U služenju odano, samozatajno, odvažno i ponizno

1. Uvod: Ovim hodočašćem u nacionalnom svetištu sv. Josipa u Karlovcu želimo poput milosrdnog Samarijanca (Mt 13, 44) biti blizu svima koji su pogođeni opakom koronavirusnom bolešću i potresom u našem glavnom gradu Zagrebu i na Banovini. U svojim molitvama prinosimo danas Bogu brojne žrtve pandemije kod nas i u svijetu s dubokom zahvalom svima koji su vodili i vode brigu o zdravlju ljudi: liječnicima, medicinskim sestrama i tehničarima, pripadnicima snaga reda, pružateljima osnovnih usluga, državnim i društvenim strukturama, volonterima, svećenicima i časnim sestrama; dakle, svima koji su žrtvom, molitvom, riječju, pogledom i gestama pružali svjedočanstvo brige i ljubavi, ljudske i vjerničke topline. Ne treba niti isticati da nas je taj „sićušni virus“ bacio na koljena i uzrokovao krizu širih razmjera, te „poremetio društvenu, vjerničku i ekonomsku sferu života“ (Papa Franjo).

Pred izazovima koronavirusa i potresa srcem dobroga Samarijanca

Želimo stoga molitvom, prevencijom i solidarnošću boriti se s nevoljama, pa sve naše muke i probleme preporučiti svetom Josipu zaštitniku Crkve, hrvatskog sabora, obitelji i našega naroda. Iz ovoga bolnoga iskustva naučili smo, veli papa Franjo, da smo „članovi jedne velike obitelj i da se ne možemo sami spasiti“ (Franjo, 31. svibnja 2020.). Uz činjenicu „ranjivosti naše prirode“ interesantno je razmišljanje britanskog matematičara i kršćanskog apologete Johna C. Lennoxa (Gdje je Bog u doba koronavirusa?) koji problemu virusa i potresa prilazi s pozitivne strane, pa tvrdi: „Većina virusa je ključna za naše preživljavanje“. A od „stotine milijuna tipova virusa na zemlji koji su nužni za život, samo 21 virus može naškoditi ljudskom tijelu“.

Situacija s virusima slična je, veli on, i s problemima potresa. Jer, kad bi se „zemljine tektonske ploče prestale pomicati (a to pomicanje uzrokuje potrese), uslijedilo bi masovno izumiranje života na zemlji“. Stoga, Lennox zaključuje da se „čini da su i virusi i potresi nužni za život“. Takvi zaključci daleko su od onih „koji i pandemiju i potres smatraju Božjom kaznom“ (apokaliptičari). Zato, piše kardinal Sarah: „Svjesni svoje krhkosti, prihvaćamo to kao snažan poziv i poticaj da se svim srcem vratimo Bogu, pa svoju sadašnjost i budućnost povjerimo njegovoj očinskoj milosti.“ I mi smo u nedavnoj poruci vjernicima rekli da „duhom milosrdnog Samarijanca (usp. Lk 10, 29 –  37) želimo biti blizu svima koji su pogođeni virusom i potresom. Sklapamo ruke na molitvu i nudimo evanđelje kao orijentir, te Bogu zahvaljujemo što je po dobroti brojnih dobročinitelja očitovao svoja silna djela“ (Hrvatski biskupi, 19. siječnja 2021.).

2. Okupljeni u Josipovom svetištu želimo još jednom uočiti divne odlike kojima ga je opisao papa Franjo u svom pismu „Očevim srcem“. On ga je prikazao kao „skromnog stolara i Marijina zaručnika, kao čovjeka koji je pravedan i spreman izvršiti volju Božju“ (Lk 2, 22). Svojim pak ponašanjem pokazao je kako biti „hrabar i kreativan“. Želimo danas pred Isusom, komu je Josip po Božjem odabranju bio „otac i staratelj, zemaljski skrbnik i branitelj“, u sjeni Josipovih vrlina i dobro obavljenih zadataka provjeriti sebe. I nama je, naime, kao biskupima i redovničkim poglavarima Providnost dodijelila izvršiti konkretne poslove i zadatke, pa biti brižni očevi i majke, te požrtvovni branitelji i skrbnici u okolnostima gdje se uz hrabrost i stvaralaštvo traži samozatajnost, skromnost i poniznost.

