Biblijsko čitanje: Gal 6, 9-10.18.

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Došli smo do zaključenja katehezâ o Poslanici Galaćanima. O koliko bi se drugih sadržaja, prisutnih u ovom spisu svetoga Pavla, moglo samo razmišljati! Božja je riječ nepresušan izvor. A Apostol nam je u ovoj Poslanici govorio kao vjerovjesnik, kao teolog i kao pastir.

Sveti biskup Ignacije Antiohijski ima jedan lijepi izraz kad piše: „Samo je jedan učitelj koji koje govorio i ono što reče nasta; ali stvari koje je rekao šuteći dostojne su Oca. Onaj tko posjeduje Isusovu riječ zna slušati i njegovu šutnju“ (Ad Ephesios, 15,1-2). Možemo reći da je apostol Pavao znao toj Božjoj šutnji dati da progovori. Njegova najoriginalnija shvaćanja pomažu nam otkriti potresnu novost sadržanu u objavi Isusa Krista. Bio je pravi teolog koji je razmatrao Kristovo otajstvo i prenio nam ga na kreativan i oštrouman način. Znao je također vršiti svoje pastoralno poslanje prema izgubljenoj i konfuznoj zajednici. Činio je to različitim metodama: koristio se sad ironijom, sad strogošću, sad blagošću… Pozivao se na vlastiti autoritet apostola, ali istodobno nije skrivao slabosti svoga karaktera. U njegovu je srcu snaga Duha zbilja utisnula duboki trag: susret s Kristom Uskrslim osvojio je i preobrazio čitav njegov život i on ga je potpuno utrošio u službi evanđelja.

Pavao nikada ne smjera na kršćanstvo irenističkih (irenizam = popustljivost u bitnome da bi se kako-tako živjelo u nekom opasnom kompromisu, nap. pr.) crta, lišenog poletnosti i snage, sasvim obratno. Branio je slobodu koju je donio Krist strašću koja dan-danas nikoga ne ostavlja ravnodušnim, poglavito ako se sjetimo patnji i samoća koje je morao podnositi. Bio je uvjeren da je primio poziv na koji je samo on mogao odgovoriti; i htio je objasniti Galaćanima da su i oni pozvani na tu slobodu, koja ih oslobađa spona svakog ropstva, jer ih je činila baštinicima drevnoga obećanja i, u Kristu, djecom Božjom. I svjestan opasnosti koje je to poimanje slobode sa sobom nosilo, nije nikada umanjivao posljedice. Bio je svjestan opasnosti koje donosi kršćanska sloboda, ali nije nikada umanjivao posljedice. Potvrđivao je s parezijom (parresia), to jest hrabro, vjernicima da sloboda nije nipošto isto što i razuzdanost, niti vodi do oblikâ tobožnje samodostatnosti. Naprotiv, Pavao je stavljao slobodu pod okrilje ljubavi i odredio da je njezino dosljedno vršenje u službi ljubavi. Čitava je ta vizija stavljena u obzor života po Duhu Svetom, koji vodi ispunjenju Zakona koji je Bog dao Izraelu i sprječava ponovni pad pod ropstvo grijeha. Uvijek vreba ta napast vraćanja natrag. Jedna definicija kršćanâ, koju nalazimo u Svetome Pismu, kaže da mi kršćani nismo ljudi koji idu natrag, koji se vraćaju natrag. Baš lijepa definicija! A napast je ta da idemo natrag da bismo bili sigurniji; vratiti se samo Zakonu, zanemarujući novost Duha. Ovome nas Pavao uči: pravi Zakon ima svoju puninu u tome životu Duha koji nam je Isus dao. A taj život Duha moguće je živjeti samo u slobodi, kršćanskoj slobodi. I to je jedna od najljepših stvari.

