Primam ovu nagradu Udruge za vjersku slobodu u Republici Hrvatskoj sa zahvalnošću i poniznošću. Hvala onima koji su me nominirali, ali i onima koji su odlučivali o nagradi. Nisam siguran da sam ja taj koji je trebao dobiti nagradu, budući da u Hrvatskoj, ali i diljem svijeta, postoje oni koji istinski trpe zbog slobode svoga vjerovanja i za to plaćaju cijenu. Moja pozicija je drugačija i mnogo zaštićenija on onih koji snose ozbiljne posljedice zbog slobode riječi, slobode vjerovanja, ali i slobode nevjerovanja. Sa svoje strane pokušavam tu svoju poziciju koristiti, što riječima, što djelom, što osobnim primjerom, kako bi se stvorilo ozračje u kojemu se nitko neće osjećati ugrožen zbog svojega identiteta i slobode koja mu pripada.

Do prihvaćanja principa slobode vjerovanja došli smo nakon dugih stoljeća sukoba, čak i ratova koji su izbijali zbog pitanja vjere, odnosno iskorištavanja ili zlouporabe vjere. Sukobi i pravi ratovi u Europi uz velike su poteškoće nadvladani uvođenjem tolerancije u novom vijeku. U okrilju Katoličke Crkve danas također baštinimo princip slobode vjerovanja izražen u deklaraciji Dignitatis humanae Drugog vatikanskog koncila. Slobodan pojedinac slobodno ispovijeda svoju vjeru i nevjeru, i ima pravo da ga država i društvo u tome ne ometaju.

Pitanje odnosa između Katoličke Crkve i shvaćanja slobode u modernom razdoblju bilo je složeno i ne bez velikih tenzija, posebice glede odnosa Crkve i države kada je u pitanju sloboda vjerovanja. Koncil je, s deklaracijom o slobodi vjerovanja, napustio dotadašnji način govora o pravu istine, a prionuo uz potvrđivanje prava pojedinca kao osobe s vlastitom slobodom u pitanju religije i ukazujući na ulogu države kao garanta toga prava.

Umjesto pozivanja na povijest, u kratkom obraćanju ovome skupu, pokušat ću, koliko mi je dano, ocrtati način na koji osobno vidim što za mene danas znači širenje područja slobode vjere i nevjere, širenje prostora slobode življenja vlastitoga identiteta. Mislim da nam je to širenje – u svjetlu one Ivanovske misli da je „Bog veći od našeg srca“ (1 Iv 3, 20) – danas nasušno potrebno, posebno u svjetlu suvremenog naglašavanja raznih identiteta kojima pripadamo – vjerskih, nevjerskih, klasnih, rasnih, spolnih, rodnih i brojnih drugih identiteta koje želimo živjeti i u kojima želimo da nas se priznaje i poštuje. Toga smo sve svjesniji i mi u Katoličkoj Crkvi što, na svoj način, izražava i Radni dokument za kontinentalnu etapu Sinode „Za sinodalnu Crkvu“: Zajedništvo – sudjelovanje – poslanje koja se održava od 2021. do 2024. godine. Radni dokument, naslovljen ulomkom iz Knjige proroka Izaije „Raširi prostor svog šatora“ (Iz 54,2), slikovito izražava nakanu Sinode da se u Crkvi čuju glasovi svih i da se nitko ne osjeti isključenim. U ovom pitanju sam ipak osobito nadahnut enciklikom pape Franje Fratelli tutti, koja u podnaslovu ima važne riječi: enciklika o bratstvu i socijalnom prijateljstvu.

Sam naslov mojega izlaganja sadrži neke riječi koje je potrebno obrazložiti: sloboda vjere i nevjere u suvremenim krizama kolektivnih identiteta. Kolektivni identiteti su stvarnost. Većina ljudi na ovome svijetu pokušava se definirati preko nekog oblika identiteta koji nadilazi njihov osobni identitet. Mi vjernici definiramo se putem pripadnosti Božjem narodu i Crkvi. Također, gotovo svi ljudi na ovome svijetu definiraju se putem pripadnosti određenoj naciji. Ima nadalje i onih koji svoje identitete traže u okrilju raznih filozofija, svjetonazora, rodnih i spolnih identiteta, i tako dalje, mogli bismo neprekidno nabrajati.