Biskup – vidljivi princip jedinstva i zajedništva partikularne Crkve

Počinjem s ulogom biskupa u Crkvi. Nije riječ o dogmatskom predavanju, već o pitanju tko je biskup i što se od njega traži i očekuje? Kao nasljednik apostola on po svetom redu postaje vidljivi princip jedinstva partikularne Crkve. Uloga mu je opisana usporedbama koje ga opisuju kao „pastira, ribara, otca, brata, prijatelja, tješitelja, učitelja vjere i stražara“. Kao vidljivi princip jedinstva biskup je u službi i crkvenog zajedništva, posebice u odnosu prema kleru. Svećenici, naime, kao neposredni suradnici u djelu spasenja, s pravom očekuju da ih biskup razumije, prihvaća i voli, te kao otac i brat trajno hrabri i brani. A kao javni svjedok vjere osjeća se pozvan ne samo svjedočiti ono što vjeruje, već prosuđivati i na primjeren način nalagati što se ima vjerovati. I ne smije se plašiti i bojati kritike.

3. Pred izazovima apostazije u sekulariziranom svijetu biskup ima biti prorok koji naviješta prave vrjednote. Dok srcem dobroga pastira ide tražiti što je izgubljeno, ne smije se bojati „razobličavati krive antropologije i upozoravati na zavodljive ideologije koje šire poluistine o čovjeku i njegovu spasenju“. U toj borbi osobitu pozornost treba posvetiti stanju današnjih obitelji. Jer, u društvu je previše negativnih pojava koje su usmjerene protiv ove božanske institucije. Nezdravi nazori i stavovi prepoznatljivi su u „antilife“ i „antifamily“ pokretima na brojnim područjima javnoga života, kako u medijima, tako i u znanosti i kulturi. A to nanosi veliku štetu obitelji, pa je biskup dužan poučavati svoje o Božjem naumu o braku i obitelji. Od njega se, dakle, očekuje da bude „smjerokaz i razlučitelj“ (Richtkraft und Lichtkraft, kako je govorio pokojni njemački kardinal Meissner. Istom jasnoćom i odvažnošću dužnost mu je upozoriti i na duh sekularizma, krivih nazora i stavova i u redovima Crkve, od župa, vjerničkih društava, udruga i pokreta, do Bogu posvećenih zajednica. Poticajne su u tom vidu Pavlove riječi učeniku i biskupu Timoteju: „Ti, Božji čovječe, teži za pravednošću, pobožnošću, vjerom, ljubavlju, postojanošću i blagošću“ (1 Tim 6, 11 – 16). Mnogo je pedagoške mudrosti u toj riječi „teži“.

Čovjek se, naime, ne rađa savršenim, pa valja nastojati rasti u milosti i krjeposti pred Bogom i pred ljudima. Blagim i suosjećajnim duhom zajedništva biskup ima biti „čovjek vjere i dobrog razlučivanja“. Stoga, „ući u apostolsko nasljeđe“ zapravo znači pokazati snažnu volju „u borbi za Kraljevstvo Božje“. Ne sam i samostalno, već zajedno s braćom u episkopatu „promicati i štiti jedinstvo vjere, zajedničku stegu, te voditi brigu o stvarima koje doprinose općem dobru čitave Crkve“ (LG 23). Bratsko zajedništvo biskupa, naime, nije obično, već sakramentalno. Utkano je u tajnu biskupske službe. Biskupska pak konferencija trebala bi biti „kuća i škola zajedništva“. Stoga na ovom hodočašću čujemo jeku Pavlovih riječi učeniku i biskupu Timoteju: „Propovijedaj, kori, prijeti, opominji, bilo zgodno ili nezgodno; posvećuj i upravljaj“ (vidi, 1 Tim 6, 11 – 16). Stoga, svim problemima i teškoćama usprkos želimo i mi poput apostola Petra ponoviti: „Na tvoju riječ, Gospodine, bacit ćemo mreže“ (Lk 5, 5). Želimo, naime, služiti Bogu, Crkvi i ljudima ovog našeg vremena i prostora.

Temeljna obilježja Crkve i osoba posvećenoga života

4. Kad se govori o Crkvi, treba istaknuti da je od samog početka ona svjesna svog zadatka i misije u svim vremenima i svim društvima. Bratskim služenjem, diakonijom, ona svjedoči i ostvaruje konkretni Božji plan: „bijah gladan i dadoste mi jesti, žedan i napojiste me, putnik i primiste me, gol i obukoste me, bolestan i pohodiste me, u tamnici i dođoste k meni“ (Mt 25, 35 – 36).

