Nadbiskup Želimir Puljić komentirao je proteklo vrijeme tijekom pandemije u kojemu je crkvena zajednica, s obzirom na nemogućnost zajedničkog slavljenja mise, intenzivnije u svojim domovima živjela razmatranje Božje riječi i molitvu.

Neka obitelj postane ono što je po Božjem planu – Crkva u malom

„Treba zaista biti svjestan Isusove nazočnosti u ovom svijetu. Isus se utjelovio u obitelji i obitelji su njegova osobita briga. Bog želi ovdje stanovati, među nama. Sam Isus je rekao, kada ste dvojica i trojica sabrani u moje ime…, Isus dolazi, Isus je nazočan. Isus moli s nama. To je veliko, ako su ljudi toga svjesni. U ovim danima zbog svojevrsnog posta od sakramenata i zajedničkih misa bilo je nešto pozitivno – Crkva se preselila u obitelj. Neka obitelj postane ono što je po Božjem planu, Crkva u malom, i volio bih da ovim obitelj ne prestane biti Crkva u malom. Vjerujem da su mnoge obitelji iskusile što znači kad se duhovnost ponovno useli u obitelj, kad nam Riječ Božja postane sastavni dio dnevnog života”.

“Volio bih da taj osjećaj i ta blagodat koje su ljudi iskusili ne prestane s normalizacijom života. Jer osjećam i otkad sam biskup, stalno pokušavam posvješćivati tu važnost molitvenog života u obitelji. Bojim se da je ova trka, sekularizacija, problemi koji su sastavni dio našeg života, sveo naš život na nedjeljno okupljanje. Molitva u obitelji je zanemarena, zbog televizijskih programa, zaposlenosti. Obitelji nisu zajedno, ali uz malo napora i nastojanja možemo vratiti da obitelj bude ono što jest, Crkva u malom potaknuo je nadbiskup Puljić, poručivši kako bi volio da se nastavi to iskustvo molitvenog života kojega su ljudi osjećali i doživjeli posredstvom medija, kada su se ljudi zajedno okupljali i molili”.

“S normalizacijom života neka ne postane ponovno normalno ne moliti u obitelji. Osobito su u tome pozvani očevi, stavljam naglasak na naše očeve. Ako otac kaže Ženo, djeco, ajmo se pomoliti, nema problema. Volio bih pozvati očeve jer u njihovim rukama je ono što je sv. Josip bio, zaštitnik obitelji, skrbnik, ali nadasve predmolitelj. Onaj koji je okupljao obitelji oko sebe. Zato bih volio da pod zaštitom sv. Josipa naši očevi budu svjesni uloge koju im je Gospodin udijelio”, rekao je mons. Puljić.

Nismo uzalud izabrali svetoga Josipa za zaštitnika hrvatskog naroda

Početak i završetak posebnih mjera u slavljenju sakramenata u Crkvi u Hrvatskoj podudaraju se sa svetkovinama sv. Josipa 19. ožujka i 1. svibnja. Nadbiskup je rekao kako je i to znak kako sv. Josip bdije nad hrvatskim narodom, našalivši se kako ga „nismo uzalud izabrali za zaštitnika hrvatskog naroda“.

„Primjećujem da ljudi vole svetog Josipa, rado mu se mole. Sveti Josip ne samo što je zaštitnik hrvatskog naroda, nego je i osobita figura u koju se možeš ugledati i koji je inspiracija svakome tko želi s Bogom surađivati. On nije bio samo dobar radnik nego i osobiti Božji suradnik. Josip je uzor dobrog radnika i izvrsnog Božjeg suradnika. Potrebna nam je duhovna veza s Bogom, potrebna nam je molitva, potrebni su nam sakramenti, potrebna nam je Crkva. Crkva koja je djelitelj svetih tajni i u kojoj možemo čuti Božje poticaje”, istaknuo je mons. Puljić.

