Od čuvarice identiteta do nositelja vizije
Kršćanstvo na hrvatskim prostorima – od ranokršćanskih korijena i borbe za opstanak, do suvremenog procvata laičkog apostolata – predstavlja tisućljetni kontinuitet koji je neizostavan za razumijevanje nacionalnog identiteta (usp. Sršen, 2014., str. 209–211). U svjetlu te povijesne i aktualne uloge, nameće se ključno pitanje: Kakva je uloga vjere u budućnosti Hrvatske?

Višestoljetna funkcija Katoličke Crkve kao čuvarice nacionalnog identiteta i kulturnog supstrata, posebno snažna tijekom turbulentnih razdoblja (osmanske invazije, komunistička vladavina…), u bitnome je ispunjena uspostavom neovisne, demokratske države. Međutim, ulazak u „zrelo“ suvremeno, pluralno i sekularno društvo zahtijeva temeljnu redefiniciju modela utjecaja (usp. Casanova, 1994, str. 215). Njezina sposobnost oblikovanja buduće nacionalne vizije više neće biti diktirana ustavnim položajem, formalnim političkim savezima, ni društvenim monopolom (usp. Škrlec, 2020, 518). Ovisnost će biti isključivo o snazi autentičnog svjedočenja vjere i njezinom kapacitetu da ponudi uvjerljiv duhovni i moralni kompas (usp. Iuvenescit Ecclesia, br. 16).

Sekularizacija, pluralizam i novi izazovi utjecaja
Hrvatsko društvo, unatoč visokom postotku deklariranih katolika, slijedi europske civilizacijske trendove (usp. Štuhec, 2014, 11). Sekularizacija se ovdje očituje prvenstveno kao dezorijentacija u praksi, a manje kao anti-teistički ili agresivni pokret. Društvene promjene donose individualizaciju vjere, pri čemu se pojedinci sve više odvajaju od dogmatskih i institucionalnih zahtjeva, selektivno prihvaćajući duhovne sadržaje.

Ovaj trend prati rast pluralizma svjetonazora i sve veća prisutnost kritičnih, liberalnih i agnostičkih glasova u medijima i obrazovanju. U tom okruženju, pluralni karakter države poziva na autentičnost vjere. To znači da se težište oblikovanja vizije premješta s institucionalnih pozicija na evanđeosko nadahnuće pojedinaca, koje se očituje u služenju i svjedočenju u javnom životu (usp. Isto, br. 3). Stoga se utjecaj Crkve očituje snagom autentičnosti i relevantnosti u prostoru javnog diskursa i moralno-etičkog svjedočenja, a ne snagom zadanog položaja.

Moralni kompas i civilno društvo
Kršćanstvo će ostati ključno u artikuliranju najvažnijih etičkih pitanja našeg doba (usp. Casanova, 1994, str. 58). To se primarno odnosi na bioetičke dileme (obrana ljudskog života i dostojanstva od začeća do prirodne smrti) gdje Katolička Crkva ima najrazvijeniju i najkonzistentniju doktrinu. No, jednako je važno i promicanje socijalnog nauka Crkve (SNC). Iako je Crkva u Hrvatskoj često fokusirana na identitetska pitanja, budućnost traži snažniji angažman u temama ekonomske pravednosti, borbe protiv korupcije i zaštite radničkih prava. Hrvatska vizija budućnosti mora biti utemeljena na solidarnosti, a SNC nudi kompletan, ali nedovoljno iskorišten, model za postizanje te vizije. Ključno je da vjera djeluje kao korektiv kapitalističkog individualizma i socijalne neosjetljivosti (usp. Pontificio Consiglio della Giustizia e della Pace, 2004, br. 71).

Kroz mrežu Caritasa i drugih laičkih humanitarnih inicijativa, kršćanstvo je već temeljni nositelj socijalne skrbi u državi. U budućnosti, ova uloga postaje još važnija s obzirom na demografske izazove (skrb za starije), ekonomsku emigraciju i nove socijalne probleme. Kršćanska solidarnost mora ponuditi konkretan i sustavan odgovor na rastuće socio-ekonomske nejednakosti, ne samo milostinjom, već i sustavnim pomaganjem. Karitativni rad je apologija kršćanstva na djelu, neposredno svjedočenje ljubavi koje ne zahtijeva predznanje vjere, čime se kršćanski etos neizravno utiskuje u tkivo društva.

U pluralnom društvu, Crkva mora biti prostor dijaloga i tolerancije. To uključuje ekumenski dijalog s drugim kršćanskim Crkvama (posebno Pravoslavnom Crkvom), koji je ključan za stabilnost regije, ali i interreligijski dijalog s islamskom i židovskom zajednicom (usp. Nostra Aetate, 1965, br. 2). Hrvatski vjernici su pozvani na aktivnu ulogu u poštivanju sekularnog okvira države, ali istovremeno moraju inzistirati na obrani slobode vjerskog izražavanja i savjesti u javnom životu. Ovaj model dijaloga doprinosi zrelosti demokracije i jačanju povjerenja u cjelokupnom društvu.

