Dragi brate Slavko, kojeg je Sveti Otac imenovao subotičkim biskupom!
Draga braćo i sestre u Kristu!

Zbog čega se posvećuje jedan biskup?

Ne moramo dugo razmišljati o teorijskom odgovoru. Svojim današnjim posvećenjem ulaziš u zajednicu potomaka apostolskog tijela. Postat ćeš biskup, apostolski nasljednik, kojemu je dobri Bog povjerio dio opće Crkve. Biskupi Crkve čine jedno tijelo. To tijelo nasljednik je tijela apostola, koje u jedinstvu sa Svetim Ocem, nosi puninu moći primljene od Krista. Vrijedi se malo zadržati na suštini ove misli i na njenim praktičnim učincima. Šta znači punina moći primljene od Krista?

Valja obratiti pažnju na tri vrlo važne stvari:
1. Tko postaješ?
2. Koji djelić Crkve ti je povjeren?
3. Što je tvoj zadatak?

1. Tko postaješ?

Naš Bog, koji te je ređenjem za đakona, a zatim i za svećenika obdario svojom blagodati, sada te nastavlja darovati, i daruje ti blagodat biskupskog ređenja. Sigurno si u svom svećeničkom životu iskusio da ova blagodat nije samo dar, već i stalan zadatak. Nisi zaslužio dar blagodati koju danas primaš u posvećenju, nitko od nas ju nije zaslužio. To je besplatan dar Božji. Taj dar se nadovezuje na tvoja dosadašnja iskustva, na tvoju osobnost, i iz toga Duh Sveti želi iznijeti do sada nepoznate i skrivene vrijednosti pomoću kojih trebaš služiti onima koji su ti povjereni, tako da im osiguravaš hod Kristovim putom. Tako dar milosti vrlo brzo postaje zadatak. Ovu blagodat ne primaš da bi je zadržao za sebe, već da živeći s njom služiš svom stadu. Suočit ćeš se s novim izazovima, ali mnogo toga će ostati isto: tvoja snaga i slabost, nećeš biti boljeg zdravlja. Ali ono što može biti bolje jesu tvoje oči, uši i srce. Morat ćeš jasnije vidjeti bol tvojih, radost, tugu, strepnju, čuti njihove često neizgovorene brige, nesigurnost, beznađe i – obratiti im se svim svojim srcem.

Ali biskupsko ređenje ne čini te samo članom apostolskog tijela. Isus, Učitelj, stavlja te na konkretno mjesto da upravo ovdje budeš dobri pastir povjerenog ti stada. Bog te je izabrao za natpastira veoma zanimljive partikularne Crkve, dijelu opće Crkve.

Kako se izboriti s ovim zadatkom? Današnja čitanja, koja si ti sâm odabrao, pokušat će nam pomoći u tomu. Sačuvaj mladost svoje duše, pozitivno iskustvo današnjega dana koje daje radost i mir, jer znaš komu služiš, tko je tvoj Učitelj, tko ti daje ovu misiju, a da ju nisi zaslužio. Veliku ulogu u tomu igra osobni odnos s Isusom, Učiteljem koji nas je pozvao i poslao u svijet. I budi otvoren za Duha Svetoga! Jer „Duh Sveti je uvijek ‚pokraj nas‘ da bi nas podupirao da ne bismo pali, da bismo išli naprijed i sačuvali mladost.“ (Papa Franjo, 28. svibnja 2019.).

Dakle, važno je da i dalje njeguješ svoj odnos s Učiteljem, da se učiš od njega u svim situacijama, ali znamo istovremeno da nam Bog daje i ljudske odnose u kojima možemo iskusiti njegovu ljubav. Neka u tvom životu bude ljudi koji se brinu o tebi gledajući te očima Učitelja – Krista, koji stoje uz tebe i vole te.

2. Koji djelić Crkve ti je povjeren?

Svoju dužnost obavljat ćeš u mjesnoj Crkvi, ovdje u Srbiji, koju dobro poznaješ i u kojoj već desetljećima služiš kao svećenik. Vidiš da je ova Crkva u povojima, da je tek rođena, iako često mislimo da je skoro na samrtnoj postelji. Iz dana u dan Crkva se želi roditi ovdje, želi se izgrađivati, sada već pod tvojom kontrolom. Crkva je na ovim prostorima prešla dugačak put, više od tisuću godina, vidjela je i doživjela mnoge stvari, čiji se tragovi i danas mogu vidjeti. Ova mjesna Crkva živi ovdje od davnina, još od vremena kada su svi bili samo kršćani, istočnog ili latinskog obreda, kada pridjevi, pravoslavni ili katolički, još nisu bili upotrebljavani.