Komentirajući kako su narod i svećenici bili disciplinirani u poštovanju mjera, nadbiskup je rekao: „S te strane mogu reći pohvale i zahvale ljudima da su ozbiljno shvatili mjere. Zahvalio bih ljudima što su bili disciplinirani. Drago nam je što smo disciplinom doživjeli dane kada se može opet slaviti misa s narodom. Osjetio sam u dušama ljudi, njihovim izričajima i licima redak psalma koji kaže Obradovah se kad mi rekoše, hajdemo u dom Gospodnji“, rekao je nadbiskup.

Crkva je jedna velika obitelj i najvažnije u tome je da razgovor bude iskren

Proteklo vrijeme bilo je i vrijeme pojačanih rasprava unutar Crkve, između predstavnika klera i vjernika laika. I hrvatski biskupi su u svom Pismu vjernicima nakon popuštanja mjera zahvalili vjernicima na držanju, unatoč prigovorima koje su imali i otvoreno ih iskazivali. I to je znak zrelosti, razvijanja svijesti da Crkva nije pasivni, nego dinamični mehanizam, nije monolitno tijelo, primijetila je novinarka u razgovoru s nadbiskupom.

“Drago mi je što ste primijetili da smo mi biskupi bili tako otvoreni i zahvalili smo svima onima koji su upućivali svoje kritike. Jer mi kao biskupi, na neki način, predstavljamo princip autoriteta u Crkvi koji je vezan uz očinstvo. Otac u obitelji je radostan kad mu sin kaže, Oče, ja bih ovako. Kad kćer kaže Pa tata, pusti malo…. Hoću reći, dinamika života je na neki način ista kao i u obitelji. Crkva je jedna velika obitelj i najvažnije u tome je da razgovor bude iskren, transparentan, da zajedno tražimo najbolje rješenje”.

“U tom kontekstu, jest da mi je ponekad zasmetala neka radikalizacija, ali dobro. I to je sastavni dio života. Ne smeta me drugačije mišljenje, ne smeta me ni kritika kad osjetim u njoj dobronamjernost i čežnju i želju da se želi nešto bolje. U tom kontekstu, vrijeme koje je iza nas bilo je vrijeme velike kušnje, ali smatram da smo svi zajedno, na čelu s našim biskupima, prebrodili te određene kušnje i da dalje plovimo zajedno, kako je rekao papa Franjo, u istoj barci, s istim kormilarom i prema onome što je Gospodin odredio da budemo u ovom vremenu, sol zemlje i svjetlo svijeta”, rekao je nadbiskup Puljić.

Nemili događaji kao što je bio potres u Zagrebu rađaju solidarnost

Zagrebačku nadbiskupiju pogodio je veliki potres koji je oštetio mnoga crkvena zdanja. Izražavajući podršku zagrebačkom nadbiskupu Josipu Bozaniću, mons. Puljić komentirao je i svoj nedavni pohod Zagrebu kada je obišao zagrebačku katedralu, franjevački samostan na Kaptolu, samostan trećoredaca na Ksaveru i samostan sestara Služavki Malog Isusa, želeći vidjeti posljedice toga stradanja i podržati zagrebačku Crkvu.
“Ostao sam bez riječi, bez teksta. Duboko sam potresen onim što je razorni potres učinio s tim zgradama i crkvama. Svima sam rekao: Ovo je čudo Božje da nitko nije stradao, osim jedne djevojčice, nažalost”, rekao je mons. Puljić, ganut kako su školski kolege te djevojčice prikupili novčani prilog kojeg su dali za obnovu bazilike Srca Isusova, župu pokojne djevojčice.

“Vidimo da i ti nemili događaji rađaju solidarnošću. Nisam pesimist da se Zagreb neće obnoviti. Osjećam da su ljudi željni u toj nevolji pomoći jedni drugima. Bit će to dugotrajan proces, ali siguran sam da će svima nama, ne samo Zagrebu, nego Crkvi u Hrvata, i ovo pomoći ne samo da suosjećamo ljudski, nego da budemo i solidarni u ovim teškim, izazovnim danima koji čekaju zagrebačku Crkvu. Godinama će trajati obnova i rezidencije zagrebačkog nadbiskupa, to su i starije zgrade kulturne vrijednosti. Trebat će puno za obnovu i stabilizaciju tih zgrada koje su dosta rastresene. Baš kad sam prolazio rezidencijom zagrebačkog nadbiskupa, to je dugačka zgrada, samo staneš, čudiš se i zahvaljuješ Bogu da nitko nije stradao. A na krov su padale gromade kamenja od nekoliko tona. U svemu tome, s Božjom pomoći, naprijed”, ohrabrio je nadbiskup Puljić.

