Vlč. Luka Slijepčević posljednje dvije godine intenzivno istražuje život biskupa Carevića. Za njega je saznao kada je imenovan na službu u Velikom Trgovišću. Da bi se upoznao s novom župom, pročitao je knjigu o njezinoj povijesti i u njoj prvi put saznao za biskupa Carevića. Na posljednjoj stranici u četiri retka bilo je napisano da je u župi Veliko Trgovišće, pri filijalnoj crkvi na Strmcu pastoralno djelovao umirovljeni dubrovački biskup Josip Maria Carević koji je ubijen 1945. godine.

Taj ga je podatak iznenadio pa se zapitao što je neki biskup, o kojem nikad nije ništa čuo, radio u Zagorju. Na internetu nije pronašao gotovo ništa, izuzev nekoliko članaka o predstavljanju prvog izdanja knjige Mirka Ivanjeka Veliki petak 1945. Biskup Josip Maria Carević. Život za narod – smrt u ime naroda te nekoliko riječi na jednom metkovskom portalu. Tada je krenuo u istraživanje.

Osim romansirane biografije autora Ivanjeka, o biskupu Carevića je 2022. objavljena i knjiga dubrovačkog biskupa Želimira Puljića i dr. Mile Vidovića iz Splita.

Mons. dr. Carević rođen je 16. veljače 1883. u Metkoviću od roditelja Antuna (iz Ponikava u okolici Stona) i Stanislave rođ. Jeramaz.

Nakon smrti oca, majka je 1896. godine s djecom odselila u Split gdje je Josip već bio u sjemeništu. Nakon sjemeništa, školovanje je nastavio u Rimu, gdje je doktorirao iz područja filozofije i teologije. Zaređen je za svećenika Splitske biskupije 28. listopada 1908.

Potom se vratio u Split gdje je radio kao vjeroučitelj u školi i bavio se pastoralom.

Godine 1924. postao je kanonik Prvostolnoga kaptola splitskog i katedralni župnik. Na toj službi ostao je do 1929. kada je imenovan za dubrovačkog biskupa.

Već ranije, 1926. njegovo ime spominjalo se među mogućim kandidatima za hvarskog biskupa.

U splitskom tjedniku “Jadran” je prigodom biskupskog imenovanja objavljen članak u kojem je nabrojano čime se sve bavio te koliko su ga mali, siromašni ljudi voljeli. Zvali su ga don Jozo i koliko su bili sretni zbog imenovanja i Dubrovnika, toliko su bili zabrinuti tko će ispuniti veliku prazninu u Splitu kada ode.

U biskupskoj službi bio je vrlo aktivan, a među ostalim 1935. dao je podignuti križ na Srđu. Križ je trebao biti podignut 1933. na jubilejsku obljetnicu Isusove muke, smrti i uskrsnuća, što je zbog komplikacija, između ostaloga i protivljenja vlasti, odgođeno do 1935. godine. Na otvorenju se pak nakon blagoslova dogodio incident. Žandari su stali pred hodočasnike, a biskup Carević je u tom trenutku raširio ruke i rekao: “Ako ćete pucati, pucajte u mene.” Taj križ srušen je u Domovinskom ratu, ali je ponovno podignut tako da danas stoji iznad Dubrovnika.

Mons. Carević ostao je dubrovački biskup do 1940. godine kada je odlukom Svete Stolice umirovljen. Okolnosti oko umirovljenja i odlaska u Zagrebačku nadbiskupiju gdje se stavio na raspolaganje nadbiskupu Alojziju Stepincu do danas nisu potpuno razjašnjene.

Vlč. Slijepčević rekao je da je službeni razlog za umirovljenje bio zdravstvene naravi. Međutim, mišljenja je da to nije opravdan razlog. Naime, po dolasku u Veliko Trgovišće biskup Carević se svakodnevno pola sata penjao uzbrdo na Strmec gdje je slavio misu te se pješke i vraćao kući, za što je bilo potrebno biti u snazi.

U arhivi Dubrovačke biskupije čuva se pismo don Danka Lepeša koji je biskupu Careviću izrazio žaljenje zbog bolesti, ali ga moli da zbog nekolicine ne odstupa sa službe.

Vlč. Slijepčević predmnijeva da je biskup imao oporbu; političku, ali i među svećenstvom. Svoje mišljenje temelji na dva pronađena dokumenta u kojima su dvojica svećenika protiv svoga biskupa. Dodao je da je još uvijek nije jasno što se točno događalo, iako intenzivno traga za dokumentima koji bi to razjasnili.

