Homilija banjolučkog biskupa mons. dr. Franje Komarice

Biblijska čitanja: Rim 8, 31b, 35, 37 -39; PS 23, l-3a, 36-4; 5.6; Iv 15, 18-21

Dragi brate u biskupskoj službi Marko, draga braćo svećenici,

drage sestre redovnice, draga rodbino pok. Filipa i sestre Cecilije, dragi župljani i drugi Kristovi vjernici

Na današnji dan, konkretno tijekom noći koja dijeli jučerašnji i današnji datum, sile zla i mraka na ovom, Bogu posvećenom mjestu – nasilno su prekinule dva, također Bogu i njegovoj slavi posvećena života: život revnog Kristovog svećenika Filipa Lukende, ovdašnjeg župnika, graditelja i čuvara ovdašnjeg biskupijskog svetišta sv. Terezije od Djeteta Isusa i Kristove zaručnice, redovnice Družbe Milosrdnih sestara sv. Vinka Paulskog, sestre Cecilije Grgić.

Iste noći su iste sile Zloduha srušili crkvu i svetište. Željele su na taj način potpuno uništiti i samo srce Kristove zajednice koja se ovdje oko Njega godinama okupljala. Ta je zajednica bila svjesna vrijednosti Kristova univerzalnog otkupiteljskog djela i svoje obaveze da plodove toga Kristova djela čine dostupnima mnogim drugim ovdašnjim ljudima, njihovim susjedima.

Sotona je po tko zna koji put pokazao na djelu svoju rušilačku i ubitačnu moć, prkoseći Kristu Spasitelju i želeći uništiti plodove njegova otkupiteljskog djela u ovom okruženju, u ovom dijelu naše biskupije i domovine, slično kao što je činio i na mnogim drugim mjestima po našoj biskupiji. Neki od nas, ovdje nazočnih smo bili svemu tome svjedoci.

Bili smo u isto vrijeme svjedoci istinitosti onih Isusovih riječi, koje nam donosi u svome Evanđelju njegov apostol sv. Ivan Evanđelist, a koje smo maloprije saslušali: „Ako vas svijet mrzi, znajte da je mene mrzio prije nego vas. Ako su mene progonili i vas će progoniti… Sve će to poduzimati protiv vas poradi Imena moga“ (Iv 15, 18.20b.21).

Ove jasne Isusove riječi dobro su poznavali i naš brat i sestra u istoj krsnoj milosti i u istoj vjeri u Krista ubijenog i uskrslog, – župnik Filip i redovnica s. Cecilija. Cesto su oni te riječi čitali, o njima razmišljali, a o njihovom značenju i drugima govorili. Osobito svećenik Kristov, župnik Filip! On je – i prije svoje svjedočke, mučeničke smrti u noći između jučerašnjeg i današnjeg datuma 1995.g. – na vlastitoj koži, kao dokazano nevino osuđen od bezbožnog suda i suca bivše države, po priznanju tog istog suca, morao odležati zatvorsku višegodišnju kaznu, praštajući svojim nesretnim neprijateljima i svima koje su oni zaveli i prisilili da se svrstaju među sluge Zloduha.

Znao je naš brat i vrijedni suradnik, župnik Filip, također i značenje jasnih i istinskih riječi iz apostolove poslanice Rimljanima, koje smo i mi malo prije čuli: „Tko će optužiti izabranike Božje? (…) Tko će osuditi?“ (8, 33.34), – da odgovor na takvu optužbu i osudu daje sam Bog! Taj odgovor Božji je njegov utjelovljeni Sin, koji dragovoljno daje svoj život za opravdanje svojih izabranika, – onih koje on svojom krvnom žrtvom na križu spašava i koji to spašavanje Njegovo prihvaćaju. Krist, kao naš Spasitelj, nakon podnesene muke i smrti za naše spasenje, slavno uskrsnuvši s desne je strane Bogu Ocu i trajno zagovara nas, svoje spašenike, svoje miljenike, koji u njega vjerujemo i u čijoj se službi, njegovom milošću nalazimo.

Zato smo i mi u ovom povijesnom trenutku života Crkve, i u ovom našem životnom okruženju, – slično kao i brojna naša kršćanska braća i sestre iz ranijih vjekova, kadri potvrditi – da su doista istinite apostolove riječi iz spomenute poslanice Rimljanima: „Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove?“(8,35) Nitko i ništa – objašnjava Pavao. (usp. 8,39)

To se obistinilo i u vjerodostojnom svećeničkom odn. redovničkom životu našeg brata Filipa i naše sestre Cecilije, koji su do kraja svoga zemaljskog života ostali postojani u svojoj vjeri u Krista Isusa u Njegovu ljubav i milosrđe.