No, unatoč svim našim postignućima, unatoč tome što su nam spoznaje i znanje u raznim pitanjima gotovo na dlanu, a što sa sobom nosi i porast broja različitih identiteta, među nama je skupa s porastom broja identiteta primjetan i porast isključivosti. U susretu s pripadnicima raznih identiteta u našem susjedstvu, na zaslonu mobitela, u medijima, i sami sve više naglašavamo i pronalazimo svoje sakrivene i manje sakrivene identitete. Neki put naši su identiteti izrazito određujući, u smislu da se sakrivamo iza svoga identiteta. Svoje identitete sve češće uzdižemo na oltar za koji smo spremni dati sve što imamo i zbog kojih smo nerijetko spremni graditi zidove kako bismo se obranili od identiteta drugih, ostavljajući one koji drugačije misle, drugačije vjeruju, imaju drugačije običaje, životne stilove, rodne i spolne identitete, iza tih zidova ili, da parafraziram spomenutu Izaijinu sliku, izvan našega šatora. A ako nekoga ostavimo iza zida i izvan našeg šatora, on za nas postaje manje vrijedan i nedostatan da bi bio s naše strane zida i u našem šatoru, te, ukoliko želi biti s ove strane i ući u šator, treba ispuniti određene uvjete koje mu postavljamo.

Nažalost, istina je da se danas u tome posebno ističemo upravo mi pripadnici različitih vjerskih zajednica. Davno sam čuo šalu o sv. Petru koji posjetitelje vodi u obilazak po raju. Dok su razgledavali raj stigli su i do jednog prostora ograđenog velikim zidom iza kojega se čula pjesma. Sv. Petar zamolio je posjetitelje da budu tiho kako ih oni iznutra ne bi čuli jer se iza tog zida nalaze katolici koji misle da su oni jedini u raju. Kasnije sam čuo od pravoslavnih i protestanata, ali i Židova, da se ista šala priča i među njima. Pretpostavljam da je tako i s drugim religijama. Papa Franjo, nasuprot ovome uvjerenju, u enciklici Fratelli tutti kaže da nas „kada dođe Sudnji dan i na zemlji bude dovoljno svjetla da vidimo stvari kakve jesu, čekaju prilična iznenađenja!“ (FT, 281) Kako bilo, u ovoj šali ipak ima puno istine o nama i našem odnosu prema drugima, onima koji nam ne pripadaju. Umjesto da mi ljudi različitih religija budemo u službi bratstva i sestrinstva u svijetu i predvodnici svima drugima u međusobnom povezivanju i da međusobno gradimo mostove, što je jedna od temeljnih zadaća svake religije u odnosu prema Bogu, a onda i s ljudima, mi gradimo zidove koji nas dijele. I to nerijetko opravdavamo božanskim autoritetom – Svetim pismom i vjerskom tradicijom. Svoju slobodu vjerovanja, uvjerenja, identiteta, koristimo kako bismo drugima objasnili da oni te slobode nemaju ili je imaju samo ako od nje odustanu i pridruže se nama. Ili pak, što nam je vrlo recentna suvremenost pokazala, koristimo svoju slobodu uvjerenja i savjesti apsolutizirajući ih vrlo često nauštrb života i zdravlja onih oko nas. Živimo u vremenu sve veće polarizacije koja proizlazi upravo iz krivog razumijevanja vlastite slobode vjere, nevjere i slobode naših identiteta. Nažalost, i mi vjernici smo spremno prihvatili takvo stanje stvari, čak ga nerijetko i stvaramo te tako i sami doprinosimo toj polarizaciji i izgradnji zidova među nama. Drugi nam tako postaje bratom ili sestrom, bližnjim, samo ako isto misli, isto vjeruje, ili pak ima isti stil života kao i ja. U protivnom nam on to nije. Ali to nije bratstvo, već je samo skup sličnih ili istih. Ljudsko bratstvo i sestrinstvo nadilazi podjele po rasi, spolu, rodu, naciji, vjeri, bez da niječe sve te pripadnosti. Dapače svi smo, kao različiti, a ne kao isti, pozvani u bratsku i sestrinsku zajednicu. Bog, kako nas uči Matejevo evanđelje, „daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i nad dobrima i da kiša pada i pravednicima i nepravednicima“ (5,45). Zajednica braće i sestara nije zajednica u kojoj su jedni bolji od drugih, jedni ispravniji od drugih. To je zajednica ravnopravnih.

