Izjava Komisije »Iustitia et pax« HBK - Nasilje među djecom i mladima u društvu - 9. prosinca 2008.
U skladu sa svojim temeljnim poslanjem promicanja društvene i socijalne pravde i mira, Komisija »Iustitia et pax« Hrvatske biskupske konferencije smatra potrebnim osvrnuti se na pojavu povećanog nasilja u društvu, ponajprije među mladima.
Gotovo da više nema dana da nas mediji ne izvještavaju o nasilju među mladima, o nasilju prema mladima te o samoubojstvima djece. Takve vijesti izazivaju posebnu pozornost tek kad su posljedice nasilja među djecom vrlo teške, pa i smrtne. Sve to utječe i na oblikovanje društvene svijesti da je nasilje neminovni sastavni dio društvene zbilje, što izaziva pesimizam, onemogućava pravovremeno odgovarajuće djelovanje u slučaju pojave nasilja među vršnjacima te opasno povećava prag tolerancije prema nasilju.
Uzroci nasilja među djecom i mladima su slojeviti i mnogi. Iskustvo rata i poraća je jedno od njih, potom slabljenje odgojne uloge obitelji, urušavanje pozitivnog autoriteta roditelja, učitelja i profesora, kao i loš utjecaj povećanja nasilja u društvu kao opće pojave.
Nedvojbeno je da su rat, poraće i tranzicijske napetosti utjecale na porast nasilja u društvu, posebice među mladima. Mnoge studije pretpostavljale su takav razvoj događaja. U njima su se sugerirali i posebni programi pomoći rizičnim skupinama za koje se znalo da su bile najviše izložene ratnom nasilju i razaranjima, te se pretpostavljalo da će uzrokovati njihovo delikventno i nasilno ponašanje. Te uzroke, nažalost, nismo mogli ukloniti, pa se s njihovim posljedicama moramo nositi. U vrijednim medicinskim, sociološkim, psihološkim i teološkim studijama dane su dobre sugestije kako sanirati posljedice pretrpljenih trauma kod ljudi za koje se znalo da su izravno pogođeni ratnim razaranjima i nasiljem. Ti su programi, iako različito provođeni, ipak dali neke rezultate te su, držimo, pridonijeli smanjenju mogućeg nasilja upravo kod te populacije ljudi. Stoga treba iznaći načine njihovog financiranja te poduprijeti njihovu primjenu, osobito primjenu preventivnih programa.
Mnoge obitelji su zbog siromaštva, socijalnog raslojavanja, otuđenosti roditelja od roditeljske uloge, svakodnevne preplavljenosti egzistencijalnim brigama te usmjerenosti na posao izgubile velik dio svoje pozitivne odgojne funkcije. Uskraćivanje nedjelje slobodne od rada samo je jedan element u općem pristupu i (ne)podršci obitelji. Posljedica svega je prepuštenost djece i mladih samima sebi, lošem utjecaju medijske iskrivljene slike o vrijednostima, te utjecaju vršnjačkih skupina koji nije uvijek dobar.
Zadaća je svakog od nas osvijestiti neprocjenjivu i nezamjenjivu važnost odgojne uloge obitelji, osobito roditelja. Bitna je uloga svakog pojedinca da svojoj užoj i proširenoj obitelji pruži pomoć i podršku kako bi ona ostala, odnosno postala funkcionalna. U tom smislu treba promicati ozračje međusobnog poštivanja ljudskog dostojanstva koje je imanentno svakom čovjeku.
Od škole se očekuje mnogo. Djeca u školi provode velik dio vremena i ondje uče kako uspostavljati odnose s drugim ljudima. Uče koje su vrijednosti i norme dominantne i poželjne u društvu. Škola mora biti i institucija u kojoj će se te vrijednosti i norme moći živjeti, prakticirati, a to je neizvedivo bez učiteljica i učitelja, odnosno profesorica i profesora.
Učitelj je, ne tako davno, bio na ovim prostorima ugledna osoba koju se istinski poštovalo. Što učitelj kaže uzimalo se ozbiljno i roditelji su podržavali učitelje u njihovu nastojanju da zajedno pomognu djeci da odrastu. Uloga učitelja danas je znatno obezvrijeđena. Nije tu samo riječ o plaćama prosvjetnih radnika, iako i njih valja uzeti u obzir, jer su dio digniteta učiteljeve službe.
Ovdje želimo naglasiti još jednu dimenziju veoma važnu za skladan rast mladih i realno smanjenje nasilja. Riječ je o potrebi intenzivnog rada na većoj suradnji učitelja i roditelja na odgoju i obrazovanju djece. Tu prije svega treba stvarati klimu odgovornosti. Do sada se samo inzistiralo na pravima. Mi predlažemo da se uz prava inzistira i na dužnostima. Uz prava učenika, roditelja i učitelja valja promišljati o dužnostima i odgovornostima učenika, roditelja i učitelja te o mehanizmima nagrada i sankcija za one koji poštuju ili krše svoje obveze. Dok su učitelji i roditelji u ne tako davnoj prošlosti zajedno surađivali u odgoju djece, danas kao da ne postoji kultura dijaloga među njima. Roditelji, učenici i učitelji moraju uspostaviti partnerstvo te međusobno povjerenje.