Tako je pronašao, po njemu, dva vrlo važna pisma. Jedno je nadbiskupa Stepinca, tadašnjeg predsjednika Biskupske konferencije Jugoslavije, iz 1940., koji je u okružnici svim biskupima predložio da biskupa Carevića, pošto se umirovljuje, uzmu za tajnika biskupske konferencije jer je sposoban i može im u tomu pomoći. Vlč. Slijepčević je primijetio da “nadbiskup Stepinac nikada ne bi predlagao nekoga tko ima nekakvih moralnih poteškoća”.

Drugo pismo je ono splitskog biskupa Kvirina Klementa Bonefačića kardinalu Ermenegildu Pelegrinettiju (koji je bio apostolski nuncij u Beogradu do 1937. kada je imenovan kardinalom i otišao u Rim) iz 1940. godine. Mons. Bonefačić piše da mu je jako žao što Kongregacija nije usvojila obranu dalmatinskih biskupa koji su stali uz biskupa Carevića nego je nasjela na klevete.

Koje su to klevete bile, kako je rekao vlč. Slijepčević, još nije poznato. No, za njega je znakovito što Papa sljedećih deset godina nije imenovao biskupa jednoj tako slavnoj Crkvi kao što je dubrovačka.

Nakon umirovljenja biskup Carević otišao je u Zagreb, a 1943. ponudio se da ode služiti u filijalu Majke Božje Snježne u župi Veliko Trgovišće, jer su vjernici molili da im se pošalje svećenika za Božić. Međutim, mons. Carević ostao je služiti na Strmcu i dalje, te se nikad nije vratio u Zagreb.

Crkva u Strmcu nalazi se na tromeđi župa Veliko Trgovišće, Luka i Klanjec, a kako je ondje i groblje, ljudi su često dolazili. Biskup je bio u dobrim odnosima s ljudima, pa i partizanima. Primjerice, partizanska limena glazba svirala je na polnoćki 1944., te na nekoliko sprovoda koje je biskup predvodio za poginule partizane, a svojim posredovanjem nekoliko je stanovnika spasio od njemačke vojske.

Okolnosti ubojstva biskupa Carevića nisu potpuno rasvijetljene. U narodu postoje dvije predaje o putu kojim je biskup odveden, a nije poznat ni točan nadnevak smrti.

U spomenici župe Veliko Trgovišće župnik Matija pl. Horvat zapisao je da je biskup Carević odveden na spomen Blažene Djevice Marije Žalosne. Vlč. Slijepčević je rekao da taj podatak nitko nije uzeo ozbiljno u obzir, jer je to župna svetkovina koja se slavi 15. rujna. Međutim, sjetio se da je tada, prije Drugoga vatikanskog sabora, vrijedio drugačiji kalendar.

U starom kalendaru taj se spomen slavio na žalosni petak, prije Cvjetnice. Godine 1945. žalosni petak bio je 23. ožujka. Vlč. Slijepčević otkrio je dokument OZN-a u kojem se navodi da je 19. ožujka bila ustaška racija u kojoj je odvedeno desetero osoba. Njegova teza je da su biskupa Carevića partizani odveli nekoliko dana kasnije radi odmazde.

Napomenuo je da u narodu nakon 77 godina još uvijek postoji strah da se govori o tim događajima, iako je uvjeren da se istina zna. Također mu je neshvatljivo da je istražujući naišao i na zatvorena vrata nekih crkvenih institucija.

Prema usmenoj predaji, partizani su biskupa okrutno mučili i ubili. Poznato je da je pokopan u šumi Puškari na području župe Luka. Međutim, da bi se mogla provesti uspješna potraga, potrebno je pobliže saznati gdje se to mjesto nalazi jer je u šumi rad s radarima i psima tragačima otežan.

Župa sv. Roka u Luki i Župa Blažene Djevice Marije od sedam žalosti u Velikom Trgovišću u uspomenu na ubijenog biskupa organiziraju Dane biskupa Carevića. Između ostaloga, na taj način obilježavaju godišnjicu njegovoga rođenja, održavaju križni put putem kojim je biskup odveden u smrt, mole za pronalazak njegovih posmrtnih ostataka.

Više o biskupu Careviću može se pročitati na stranici Zagrebačke nadbiskupije.