Svojim životom i osobito svojom mučeničkom smrću i prolijevanjem svoje krvi, koja je zatim bila spaljena na lomači sotonskih slugu, zajedno s njihovim tijelima u zapaljenoj ovdašnjoj župnoj kući, oni su kao – i mučenici svih dosadašnjih vremena – ujedno posvjedočili istinitost riječi iz starozavjetne knjige „Pjesme nad pjesmama”: „Ljubav je jaka kao smrt”, (usp 8,6).

Na taj način oni su se, Božjim dopuštenjem, uvrstili među ono „veliko mnoštvo, što ga nitko ne mogaše izbrojiti”, koji stoji pred Božjim prijestoljem i Božanskim Jaganjcem odjeveni u bijele haljine s palmama u rukama, simbolom njihovog svjedočenja za Krista do prolijevanja vlastite krvi, a koji su došli iz nevolje velike; opraše haljine svoje i ubijeliše ih u krvi Jaganjčevoj. Jaganjac Božji, Isus Krist će biti njihov pastir i vodit će ih na izvore voda života, a Bog će otrti svaku suzu s očiju njihovih kako to opisuje apostol Ivan u svojoj knjizi Otkrivenja, (usp. Otk, 7,9.14.17).

Nemamo razloga ni najmanje dvoumiti da su i ovo dvoje Kristovih vjernih učenika, koje smo i mi – barem neki – osobno dobro poznavali i s kojima smo zajedno radili u njivi Gospodnjoj na području ove biskupije, – svojom postojanošću u vjernosti Kristu, Dobrom Pastiru i vjerodostojnom izvršavanju od Crkve povjerene im službe u ovdašnjoj zajednici Kristovih vjernika, bili svjesno spremni položiti svoje živote iz ljubavi prema Kristu i u vjernosti Njegovim zapovijedima.

Slijedili su vjerno Isusa Krista, Dobrog Pastira. Nisu bili nikakvi najamnici koji bi napustili povjereno im Kristovo stado! Zapečatili su svojom krvlju i svojim životom na ovom mjestu tu svoju vjernost i svoje potpuno predanje Kristu!

A Isusov apostol Ivan nam je prenio riječi samoga Isusa: „Nitko nema veće ljubavi od ove: položiti vlastiti život za svoje prijatelje“.(Iv 15,13)

Podsjećam vas na poznatu istinu iz dvadesetstoljetne povijesti Kristove Crkve, kako se ona, tj. Crkva vrlo često rađala i obnavljala na temelju svjedočkog, mučeničkog života i smrti Kristovih mučenika. Ne samo Crkva prvog tisućljeća nego i osobito na kraju drugog tisućljeća u prošlom „najkrvavijem⁴⁴ stoljeću. Svjedočanstvo dano za Krista, utjelovljenog Sina Božjega i Spasitelja ljudskog roda se ne zaboravljaju, nego se pamte i prenose na buduće generacije Kristovih sljedbenika.

Poticaji i papa i biskupa ovog našeg vremena i podneblja da se ne izgube svjedočanstva ovih postojanih boraca za Božju stvar i za Kristovo Kraljevstvo na zemlji i da se ne zaborave spomeni onih koji su pretrpjeli mučeništvo, odnose se i na nas! S pravom se od nas očekuje da se istinski i odlučno potrudimo – u okviru svojih mogućnosti – najprije oko prikupljanja svih relevantnih podataka i svjedočanstava o dotičnim osobama! A onda i oko upoznavanja istine o njihovom životu i svjedočkoj, mučeničkoj smrti.

Upoznavajući, časteći i proglašavajući svetost svojih sinova i kćeri, Kristova Crkva ujedno iskazuje najveću čast samome Bogu. U mučenicima Crkva časti tvorca njihova mučeništva i njihove svetosti!

Kako -vjerujem, – znademo, zadnjih su se desetljeća u Katoličkoj Crkvi umnožile beatifikacije i kanonizacije, i to iz raznih naroda i dijelova svijeta. To pokazuje svijest, zrelost i odgovornost pojedinih Mjesnih Crkava, pojedinih biskupija ili pak redovničkih zajednica.

To je ujedno svijetli znak svetosti Crkve u dotičnoj zajednici.