Neki bi, potaknuti i svojim vjerskim identitetom, mogli reći da to znači relativizam. No to nije istina. Papa Franjo u enciklici Fratelli tutti jasno kaže: „Relativizam nije rješenje“ (206). Biti braća i sestre, činiti zajednicu ravnopravnih iako različitih, ne znači relativiziranje istina u koje vjerujemo ili stavljanje raznih ponuda na istu razinu. Ne! Istine koje vjerujemo nama, kao i svima drugima njihove istine, jesu i trebaju ostati nadahnuće. Tako se, na primjer, za nas kršćane „izvor ljudskog dostojanstva i bratstva (nalazi) u evanđelju Isusa Krista“ (FT, 277). A upravo „iz njega proizlazi za kršćansku misao i za djelovanje Crkve prvenstvo dano odnosu, susretu sa svetim otajstvom drugoga, sveopćem zajedništvu s čitavim ljudskim rodom, kao poziv na koji smo pozvani“ (FT, 277). I baš zato susret s drugim čovjekom i prihvaćanje drugog čovjeka – za kojega mi kršćanstvo govori da je stvoren na sliku i priliku Božju – od nas zahtijeva prihvaćanje i osobne slobode drugoga čovjeka, koja znači i slobodu da slijedi i druge istine, različite od onih koje ja slijedim, i čini neke druge izbore, različite od mojih, uključujući i one s kojima se možda osobno ne slažem i ne mogu se složiti jer bih u protivnom izgubio sebe. Jednostavno, riječ je o tome da u drugome, bez obzira što misli, govori i čini, vidimo brata i sestru. I budemo mu brat i sestra.

Kako to bratstvo i sestrinstvo, koje počiva na poštivanju drugoga kao osobe i njegove slobode da drugačije misli, govori, vjeruje… ostvariti danas, u vremenu tolikih podjela, poštujući slobodu mišljenja, vjerovanja, nevjerovanja, životnih stilova, običaja i identiteta drugoga? Je li to uopće moguće ili je pak to utopija o kojoj možemo samo sanjati, naviještati je, ali sa sviješću da je u ovome svijetu ne možemo ostvariti?