Pandemija i potres svima nama daju do znanja da smo ovdje putnici-prolaznici

“I pandemija koronavirusa i potres svima nama daju do znanja da smo mi ovdje putnici-prolaznici, da ništa što mi smatramo stabilnim, čvrstim, nije čvrsto. To nas podsjeća da se uhvatimo bitnih stvari, da ne zaboravimo ono bitno u životu. Da ne zaboravimo Boga koji je s nama, tu, među nama. I želi ostati s nama. Družite se s Isusom, ne zaboravite Boga! Ne zaboravite tu dimenziju koja je bitna. Sve drugo što imamo je prolazno. Ali ako ostanemo na čvrstim temeljima vjere, sakramenta, molitve, povezanosti s Bogom, sve će biti lakše i na pravom putu”, poručio je mons. Puljić.

U tom kontekstu, a uz 100. rođendan Ivana Pavla II., nadbiskup je podsjetio na najduži vapaj toga Velikog pape kojega je izgovorio u Kanadi kada je tumačio kako svijet ne smije ostati bez Boga.
“A osjećamo kao da ljudi žive bez Boga, kao da im Bog ne treba. Isto je Papa rekao i u Limi u Južnoj Americi, kad je naglasio: Ljudi, vi ste sposobni, vi možete izgraditi ovaj svijet bez Boga. Ali takav svijet, bez Boga, bit će nužno protiv čovjeka. Zato vratite Boga u vašu povijest, u vašu obitelj, u vaše škole, poduzeća. Neka Bog bude nazočan. I onda će sve biti blagoslovljeno. Ali mi živimo u sekularističkom ozračju gdje se Boga ignorira, čak i progoni. U tom smislu, kršćani su pozvani ponovno dati prostor Bogu koji ima pravo biti naš sugrađanin. Jer Bog je ovaj svijet stvorio. I otkud nama drskost i snaga da kažemo – Ti nam ne trebaš!? Bez Boga ne možemo, On nam je sve”, poručio je mons. Puljić.

Ne zaboravimo ulogu sv. Ivana Pavla II. u svijetu, u Crkvi i osobito za nas Hrvate

Povodom stote obljetnice rođenja sv. Ivana Pavla II., nadbiskup je pokrenuo serijal emisija o Karolu Wojtyli u produkciji zadarske televizije Diadora. Te video priloge s YouTube kanala Zadarske nadbiskupije objavljuje IKA i emitira HKR.
“Taj serijal je prigoda da posvijestimo i ne zaboravimo ulogu Ivana Pavla II. u svijetu, u Crkvi, i osobito za nas Hrvate u našem teškom razdoblju Domovinskog rata, kada je s nama supatio, s nama molio, zauzimao se i neumorno se trudio da bude uistinu pravi mirotvorac. Njegova strategija je bila reći sukobljenim stranama: Dogovorite se, razgovarajte, rješavajte vaša pitanja i probleme mirnim putem, ne oružjem i ubijanjem. Nije se umarao to ponavljati. Dapače, nama Hrvatima je kod prvog susreta u Zagrebu 1994. g. rekao: Tražite mir, oprostite i molite oproštenje”.

“Baš onako kršćanski, evanđeoski, nije se to umarao. S druge strane, one koji su bili moćni, koji su mogli zaustaviti rat, koji su mogli pomoći da ne dođe do sukoba, žarko ih je molio i vapio: Obustavite ruku koja ubija!. A to su mogli. Mogli su! Ja sam duboko uvjeren da su oni koji imaju moć, mogli to učiniti. Međutim, dogodilo se to što se dogodilo. Nakon 50 godina mirnoga života u Europi, jedino je kod nas u Europi došlo do takvog rješavanja, kao da je pušten fitilj, ajmo probati hoće li se rat isplatiti. Nažalost, nikome se rat nije isplatio, a moglo se razići mirnim putem, poput Češke i Slovačke. Ali Papa se nije umarao. I hvala Bogu da je bio tako aktivan”, istaknuo je nadbiskup Puljić.