Laičko–karizmatski apostolat: aktivna snaga za novi humanizam
Najsnažniji vjesnik budućnosti Katoličke Crkve u Hrvatskoj leži u snazi karizmatsko-molitvenih zajednica i laičkih pokreta (usp. Apostolicam Actuositatem, 1965, br. 2). Ti pokreti nisu odmak od institucije, već su njezina životna snaga i pokretač preobrazbe (usp. Iuvenescit Ecclesia, br. 10). Svoju misiju temelje na unutarnjem poticaju Duha i slobodnoj volji pojedinca, vraćajući se srži vjere: pružanju izravnog i dubokog iskustva, temeljeno na osobnom susretu s Kristom, a ne na pukom kulturnom naslijeđu.

Njihova metodologija – rad u malim, formativnim zajednicama i autentično svjedočenje – ključna je za privlačenje nove generacije, jer traži iskrenost prije strukture (usp. Casanova, 1994, str. 42). Ova dinamika postavlja aktivne laike u ulogu najvažnijih evangelizatora i kulturnih prenositelja vjere, dok kler preuzima ulogu sakramentalnog i duhovnog vodstva. Njihova je misija osigurati da vjera ostane izbor življenja, a ne samo kulturna navika.

Prožimanje vizije i nada
Može li vjera još oblikovati nacionalnu viziju? Odgovor je potvrdan, ali s temeljnom promjenom poslanja u društvu.

Nacionalna vizija u budućnosti neće biti definirana isključivo konfesionalno – ona će biti rezultat pluralnog konsenzusa o temeljnim humanističkim i demokratskim vrijednostima. Kršćanstvo tu viziju može oblikovati ne nametanjem (snagom zadanog položaja), već prožimanjem (integracijom i služenjem) (usp. Evangelii Gaudium, 2013, br. 76). Vjera će unositi dimenziju nade, transcendentnosti, etičke odgovornosti i nepokolebljive brige za slabije u hrvatski društveni i politički narativ. Ipak, sva ta društvena i kulturna poslanja samo su odbljesak mnogo veće istine: vječnog smisla koji nadilazi granice i vrijeme.

Konačno, poslanje „hrvatskog“ kršćanstva nadilazi povijest i zemlju, jer ono je žrtvoslavno svjedočenje pobjede i punine Života.

Magisterij Crkve

• Drugi vatikanski sabor (1965). Nostra aetate: Deklaracija o odnosu Crkve s nekršćanskim religijama
• Drugi vatikanski sabor (1965). Apostolicam Actuositatem: Dekret o apostolatu laika.
• Franjo. (2013) Evangelii gaudium: O naviještanju Evanđelja u današnjem svijetu.
• Kongregacija za nauk vjere (2017). Iuvenescit Ecclesia: Pismo biskupima Katoličke Crkve o odnosu između hijerarhijskih i karizmatskih darova u životu i poslanju Crkve.
• Papinsko vijeće za pravdu i mir (2004). Compendio della Dottrina Sociale della Chiesa.

Knjige

• Casanova, J. (1994). Public Religions in the Modern World. Chicago: University of Chicago Press.

Članci u časopisima i zbornicima

• Sršen, A. (2014). Katolička Crkva u Hrvatskoj na razmeđu tradicionalnosti i modernosti: novi prijepori europske stvarnosti, u „Croatica Christiana Periodica“, 38(74), 209–224
• Škrlec, H. (2020). Europske integracije i Katolička Crkva, u „Bogoslovska smotra“, 90(3), 513–536.

Autor: Ante Mateša (ante.matesa@hkm.hr)

* Tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti. Dozvoljeno je prenošenje sadržaja uz objavu izvora i imena autora.

Krunidba i krst: Kršćanstvo kao temelj hrvatske državnosti (1/9)

Glagoljica: Pismo koje je čuvalo vjeru i narod (2/9)

Katoličanstvo kao identitet naroda kroz stoljeća (3/9)

Doprinos Katoličke Crkve obrazovanju i kulturi u Hrvatskoj (4/9)

Pojedinci vjere i njihov doprinos oblikovanju identiteta hrvatskog naroda (5/9)

Alojzije Stepinac: Predstavnik patnje naroda i njegovih nadanja (6/9)

Uloga diplomacije Crkve u borbi za neovisnost Hrvatske (7/9)

Hrvatsko katoličanstvo danas: Između tradicionalizma i suvremenih izazova (8/9)