Prošlost također utječe na sadašnjost i oblikuje naš identitet. U ovom procesu formiranja našeg identiteta moramo zadržati ono što je naša naročita, katolička, kršćanska samosvijest ovdje, na ovim prostorima, sada, u ovom povijesnom trenutku, čak i ako volimo gledati izvan svojih granica k sjeveru, zapadu, istoku ili upravo k jugu. Ali mi smo ovdje. Članovi smo Katoličke Crkve u Srbiji, sa svom našom različitošću koja nam daje bogatstvo, ali znaš i sam dobro, koja rađa i poteškoće. Ne možemo dozvoliti da nas nekoliko nedovoljno prosvijećenih osoba gleda kroz naočale drugih partikularnih Crkava.

Znamo tko smo. Ja sam Mađar, ti si Hrvat. I još mnogo drugih naroda se izjašnjava kršćanima na ovim prostorima. Ne odričimo se svog jezika, svoje kulture, to razvijajmo i podržavajmo pod svaku cijenu. Želimo to održati na životu, jer smo ovdje rođeni, nismo migranti ili doseljenici, ovdje imamo svoje korijene. Ovo je naša domovina ili očevina. Istovremeno, moramo razmišljati i o onim mlađim generacijama koje su već zaboravile jezik svojih roditelja, svojih baka i djedova: moramo doći i do njih.

Otuda potječe vrlo važan element tvoje pastirske službe: zadatak da radiš za jedinstvo kršćana. U našem slučaju ovdje u Srbiji, to ne znači izdavanje dokumenata, već se ogleda u svakodnevnom životu: biti dobar sa susjedima, moliti se za jedinstvo i svjedočiti o našem interesu za jedinstvo. Čak i ako ne vidimo baš naročite rezultate ili plodove naših pothvata, iz dana u dan moramo živjeti jedinstvo, jer smo dio jednog društva i zajedno živimo i trpimo sve njegove različitosti.

3. Što je tvoj zadatak?

Evanđelje nam hita u pomoć. Isus, kao i obično slikovito uspoređuje živote svojih učenika s dvije važne svakodnevne stvari: vi ste sol zemlje, vi ste svjetlost svijeta.

Svjetlost unosi svjetlo tamo gdje je tama i pokazuje što je Božja namjera s ovim svijetom i čovjekom u njemu. I on to uvijek čini prikladno i primamljivo, u skladu sa stanjem života kojeg pronalazi uronjenog u ropstvo tame i straha. Pastoralna konstitucija Drugoga vatikanskog sabora to izražava ovako: „Radost i nada, žalost i strepnja ljudi našeg vremena, osobito siromašnih i svih koji trpe, jesu radost i nada, žalost i strepnja također Kristovih učenika te nema ničega uistinu ljudskoga, a da ne bi našlo odjeka u njihovom srcu“ (GS 1,1). Ovaj odjek također znači: da živim u harmoniji sa svijetom, s ljudima i da uvijek zračim radosnu vijest u konkretnoj situaciji. Rast je moguć samo ako je crkvena praksa u skladu sa životom. U jeku epidemije covida-19, dok suosjećamo s današnjim čovjekom, gdje moramo pronaći odjek mnogih boli s kojima se suočavaju stotine obitelji? Ulazi li tu svjetlost koja liječi strah? Želim ti da budeš inovativan i da uneseš kreativno i iscjeljujuće svjetlo tamo gdje je tama.

Sol se koristila, ili se koristi i danas za očuvanje hrane. Dužnost natpastira je brinuti se o kršćanskom životu, čuvati ga, čuvati čistoću učenja. Ali ako on suviše želi sačuvati stvari, ako pretjera u tomu, one će se skameniti i izgubiti svoju funkciju. Držati hranu dugo u soli, također nije dobro. Sol treba davati svježinu i osiguravati da hrana bude ukusna, sočna, da se u njoj može uživati.

Međutim, sol se koristi i za iscjeljenje. Prvi pisani podaci o protuupalnom djelovanju soli datiraju od prije 3 tisuće godina prije Krista, od egipatskih liječnika. Hipokrit također spominje upotrebu soli u liječenju bolesti. Rimljani su također poznavali pozitivne efekte soli. Hebreji su novorođenče pomazivali solju kako bi se izbjegle infekcije, a u srednjovjekovnoj Europi sol se koristila i protiv trovanja i bjesnila. Ako u svojoj biskupiji želiš djelovati kao sol, tada moraš zacijeliti rane, ranjene ljude. Moraš zacijeliti rane koje život nehotice izazove. Nitko od nas ne prolazi kroz život bez ogrebotina ili rana. Često i mi sami nanosimo rane drugima. Svatko od nas. Međutim, kao biskupi, imamo posebnu odgovornost da crkvena praksa liječi rane koje život nanosi.

Milost, koju danas primaš, neka bude, dakle, stalni zadatak koji preuzimaš radi onih koji su ti ovdje povjereni, u ovoj našoj često zamršenoj i složenoj stvarnosti; nosi svjetlost tamo gdje su zavladali strah i tama u srcima; i liječi rane ljudi.

Bog neka ti pomogne u tvom pastirskom radu!