Veliki Papa se u tri godine rata čak 260 puta zauzimao za BiH   

Naglasio je kako istraživanje jednog sarajevskog svećenika pokazuje da se Papa u trogodišnjem razdoblju koliko je rat trajao u BiH, čak 260 puta zauzimao za BiH.
“Zamislite vi to! Dakle, nije gubio prigodu da nešto kaže, potakne, zamoli. Osim toga, organizirao je i duhovne susrete i međunarodne skupove za vjerske i političke predstavnike, kad je bio u UN-u, Papa je uvijek tražio: Obustavite ruku koja ubija, a zaraćene poticao neka rješavaju pregovorima. U tom pogledu, mi mu zaista jako puno dugujemo. I nećemo nikada biti dovoljno zahvalni za sve što je Ivan Pavao II. učinio za nas. Stoga je taj moj serijal podsjećanje da smo imali i imamo i sada, kao zagovornika, Velikoga Papu, velikog našeg Prijatelja kojemu nikad dovoljno nećemo reći: Hvala!”, poručio je nadbiskup Puljić.

Koliko je Papa bio svjestan statusa žrtve hrvatskog naroda, pokazuje i činjenica koju je prenio Ive Livljanić, prvi hrvatski veleposlanik pri Svetoj Stolici. Ivan Pavao II. je tražio, kad je bila oslobodilačka akcija Oluja, da mu se na zemljopisnoj karti pokazuje kako ide ta akcija i dokle se došlo, želeći i zemljopisno vizualizirati kako ide tijek oslobađanja naše zemlje.
“To je nevjerojatno. Papa! Ne ministar vanjskih poslova, nego Papa, suveren u moralnom pogledu najvažnije države svijeta. Toliko nas je pratio. Isto kad je bila akcija Bljesak. Sjećam se da mi je tajnik Svete Stolice za odnose s državama Jean Louis Tauran, s kojim sam često razgovarao, prenosio da se Sveti Otac zanima za sve”, rekao je Livljanić na zadarskom susretu Večer u knjižari Verbum 2017. g.

“Tako je. Papa se nije umarao upravo to tumačiti onima koji nisu bili voljni razgovarati o tome. Hrvatski narod je među starijim narodima Europe. On je imao svoju autonomiju, svoje kraljeve. S vremenom je to kraljevstvo završilo. Bili smo povezani s Austro-Ugarskom, došla je Jugoslavija, ali u našem narodu uvijek je tinjala želja da bude neovisan, slobodan, da ima svoju državu, kao što svi drugi europski narodi imaju svoju državu. Papa je imao jako osjećaja za povijest. Ivan Pavao II. nije studirao povijest, ali je imao osjećaj za povijest. I nije se umarao tumačiti – hrvatski narod je jedan od starijih naroda Europe. I ima pravo na svoju slobodu, na svoju autonomiju, na svoju kulturnu i civilnu nezavisnost. U tome je bio nama podrška, a onima koji su odlučivali o našoj budućnosti, poticaj da ipak udovolje željama toga naroda”, rekao je nadbiskup Puljić.

Sveti Otac Ivan Pavao II. (1991.): Ako ju Europa i ne prizna, mi ćemo priznati Hrvatsku!

Podsjetio je kako su se, kad je u Maastrichtu bilo odlučeno da će sve ondašnje države Europske zajednice 15. siječnja 1992. g. priznati Hrvatsku, Sloveniju i druge republike koje budu zatražile, a budu ispunile tražene uvjete, umiješale Sjedinjene Države.
“SAD je rekao: Prerano ste to učinili. I vršila su pritisak da popuste, da odustanu. Nakon svih iznesenih argumenata, na kraju i SAD nije mogla ne priznati Hrvatsku. Jer Europa je bila jedinstvena. Ali bilo je pritisaka. Baš u to vrijeme bio sam na Sinodi o Europi u Vatikanu i Papa nam je to kod ručka spomenuo, jer uvijek je imao skupinu sudionika sa Sinode, uvijek je bilo 15 ljudi kod njega na ručku. Tada smo na ručku s Papom bili i nas petorica hrvatskih biskupa, sudionika Sinode, i to mu je bio povod da nam kaže: Prekjučer mi je ovdje bio Hans Dietrich Genscher, njemački ministar vanjskih poslova. Došao je samo s jednim pitanjem: Svetosti, Vi ste objavili da ćete priznati Hrvatsku i Sloveniju. Jeste li još kod toga?”.