Treba pojasniti kako je učenje Crkve o mučeništvu i mučenicima jasno, a treba biti poznato svima koji se bave ili trebaju baviti tom problematikom u Crkvi, za dobro Crkve! TRI su važna kriterija: činjenica nasilne smrti, motiv mržnje na katoličku vjeru i katoličku Crkvu kod progonitelja i mučitelja i svjesno prihvaćanje volje Božje unatoč osobne životne ugroženosti!

Tijekom svih proteklih godina, mi smo se mnogi, – kao i brojni drugi članovi Božjeg naroda – na današnji dan (ili oko današnjeg dana) okupljali na misno slavlje i na molitvu na ovom mjestu istine – o Božjem djelovanju, do samog kraja života naših svjedoka vjere- svećenika Filipa i sestre Cecilije. Trajno nas je prožimalo uvjerenje o istinitosti njihovog mučeništva.

Time smo ujedno svjedoci da nas zanima njihov način svjedočenja za Krista i nj ego vo Evanđelje!

Posvješćivali smo sebi činjenicu da nas svjedočanstvo njihove mučeničke smrti uvijek iznova zdravo provocira, izaziva nas na razmišljanje!

Naočigled jednog čovjeka, konkretno, jednog svećenika, jedne redovnice, koji radije svoj život žrtvuju nego da iznevjere svoju savjest i svoja svećenička odn. redovnička obećanja, nas mogu obuzeti osjećaji ili divljenja ili srdžbe, ali nas ne može prepustiti ravnodušnosti! Mučenici nama imaju mnogo toga poručiti! Prije svega nas propituju s obzirom na stanje naše savjesti, svakoga od nas oni propituju s obzirom na našu osobnu vjernost našoj savjesti.

Podsjetio bih ovdje na službeni nauk Crkve o važnosti i dostojanstvu naše savjesti, koji nam donose dokumenti Drugog Vat. Koncila: „ U dubini savjesti čovjek otkriva zakon koji on sam sebi ne daje ali kojem se on mora pokoravati.

Taj glas što ga uvijek poziva da ljubi i čini dobro a izbjegava zlo, kad zatreba, jasno odzvanja u intimnosti našeg srca: čini ovo, a izbjegavaj ono: čovjek naime ima u srcu zakon što mu ga je Bog upisao. U pokoravanju tom zakonu jest isto čovjekovo dostojanstvo i po tom će mu se zakonu suditi!“ (GS 16)

Draga braćo i sestre u Kristu,

Kako je važno, stoga, da nam savjest bude ikrena, čestita, da bude utemeljena na istini i da izriče istinite ocjene i sudove, da dobro naziva dobrom a zlo da naziva zlom, da je sposobna kako nas potiče apostol Pavao u poslanici Rimljanima (12,2) „razabirati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno”!!

Na staze naše ljudske savjesti, koje su tako često teške i zamršene, nejasne, postavio je sam Bog jednog velikog vodiča, jedan putokaz, koji ljudskom životu pokazuje njegov konačni smisao i pravac. To je križ našega Gospodina i Spasitelja Isusa Krista!

Nitko nije shvatio tajnu Kristova križa tako duboko i jasno kao mučenici. U njihovom životu se tajna križa i njegova snaga tako obznanjuje, da je to svakom čovjeku vrlo jasno!

Duboko vjerujem da je to jasno i svakome od nas!

Vjerujem također kako nam nije nepoznata činjenica da su – upravo u ovoj zemlji, u našoj domovini, Kristovi vjernici, predvođeni njihovim vjernim duhovnim pastirima, tijekom brojnih stoljeća bili svjesno povezani s Kristom, Raspetim na Križu i da su za vjernost Raspetome Kristu bili spremni sve izgubiti – pa i sam svoj život!

Ne bismo tu prevažnu istinu trebali nikako zaboraviti, nego je prenositi na buduće generacije i to s hvalbenom pjesmom u srcu i na usnama: TEBE BOŽE HVALI SVIJETLA VOJSKA MUČENIKA! SPASI PUK SVOJ GOSPODINE I BLAGOSLOVI BAŠTINU SVOJU!

Završimo ovo naše današnje razmatranje o Božjoj ljubavi i milosrđu i o ljudskoj vjernosti Bogu:

Milosrdni Bože, Tvoj je Sin, Isus Krist, pobijedio smrt i slavno uskrsnuo! Kristovom sluzi svećeniku Filipu i Kristovoj službenici redovnici Ceciliji, Ti si pomagao da u Tvojoj službi ostanu postojani i vjerni sve do svoje mučeničke smrti.

Udijeli im da navijeke gledaju Tebe, svoga Stvoritelja i Otkupitelja – u zajedništvu Tvojih blaženika. Amen!