U društvu gdje ima previše svađa, rivalstva, prijevara i nečovječnosti, kršćani su pozvani propovijedati i živjeti „utopiju bratstva“ i mira, slobode, ljubavi i poštivanja svakoga čovjeka. A kad naše zajednice uspiju biti svjedoci radosti i zajedništva, vjeronavještaj (kerigma) će imati svoju težinu i proročku snagu. Tada će i liturgija kao bitni dio kršćanskog iskustva očitovati plodove Božjeg kraljevstva. Ove četiri službe, diakonija, koinonija, kerigma i liturgija međusobno su povezane.

I kao što Crkva ima ove četiri službe na kojima počiva otajstvo te Božje građevine, tako i posvećeni život ima četiri bitna elementa po kojem se prepoznaje, a i drugi ih po tome uočavaju i prepoznaju. Koji su to elementi? Najprije tu je Duh Sveti koji je „nadahnuće i pokretač svakog dobrog djela“. Nakon toga slijedi odluka čovjeka da „radikalno bira stil života prema Isusovim savjetima“, u konkretnoj „zajednici koja duhom crkvenosti živi i ostvaruje konkretni program“ po kojem se događa „osobno posvećenje i slava Božja“. No, znamo da se sa zvanjem ne rađa. Ali, u zvanju se prolazi kroz „klance i jadikovce“. I kad procjenjujemo koliko je netko „uspio u posvećenom zvanju“, to se ne mjeri ovozemnim „mjerilima uspjeha, ostvarenja, prestiža, već stupnjem usvajanja vrjednota. Pojedinac je, naime, usvojio vrjednote kad ih „razumom spoznaje, srcem prihvaća i u život provodi, te po njima živi“. Spoznaja, prihvaćanje i život po vrjednotama teoretski izgleda vrlo jednostavno. No, u praksi to nije uvijek tako. Psihologija nam govori o podsvjesnim i nesvjesnim dubinskim motivima koji nisu uvijek odraz života po vrjednotama.

5. Može netko na primjer biti s narodom i uz narod da bi svjedočio za Isusa Krista. To, međutim, netko može činiti da bi postao „narodni tribun“ koga ljudi vide, slave i o njemu pričaju. Bilo bi zanimljivo ustanoviti koliki je stupanj apostolske motivacije, a koliko osobne dopadljivosti kod nekih pojedinaca koji se u apostolatu „raskidoše“. Poznato je da stanje neusvojenih vrjednota utječe i na nerealna očekivanja, pa se iz očaranja utopijskim idealima dogodi prijelaz u fazu naglog razočaranja. To potvrđuju određeni slučajevi svećenika koji u „traženju tihog kutka“, naglo i nepromišljeno stvoriše „vlastita ognjišta“. Dovoljno je sjetiti se „misnika-dezertera“ ili „nezadovoljnih sestara“ koji se „usrećiše“ rastavljenim partnerom, pijanicom i slično. Takvi primjeri pokazuju da se „razočarani pojedinci“ ne osjećaju kao apostoli poslije Duhova, već kao izranjeni lavovi, koji nakon „povlačenja iz boja, liječe vlastite rane“.

Kad se ne usvoje vrjednote, onda pojedinci pred izazovima života reagiraju obranaški, defenzivno umjesto kreativno i konstruktivno. Utječu se „uniformnosti ili individualnosti“, pa se predstavljaju kao „konzervativni ili progresivni“, a to su dva lica iste medalje. Konzervativci u brizi kako sačuvati staro odbacuju svaku promjenu, a progresisti „u ime karizme“ žele sve mijenjati i sve eksperimentirati. Oba smjera su isključiva i proizašla su iz „iste dogmatske pašte“: Jedni se zaklanjaju sjenom institucije, a drugi entuzijazmom prolaznih promjena. Prepoznaje ih se po „napadu na strukture“. Misle, ako se promjene strukture da će se i čovjek mijenjati, pa odgovornost prebacuju na druge i vele: „Ja ne uspijevam jer me zajednica koči… jer mi vi ne date…, jer si ti nemoguć.“ Drugi su, dakle, krivi i odgovorni za njihove neuspjehe, pa mnogo vremena troše u „izmišljanju novih struktura, aparata i pravila“. No, brzo se uvidi da problem nije u strukturama ni u aparatima, već u osobama. Svi smo, naime, podložni „kušnjama vlastite pameti“.

