari. Bog narodu daje kruh s neba, daje manu koja je imala misterioznu snagu da narod može izdržati tegobe dana i žegu, te ići naprijed prema cilju putovanja. Svako ostvarenje velikih ciljeva ima i svoju cijenu.

Mana kojom se narod hranio na svom putu prema obećanoj zemlji je pralik onog kruha koji će kasnije darovati Isus i čija će snaga neizmjerno nadilazi snagu pustinjske mane. Sam Isus veli u odlomku koji smo čuli: „Ovaj kruh nije kao onaj koji jedoše očevi vaši i pomriješe. Tko jede ovaj kruh živjet će uvijeke“.

Isus obećava kruh koji daje život, pred kojim je i sama smrt nemoćna. Taj kruh je on sam, to je tijelo njegovo. Prisutni koji su ga slušali nisu ništa razumjeli. Oni i negoduju slušajući takav njegov govor koji im se čine besmislen. Međutim, Isus zbog toga ne odustaje, nego uporno ponavlja: „Tko blaguje tijelo moje i pije moju krv, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan“.

U Isusu je život, on je nositelj života. Njegovo tijelo nije ostalo u grobu jer u njemu je život koji pobjeđuje smrt. Blagujući njegovo tijelo, njegov život ulazi u nas, i smrt ga neće pobijediti.

Isus ustanovljuje euharistiju uoči samog početka svoje muke. Euharistija je izričaj njegove neizmjerne ljubavi prema učenicima tadašnjim i budućim. Evanđelist Ivan veli da Isus znajući da je došao njegov čas kada će otići s ovoga svijeta, „ljubeći svoje koji su na svijetu, iskaza im do vrhunca ljubav“.

Isus, svjestan da će učenici, ostajući bez njegove vidljive prisutnosti, imati puno iskušenja u svome životnom hodu, ostavlja im svoju vidljivu prisutnost kroz prilike kruha i vina. Nije to neka simbolična prisutnost, neko obično sjećanje na njega, nego njegova živa prisutnost koja će učenicima biti neizmjerna snaga u životnim tamama i klonućima.

Kakva je bila to snaga iskusili su njegovi učenici kroz najrazličitije patnje i stradanja nedugo nakon Isusova odlaska. U progonstvima koja su bila iznimno surova, prvi kršćani su ostali nepokolebljivi, zadivljujuće hrabri i ustrajni u vjernosti Kristu, te su mučeništva podnosili na čudesan način. Snagu im je davala euharistija. I njihove izjave to potvrđuju: „Mi ne možemo živjeti bez euharistije“, ponavljali su bezbrojni svjedoci i mučenici iz tog vremena.

Nedjelja, slavljenje euharistije je iščekivano od kršćana sa posebnom radošću. Za nedjelju, kada se slavila euharistija, se govorilo: „Tko je taj dan žalostan čini grijeh“. Euharistija ih nije ispunjala samo snagom nego i radošću s kojom su mogli podnositi sve protivštine i sačuvati vedrinu i nadu. Usprkos svim poteškoćama, Isusova radost ih nikada nije napuštala.

Sveti Ivan Zlatousti u IV st. izjavljuje: „Kao što oganj prožima željezo tako ljubav i radost one koji slave euharistiju“.

Zbog toga se znalo, u kršćanskim zajednicama prvih stoljeća, da kada netko u nedjelju izostane sa euharistije da to mora biti vrlo ozbiljan razlog, pa se zbog toga neke od vjernika da pođu pohoditi takve jer se sigurno nalaze u poteškoćama i potrebiti pomoći.

Važnost euharistijskih susreta za kršćane brzo su otkrili i rimski carevi koji su progonili kršćane, pa im je bio glavni zadatak uništavati kršćanska mjesta sastajanja i njihove svete knjige.

To se vidi iz nekih procesa kršćanima gdje im je sudac kod ispitivanja znao reći: „Ne pitam te je si li kršćanin, nego da li ideš na sastanke“, da li ideš na euharistiju. Bili su svjesni da kršćani na tom izvoru nalaze snagu za vjernost Isusu do mučeništva i da ih zbog toga ne mogu istrijebiti.

I u svim kasnijim kršćanskim progonima, sve do danas, ovo će biti glavna metoda progonitelja vjere: razaranje mjesta euharistijskih sastanaka. I danas vidimo kako se u zemljama, gdje kršćani nemaju slobodu, njih napada paljenjem i rušenjem crkava.

Dosta se prisjetiti komunističkih metoda u našem narodu, kada se pod svaku cijenu sprječavalo ljude, osobito mlade, da idu u Crkvu. Naglasak je bio da vjera treba biti privatna stvar. Jer su dobro znali da kada vjera postane „privatna stvar“ ona će se sama od sebe urušavati. Ljudi će se doduše i nadalje deklarirati kao vjernici, ali vjernički neće ni razmišljati ni živjeti, a i Bog će im sve više postajati daleki i nerazumljivi Bog.

Euharistijski susreti su bili ti koji su vjernički izgrađivali zajednicu. U euharistiji su se svi najjasnije prepoznavali kao braća i sestre i u tome rasli. Tu se događala razmjena dobara, pomaganje najsiromašnijima; tu se stvaralo bratstvo i sestrinstvo; tu se raslo u iskustvu kako su svi jedno srce i jedna duša; tu se čitala i tumačila Božja riječ i tako raslo u boljem poznavanju Boga; tu se vjernička zajednica ispunjala snagom za sve izazove s kojima se trebalo suočavati u tjednu koji je pred njima.

Euharistija je za kršćansku zajednicu bila i ostala glavnim izvorom snage koja je vjernicima omogućavala da i u najtežim životnim situacijama ne izgube vedrinu i mir. S euharistijom su mogli izdržati i nadići i sve ono što je izgledalo nemoguće.

Kada su Majku Tereziju iz Kalkute pitali od kuda joj snaga za tolika naporna djela koja nosi, prstom je pokazala na tabernakul. To je svjedočanstvo tolikih kroz cijelu povijest Crkve. Mnogi su posvjedočili kako su im se patnje ublažavale ili čak posve nestajale poslije pričesti.

Ivan Pavao II. u jednom svom euharistijskom govoru veli: „Bog ostaje sakramentalno s nama, s nama gazi naše putove, da bismo i mi, njegovom snagom, mogli rješavati naše probleme, patnje i trpljenja“.

Čovjek euharistije je čovjek koji se ne predaje, nikada ne gubi nadu bez obzira koje vrsti bile poteškoće. Kako nam je važno postajati svjesniji dara koji nam je Isus ostavio kao neizmjernu pomoć u našem životnom hodu. Ne zaboravimo biti zahvalni Bogu na tom velikom daru. Amen.