Za suzbijanje nasilja bitna je i pomoć svih društvenih institucija koje su nadležne za borbu poglavito protiv nasilja u obitelji, pa potom i nasilja među mladima (jer je nasilje, kako pokazuju studije, često ponašanje koje je naučeno u obitelji). U tom smislu već su izrađeni neki pravni dokumenti koji su namijenjeni suzbijanju nasilja, a postoji i obiteljskopravna, prekršajna te kaznena zaštita u slučajevima nasilja među vršnjacima.
Neki pomaci su uočeni, no pravni sustav nije dovoljno učinkovit, ponajprije zbog toga što se prema nasilju među mladima, dok ne prijeđe sve granice, pristupa s velikom razinom tolerancije. Pozivamo nadležna tijela da prate i vrednuju primjenu pravnih normi, te ih stalno preispituju. One trebaju biti uobličene na način da budu razumljive, primjenjive i prihvatljive. Pored normativnog uređenja važna je primjena zakona, kao i pomoć mladima i njihovim obiteljima od strane kvalificiranih stručnjaka.
Uloga medija u oblikovanju društvenog stava prema nasilju izrazito je velika. Može biti pozitivna ili negativna. Držimo da su mediji u Hrvatskoj upravo u selektivnom izvještavanju o nasilju, sijanju moralne panike oko pojedinih izoliranih slučajeva obiteljskog nasilja, nasilja u školama i na ulicama, odigrali više negativnu negoli pozitivnu ulogu u suzbijanju nasilja. Naime, spektakularizacija nasilja kakva je prisutna u našim medijima, stvaranje antiheroja od nasilnika, sekundarna viktimizacija žrtava, otkrivanje identiteta žrtava ali i počinitelja koji su maloljetni, pridonijeli su postojećem stanju.
Mediji mogu imati pozitivnu ulogu u promicanju nenasilja, ali i u aktivnom opiranju nasilju na razinama na kojima ono nastaje. Oni mogu dati doprinos u racionalnoj dekonstrukciji nasilja, objektivizaciji nasilja, promociji dobrih inicijativa i akcija, posebice mladih. Valja reći da to mnogi mediji već i rade. Mi bismo samo željeli potaknuti takav pristup u medijima koji se odmiče od negativističkog obrasca izvještavanja. Usprkos nasilju u društvu u posljednje vrijeme, naši mediji pokazali su da mogu biti osjetljivi za snagu dobrote i da i nju znaju prikazati na intrigantan, medijski sasvim zanimljiv način. Zasigurno je zahtjevnije napraviti dobru »priču« iz svakodnevnog života ljudi od kojih u biti društvo živi. Držimo da ne treba čekati tragične događaje kako bi se medijski na vidjelo iznijela i pozitivna strana života.
Dakle, pozivamo medije da promiču pozitivnu sliku obitelji, zaštite djecu i mlade u skladu s pozitivnim propisima Republike Hrvatske, sve u skladu s novinarskom etikom. Građane pozivamo da bojkotiraju one medije koji konstruiraju stvarnost prenaglašavajući devijantne pojave.
Velika je mogućnost prevencije i opiranja nasilju i kroz crkvene zajednice. Naime, Crkva samu sebe definira kao zajednicu. Ona se kao zajednica najvidljivije i najjasnije očituje u liturgiji. Stoga su nam upravo liturgijske zajednice jezgre zajedništva, druženja, upoznavanja roditelja i djece, posebice u velikim gradovima u kojima se ljudi toliko ne poznaju koliko u manjim mjestima. Takva druženja su osnova za uspostavu društvenih veza koje smanjuju mogućnost devijantnog ponašanja, a onda i nasilja u društvu. To zahtijeva izgradnju pastoralnih planova koji bi iznašli mogućnosti okupljanja župljana nakon liturgijskih slavlja na kojima bi zajednica mogla uspostaviti komunikaciju.
Crkvene zajednice mogu organizirati okupljanja roditelja i djece koja imaju slične probleme, ponuditi sadržaje za slobodno vrijeme mladih, pomagati obiteljima koje su izložene rizicima asocijalnog ponašanja članova obitelji, posredovati u slučaju nasilja u obitelji i slično. Mnogo je oblika kako možemo pomoći i na taj način pridonijeti boljitku.
U Zagrebu, 9. prosinca 2008.
mons. Vlado Košić
predsjednik Komisije »Iustitia et pax« HBK