Tko može biti putokaz u svijetu nereda, pomutnje i relativizma?

6. I dok se u vremenu raširenog sekularizma razložno pribojavamo „dogmatske i moralne pomutnje“ s određenom „anarhijom ideja“, kako u glavama pojedinaca, tako i u sustavu razmišljanja, pitamo se tko bi mogao i trebao biti putokazom u toj idejnoj pomutnji i moralnoj nejasnoći. Tko bi mogao upozoriti ljude na hijerarhiju vrjednota u neredu, nazočnoj konfuziji i relativizmu? Tko drugi, ako ne biskupi koji su službom i apostolskim naslijeđem pozvani biti „vidljivim principom jedinstva“ partikularne Crkve. S njima su na ovom hodočašću članovi Hrvatske redovničke konferencije koji predstavljaju Bogu posvećene osobe u našoj Domovini. Oni svojim „radikalnim opredjeljenjem dodiruju izvore jasnoće i svetosti“. A znamo da su upravo Bogu posvećene osobe i pojedini redovi u povijesti Crkve često odigrali ulogu putokaza. Bili su „kritička svijest i savjest“ svojih suvremenika i znali su da se u ime Isusovog siromaštva i opredjeljenja za prezrene i napuštene ne mogu praviti nikakvi kompromisi. Poput Jeremije, koji nakon pravog „hrvanja i borbe između vlastite slabosti i Božje upornosti“ (Jr 1, 4 – 5) nije se umarao pozivati, poticati i opominjati svoje suvremenike.

Kad ga je, naime, Jahve dotakao svojim prstom i ispunio svojim duhom, on je postao drugi čovjek. Ostao je i dalje slab i krhak, ali s čvrstom odlukom ispuniti do kraja što je Gospodin s njime naumio. Jer, „poznavao ga je i posvetio još u majčinoj utrobi“. Istina, proživio je časove napuštenosti poput vođe izabranog naroda Mojsija (Izl 32), trenutke obeshrabrenja i tjeskobe kao i prorok Ilija (1 Kr 19), te veliko razočaranje poput proroka Jone (Jona 4). Ostao je ipak vjeran pozivu čitav proročki vijek: punih četrdeset godina borbe i neuspjeha, potištenosti i razočaranja. Ali, svjestan je bio da je time gradio nešto veliko i vječno u svom vremenu. Uronjen u poslanje koje mu je Jahve dodijelio, on je životom, celibatom, askezom, molitvom i pokorom bio živa propovijed svome narodu kojeg je iz dna duše volio. Stoga je sv. Jeronim o njemu rekao da je „kao prorok i djevac najsvetiji među prorocima, slika našeg Spasitelja Isusa Krista“. A povjesničar religije Renan je zapisao da bi „bez ovog izvanrednog čovjeka religiozna povijest čovječanstva slijedila drugi tijek“.

7. Bogu hvala za ovoga proroka, kao i druge brojne svjedoke vjere, posebice iz redova apostolskih nasljednika i iz svijeta Bogu posvećenih osoba, koji su obilježili i usmjerili tijek povijesti čovječanstva. Znali su, naime, i vjerovali da vjernim služenjem, patnjom i žrtvom „doprinose onome što manjka patnjama Kristovim“ (sv. Pavao). Bogu hvala za sve naše hrvatske svetce i blaženike koji su svojim životom i radom zadužili našu povijest i naš narod.

Bogu hvala za sv. Josipa, tog skromnog stolara i Marijina zaručnika, koji je usprkos osobnim teškoćama prihvatio i do kraja spremno izvršio volju Božju“ (Lk 2, 22). Njemu ćemo na koncu izmoliti „posvetnu molitvu“ sa željom i nakanom da i mi poput njega „požrtvovno služimo otajstvu Utjelovljenja, te i naš odgovor uvijek bude „u posluhu hitar i pozitivan“, „hrabar i kreativan“ poput njegovoga odgovora koji je živio i radio „u sjeni nebeskoga Oca“. Sveti Josipe, moli za nas. Amen.

✠ Želimir Puljić, nadbiskup zadarski
Predsjednik Hrvatske biskupske konferencije