Na kraju ovog itinerara katehezâ čini mi se nekako da se u nama može roditi dvojaki stav. S jedne strane, Apostolovo učenje rađa u nama oduševljenje; osjećamo se potaknuti odmah slijediti put slobode, „živjeti po Duhu“. Živjeti uvijek po Duhu: to nas čini slobodnima. S druge strane, svjesni smo svojih ograničenosti, jer se svakoga dana možemo izravno osvjedočiti koliko nam je teško biti poučljivi Duhu, slijediti njegovo blagotvorno djelovanje. Tada nas može snaći umor koji sputava taj zanos i oduševljenje. Čovjek se osjeti obeshrabrenim, slabim, katkad marginaliziranim u odnosu na način života po svjetovnom duhu. Sveti Augustin, oslanjajući se na evanđeosku zgodu o oluji na jezeru, predlaže nam kako reagirati u toj situaciji. Kaže ovako: „Vjera u Krista u tvojem je srcu kao Krist u lađi. Slušaš pogrde, svladava te umor i obuzima nemir, a Krist spava. Probudi Krista, prodrmaj svoju vjeru! Čak i u nemiru možeš nešto učiniti. Prodrmaj svoju vjeru i Krist će se probuditi i progovoriti ti… Zato probudi Krista… Vjeruj ono što je rečeno i u tvome srcu će zavladati velika utiha“ (Govori 163/B 6). U časovima teškoće mi smo – kaže ovdje sveti Augustin – kao u lađi u vrijeme oluje. I što čine apostoli? Probudili su Krista koji je spavao dok je bjesnila oluja; ali On je bio prisutan. Jedino što možemo učiniti u teškim trenucima jest to da „probudimo“ Krista koji je u nama, ali „spava“ kao u lađi. Baš tako. Moramo probuditi Krista u svome srcu i tek tada ćemo moći promatrati stvari njegovim očima, jer njegov pogled seže onkraj oluje. Tim njegovim mirnim pogledom naš se vidokrug širi i vidimo ono što je nama samima upravo nepojmljivo da ćemo otkriti.

Na tom zahtjevnom ali očaravajućem putu, Apostol nas podsjeća da si ne možemo dopustiti ikakav umor u činjenju dobra. Nemojte se umoriti činiti dobro. Moramo se uzdati da Duh uvijek pritječe u pomoć našoj slabosti i pruža nam podršku koja nam je potrebna. Naučimo se, dakle, češće zazivati Duha Svetoga! Netko bi mogao reći: „A kako se zaziva Duha Svetoga? Znam se moliti Ocu molitvom Očenaš; znam se moliti Majci Božjoj sa Zdravomarijo; znam se moliti Isusu Molitvom u čast Presvetih Rana Isusovih, ali Duhu? Koja je molitva Duhu Svetom?“ Molitva Duhu Svetom je spontana: mora se roditi iz tvoga srca. Moraš reći u trenucima teškoće: „Dođi, Duše Sveti“. Ključna riječ je „dođi“. Ali to moraš reći svojim jezikom, svojim riječima. Dođi, jer sam u nevolji, dođi jer je svud oko mene tama i mrak; dođi jer ne znam što ću; dođi jer samo što ne padnem. Dođi. Dođi. To je riječ Duha koja služi tome da se zazove Duha. Naučimo se češće moliti Duhu Svetom. Možemo to učiniti jednostavnim riječima, u različitim trenucima dana. I možemo nositi sa sobom, možda u našem džepnom Evanđelju, lijepu molitvu koju Crkva moli na Duhove: „Dođi, Duše Presveti, / sa neba nas posjeti / zrakom svoje milosti! / Dođi, oče ubogih, / djelitelju dara svih, / dođi, srca svjetlosti. / Tješitelju tako blag / ti nebeski goste drag / pun miline, hlade tih…“. Dođi. I tako se nastavlja, to je prelijepa molitva. Srž molitve je to „dođi“, tako su se Majka Božja i apostoli molili nakon što je Isus uzašao na nebo; bili su sami u dvorani Posljednje večere i zazivali Duha. Dobro će nam biti često moliti: Dođi, Duše Presveti. A prisutnošću Duha mi čuvamo slobodu. Bit ćemo slobodni, slobodni kršćani, nećemo biti navezani na prošlost u negativnom smislu te riječi, nećemo biti robovi navika, nego slobodni kršćanskom slobodom, onom koja nam pomaže rasti i sazrijevati. Ta će nam molitva pomoći živjeti u Duhu, u slobodi i radosti, jer kad dođe Duh Sveti s njim dođe radost, istinska radost. Neka vas Gospodin blagoslovi!

U sklopu pozdrava talijanskim vjernicima

[…] U liturgiji se danas spominjemo svetoga Leona Velikog, pape i crkvenog naučitelja, koji je čitav svoj život posvetio obrani i širenju evanđeoske istine. Po njegovu zagovoru, živite svoju vjeru s radošću što ste radosni svjedoci Gospodinove ljubavi.