Argumenti HKR-a: Lectio divina kao metoda približavanja Bogu

U emisiji su gostovali pavlin o. Mate Kolak, isusovac o. Boris Jozić i karmelićanin o. Marko Maglić.

Samu metodu pojasnio je o. Mate: “Radi se o tradicionalnom monastičkom načinu pristupa Svetom Pismu koji, s jedne strane, donosi velike plodove. Međutim, zahtijeva i određenu usmjerenost života. Postoje četiri glavne točke u Lectio Divini. Prva točka je samo čitanje, zatim ide meditacija, u kojoj se pročitani tekst malo produbljuje, kako bi se došlo do krika molitve u oratio i prebivanje u blizini Božjoj kroz kontemplaciju. Stvar je u tome da se kroz te četiri točke monah ili redovnik ili tkogod pristupa Božjoj riječi želi suobličiti Božjoj riječi jer su crkveni oci vjerovali da Božja riječ može progovoriti ako si na njezinoj razini.

Isusovac o. Boris Jozić dodao je da je metoda namijenjena svima koji traže riječ Božju, ali da uvijek moramo biti svjesni da Bog prvi traži nas. Karmelićanin o. Marko Maglić naglasio je da za Lectio divinu nije potrebno teološko znanje. “Ono je korisno, ali nije uvjet. Presudna je otvorenost uma, duha i srca Bogu”, istaknuo je o. Marko.

Odgovarajući na pitanje kako vjernici reagiraju na ponudu Lectio divine, O. Mate je rekao da na susrete koji se u njihovom samostanu održavaju srijedom u jakim liturgijskim vremenima, dolazi između 30 i 40 vjernika, od kojih neki redovito. Kao razlog navode ponajprije iskrenu čežnju za susretom s Bogom i želju za promjenom u svome životu.

Na pitanje što treba pripremiti za Lectio divinu, o. Boris je upozorio da se ne tumači Božja riječ, nego je se sluša da nas promijeni nakon što se predamo Bogu. “Zato je za ozbiljniji rad potrebno odvojiti barem pola sata, a ako je moguće, i sat vremena. Potrebno je prepustiti se i moliti za ustrajnost.” O. Marko je dodao da treba izabrati tekst, najbolje iz Novoga zavjeta, i to ulomak koji osobi nešto znači.

“Treba Božju riječ čitati polako i dopustiti joj da se nastani u srcu, možda samo jednu rečenicu, i onda je polako ‘preživati'”, uputio je pratitelje o. Marko.

O. Mate potom je spomenuo treći korak, a to je meditatio/oratio, odnosno meditacija ili molitva. “Kad smo se ‘natopili’ tekstom, nešto nas u njemu bocne ili oduševi. Pozvan sam saznati što me to, kako i zašto pogađa? Nakon toga se javlja krik ‘I ja bih htio tako živjeti!’ I onda na tome ustrajem i nastojim to primijeniti u svome životu. Potom se moja molitva prelijeva u prošnju, zagovor ili zahvalu”, pojasnio je o. Mate.

O. Marko je rekao da je četvrti korak Lectio divine najzahtjevniji, a možda i najlakši: “Kontemplacija je Božji dar svima nama i svatko može kontemplirati. Treba samo stajati pred Bogom, u Božjoj prisutnosti, bez riječi i u šutnji. A protiv misli koje se pojave ne treba se boriti, nego ih prihvatiti i ostati miran.”

Odgovarajući na pitanje što činiti pojavi li se suhoća u molitvi, o. Boris je rekao da uvijek treba ostati s onim tko je u muci. Kao razloge suhoće naveo je lijenost i mlakost: “U tom slučaju treba od toga odustati i ponovno se angažirati. Ako je to pak od Gospodina, On mi to šalje da me prokuša ili pak da mi pokaže da ne mogu bez Njega i ponekad je to onda neizmjeran dar”, zaključio je.

Govoreći pak o stvarnosti duhovnih plodova u našem životu. o. Marko je rekao da je riječ Božja živa i korektiv našega života. “Isti je Isus na oltaru i u Svetome Pismu. Kada cijeloga sebe napajam tom riječju, ne mogu ostati isti i nepromijenjen. Ne mogu mijenjati druge, ali mogu mijenjati sebe.”

U emisiji je istaknuto da za razmatranje u Lectio divini nema pravila u količini vremena darovanog u danu ili tjednu, nego se razmatra koliko je osobi potrebno da sliči Kristu. Spomenuta je i korist od toga da se početnici uključe u neku već postojeću zajednicu u kojoj se mogu dobiti konkretni savjeti.