Da, moguće je ostvarenje bratstva i sestrinstva. Čak i više. Ne samo da je to moguće, nego je to i nužno. Bez toga naš će svijet završiti u ništavilu, čega smo sve svjesniji. Bratstvo i sestrinstvo nije samo cilj. Ono je i sredstvo, put prema boljem svijetu i način da prevladamo „ono što nas razdvaja, a da pritom svatko od nas ne izgubi svoj vlastiti identitet“ (FT, 230). Da bi to objasnio papa Franjo u enciklici Fratelli tutti koristi sliku obitelji: „Naše društvo izlazi kao pobjednik kad se svaka osoba, svaka društvena skupina uistinu osjeća kao kod kuće. U obitelji su roditelji, bake i djedovi, djeca dio kućanstva; nitko nije isključen. Ako netko ima neku teškoću, pa i ozbiljnu, pa i kad ‘si je sam kriv za to’, drugi mu priskaču u pomoć, podržavaju ga; njegova patnja je patnja sviju. U obiteljima svi pridonose zajedničkom projektu, svi rade na općem dobru, ali ne uništavaju pojedinca; naprotiv, podržavaju ga i pridonose njegovom boljitku. Svađaju se međusobno, ali postoji nešto što ostaje netaknuto: ta obiteljska veza. Obiteljske svađe završavaju pomirenjem. Radost i žalost svakog pojedinca su radost i žalost sviju. To znači biti obitelj!“ (FT, 230). Ali za takvo što, za biti obitelj sa svim našim razlikama i ostati braća i sestre, potrebna nam je sloboda. Zato nam, želimo li biti i ostati braća i sestre, biti jedna obitelj bez obzira na razlike među nama, valja uvijek ponovo staviti naglasak na pojam osobne „slobode“. Mi je kršćani shvaćamo kao slobodu svake osobe za dobro, ali danas tu svoju osobnu slobodu za dobro često razumijevamo tek kao prostor oko kojega gradimo svoj identitet i uvjerenja i u koji nam nitko ne smije ući – drugi pojedinci, društvena zajednica, pa niti država. I tu svoju osobnu slobodu onda koristimo kako bismo naglašavali vlastiti identitet i razliku u odnosu na identitet drugog. Razumijem tu potrebu da štitimo svoj identitet, ali to današnjem globaliziranom svijetu kakav je naš ne smije biti na račun i protiv drugih i njihovih identiteta. Da bi se moglo štititi svoj identitet, a pritom ne negirati identitet drugoga, nužno je ne samo govoriti drugima, nego i čuti glasove drugih, osobito glasove onih isključenih. Trebamo slušati i njihove životne priče. Već sam spomenuo da se mi katolici nalazimo u Sinodi koja je, zapravo, plod naše želje da zajednički hodimo s Isusom, poput dvojice učenika na putu u Emaus, ali i s drugima i za druge kroz međusobno slušanje što jedni drugima imamo reći u osluškivanju onoga što nam svima zajedno Bog ima reći, za ovaj naš konkretni trenutak povijesti i za naše kršćansko poslanje. To slušanje treba uključiti i one koji drugačije misle. Inače ne bi imalo smisla. Ono uključuje slušanje i onih koji se osjećaju isključeni zbog svojih identiteta. Upravo su oni ti za koje trebamo raširiti „prostor svoga šatora.“ Samo slušajući druge možemo i razumjeti njihovu situaciju, saznati kako se osjećaju, između ostaloga i zbog nas. I onda možemo barem pokušati ispraviti nepravde koje im se događaju, osobito ako im se one događaju zbog nas. Ne znači to odustati od svojih uvjerenja, ali znači biti sposoban čuti uvjerenja drugih. I poštivati ih. To često od nas zahtjeva rad na vlastitom obraćenju – prije li nego li na obraćenju drugih na čemu često insistiramo – a obraćenje je u izvornom značenju metanoje puno prije negoli promjena ponašanja, promjena shvaćanja. Ovdje se radi prvenstveno o tome da „nitko ne može posjedovati cijelu istinu niti udovoljiti svim svojim željama, jer bi ta težnja dovela do uništenja drugoga, osporavajući mu njegova prava“ (FT, 221). Tek nakon promjene shvaćanja – obraćenja – moguć je iskren i realan dijalog s drugima koji omogućuje da i oni „koji su uvjereni da moraju biti vjerni svojim načelima“ mogu prepoznati „da i drugi imaju pravo pokušati biti vjerni vlastitim načelima“ (FT, 221). Nakon toga je moguća i promjena života, odnosno izgradnja novih odnosa – s Bogom, s drugima u vlastitoj zajednici, ali i onima koji nisu dio naše zajednice, ili se tako ne osjećaju, ili ih mi ne osjećamo kao takve, a koji su nam svejedno braća i sestre, bližnji. „To je – kaže papa Franjo u Fratelli tutti – pravo prepoznavanje drugoga, koje omogućuje samo ljubav“ (FT, 221).

No, s druge strane, često svoje identitete koristimo ne da bismo se drugima približili, da bismo otkrili „što je autentično ili barem razumljivo među njihovim motivacijama i interesima“ (FT, 221), nego da bismo se od njih odijelili. Odijeljivanje od drugih i neprihvaćanje drugih ne polaze od gledanja drugih u lice, u kojemu mi kršćani uvijek možemo i trebamo prepoznati lice Isusa Krista koji je naš brat i brat svih ljudi, nego od gledanja u njihove ideje. Odbijanjem njihovih ideja, i njihovo nam lice postaje sve ružnije, ponekad sve do toga da to prestane biti ljudsko lice. I umjesto brata i sestre, imamo neprijatelja. No, ako krenemo obrnutim smjerom, ako krenemo od lica drugog čovjeka, od njegove osobne stvarnosti, onda i ideje, ideologije i vjera drugoga i sl., postaju mjesto na kojemu možemo početi razgovarati, raspravljati i u konačnici uvidjeti da nema te ideje, ideologije, identiteta koje i nas i druge može isključiti iz zajedništva s Bogom. „Nema više Židov – Grk! čitamo u Poslanici Galaćanima  (3,28). Svi smo jedno u Kristu! I onda nema ničega što bi moglo opravdati to da jedni drugima nismo braća i sestre. Papa Franjo zato kaže u enciklici Fratelli tutti da nam „polazišna točka mora biti Božji pogled. Jer Bog ne gleda očima, Bog gleda srcem. I Bog sve ljubi jednako, bez obzira na njihovu vjeru. I ako je ateist, ljubi ga istom ljubavlju“ (FT, 281).