“Kad je Genscher čuo da Papa ne odustaje, jer je Ivan Pavao II. rekao: Ako Europa i ne prizna, mi ćemo priznati!, onda je i on prihvatio. Bilo je, dakle, kolebanja. U tom kontekstu, ta Livljanićeva izjava je zaista potvrda da je Papa jako dobro pratio sve što se ovdje događa. I reći ću sad još nešto. Mi smo kod Pape bili baš kad je bila Sinoda o Europi 1991. g. I onda je Papu jako zanimalo, da je pitao pokojnog splitsko-makarskog nadbiskupa Antu Jurića: Pa kako to, Kadijević je iz Hrvatske, je li? Pa kako on protiv Hrvatske!?. Papa spominje ime Kadijevića!? Znači, vidi se da je slijedio, pratio. Koja upućenost!? Papa je tražio informacije. Bilo je u Vatikanu naših ljudi koji su mogli pomoći, ali da Papa nije bio unutra sav, da nije pratio, Bog zna kako bi se to sve završilo. Zato smo mi dužni Ivanu Pavlu II. i uz njegov stoti rođendan kličemo: Bogu hvala za njega! Neka ga Gospodin obdari da u vječnosti uživa i neka nas prati i dalje, kako nas je pratio i za života”, poručio je mons. Puljić.

Papa Ivan Pavao II. tijekom posjeta Hrvatskoj 1994. godine

Mi nismo kao narod odan samo Papi, nego smo i odani Blaženoj Djevici Mariji

Zaključno, u svibnju, Marijinom mjesecu, nadbiskup je rekao da je hrvatski narod po povijesnom nasljeđu i po odanosti koju pokazuje prema Blaženoj Djevici Mariji, marijanski narod. Mons. Puljić će 18. svibnja predvoditi misno slavlje na svetkovinu Gospe od Zečeva u Ninu.

“Uistinu je lijepo biti dionik naših hodočašća u Zadarskoj nadbiskupiji i diljem Hrvatske. Imamo prekrasnih mjesta gdje se Gospu štuje i gdje osobito za njene blagdane ljudi osjete potrebu doći i zahvaliti Blaženoj Djevici Mariji. Mi nismo samo narod Svetoga Petra, koji je odan Svetom Ocu i koji je zahvalan papama kroz povijest, osobito do Ivana Pavla II. koji je bio u najtežim trenucima naš zagovornik – nego smo i marijanski narod. Stoga se radujem što ću u ponedjeljak  18. svibnja ići na hodočašće našoj Gospi od Zečeva koja se u Ninu časti pet stoljeća i kojoj ljudi rado dolaze na hodočašće. Molit ću u Ninu zajedno s hodočasnicima za Marijin zagovor, za vrijeme pred nama i zahvaliti za sve što je Marija u našoj povijesti učinila za hrvatski narod”, poručio je nadbiskup Puljić.

Koncept emisije Ohrabri se, Božji narode, i prevencijom i molitvom bio je navještaj Evanđelja dana, a nadbiskup Puljić i svećenici iz Zadarske nadbiskupije tumačili su Božju riječ. U drugom dijelu emisije bila je prigodna molitva i pobožnost. Urednici emisija bili su Ines Grbić, ujedno i voditeljica emisije te Damir Šehić. Emisija se svakodnevno emitirala u 19,30 na Radio Zadru i u 14,15 na Radio Biogradu. Prva emisija bila je emitirana u srijedu 18. ožujka, a zadnja u subotu 16. svibnja.

Fotografije: Vatican Media, privatna arhiva Zadarske nadbiskupije i zadarskog nadbiskupa Želimira Puljića, arhiva IKA-e, Ines Grbić