U pobudnici Evangelii gaudium (231), a ponovio je to i u enciklici Laudato si (201), papa Franjo je napisao jednu važnu rečenicu koja je polazište ovakvog pristupa. Ta rečenica glasi: „Stvarnost je važnija od ideja“. Bilo bi dobro da to zapamtimo i kad je riječ o našem odnosu prema drugima i njihovoj i našoj slobodi odnosno neslobodi. A ona nam, između ostaloga, pokazuje i da smo danas svi mi u određenoj mjeri neslobodni, a neslobodni smo zbog određene zatvorenosti pred drugima i straha od drugih koji nam usprkos svemu tome jesu braća i sestre. I kao takve bismo ih trebali prepoznati. I također oni nas. Važno je to jer „u današnje vrijeme“, dodaje papa Franjo u enciklici Fratelli tutti, „ili smo svi zajedno spašeni ili nitko nije spašen“ (FT, 137). Ovu bih misao preoblikovao u misao: ili smo svi slobodni, ili nitko nije slobodan.

Kako bi moglo izgledati korištenje vlastite slobode vjere, nevjere, identiteta, ne za iscrtavanje granica vlastitih identiteta oko sebe i svojih zajednica, i za izgradnju zidova, nego za izgradnju bratstva i sestrinstva? Možda nam u odgovoru na ovo pitanje može pomoći recentni primjer iz Rijeke, gdje su, uslijed velikoga priljeva migranata tijekom posljednjih mjeseci, građani prepoznali potrebu brige za njih te su se u brigu i zbrinjavanje, u okviru zakonskih mogućnosti, uključili i grad i nadbiskupija. Na istom mjestu, na tranzitnom punktu za migrante u centru grada, djelovali su i djeluju još uvijek ljudi koji su u idejnim, ideološkim i identitetskim pitanjima inače na različitim stranama, na stranama koje se često međusobno isključuju i optužuju da predstavljaju prijetnju našim (ili pak njihovim) identitetima. No, ti su ljudi pogledali jedni drugima u lice, kao i u lica migranata, i u svim tim licima nisu vidjeli ono što nas dijeli, nego su vidjeli braću i sestre. Oni su svoju slobodu iskoristili da šire prostor slobode drugoga, a ne vlastitih identiteta. Hoće li oni odustati od svojih ideja, ideologija, vjere…? Ili će bilo što zbog toga biti ugroženo? Neće! Dapače! Ovo će im iskustvo pomoći da u drugome pokraj sebe, u onome koji ne dijeli njihovu vjeru, ideologiju, ideju… ili im se čak i oštro protivi, mogu nastaviti svejedno gledati svoga brata i svoju sestru s kojima će moći s povjerenjem razgovarati o svemu, pa čak i o razlikama koje ih dijele. I to će im, a upravo se to događa, pomoći da u sinergiji djeluju u korist one braće i sestara koji su u potrebi, dajući svatko ono najbolje od sebe. U tome primjeru vidim ostvarenje i papinih poruka u Fratelli tutti, koje su zapravo jedini lijek za naš bolesni svijet. I nije stoga slučajno da ih je Duh Sveti nadahnuo baš danas, Crkvi i nama katolicima, ali i svim kršćanima, ljudima drugih religija i svim ljudima dobre volje našeg vremena. Ali da bi taj lijek funkcionirao, potrebno je da svatko od nas krene od sebe. I da svi prepoznamo da smo međusobno, iako različiti – što je naše bogatstvo – ipak jedno, da smo jedni drugima i svima braća i sestre.

„Sanjajmo“ napisao je papa u Fratelli tutti, „kao jedinstvena ljudska obitelj, kao suputnici koji dijele isto tijelo, djeca iste zemlje koja je naš zajednički dom, svaki pojedini s bogatstvom svoje vjere ili uvjerenja, svaki pojedini sa svojim glasom, svi kao braća!“ (FT, 8).

Sa željom da sanjamo i da djelujemo zajedno, kao braća i sestre, još jednom zahvaljujem na nagradi, a svima vama na pažnji. Bog vas blagoslovio.