„Na mojoj mladoj misi jedan mi je svećenik rekao – i to neću nikada zaboraviti: ‘Nemoj ljudima govoriti što žele čuti, nego što moraju čuti’”, rekao je don Damir Stojić, župnik na Jarunu u Zagrebu, otkrivajući da je u osobnim susretima doživljavao kako su ljudi uvijek tražili i težili ka savršenstvu i onda je on svoju ljestvicu visoko podignuo, posebno kao studentski kapelan:

„Dok sam ja više i više dizao tu letvicu, ljudi su više i više dolazili. Htjeli su to čuti. Ja bi im uvijek prije toga rekao: ‘Ovo što ćete večeras, ili danas čuti, nećete nigdje drugdje čuti. I ovo je ponuda’. Na kraju krajeva i Isus je tako nastupao”, podsjetio je don Damir, nastavljajući da puninu istine moramo razlikovati od milosrđa i od opraštanja.

„Biti milosrdan ne znači uskratiti nekome puninu istine”, dodao je, napomenuvši kako je primijetio kod Isusa jednu bitnu razliku – kada se obraća mnoštvu jako je strog, a kada susreće osobu On je jako milosrdan, a da pritom nije nimalo popustio u svome nauku.

Rektor Nadbiskupijskog bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu preč. Željko Faltak kroz razgovor je rekao da u odgoju i formaciji budućih svećenika „i pomoću vanjskih suradnika promišljamo na koji način kandidatima osvijestiti kako oni svojim svećeništvom postaju javne osobe i da dobro razlikuju što znači biti napadan zbog onoga što je moj poslanje, a što znači zapravo kada sam ja onaj koji svojim životom kompromitira vlastito poslanje”.

Tu nastoje učiniti sve i to nije lako – poručuje on – iz više razloga: Svaka osoba koja je pozvana ona, naime, ima svoju jednu povijest života koja je protkana često puta i s teškim strahovima, i iz djetinjstva, i sa svime onime što su prije proživjeli.

Zato je potrebno uvijek iznova, na neki način, prvo vidjeti što treba u osobi ozdraviti da bi mogli razmišljati o osposobljavanju za sva ona pitanja koja ga čekaju u svećeničkom poslanju, tumači rektor zagrebačkog bogoslovnog sjemeništa.

Treća sugovornica ‘Argumenata’ bila je redovita profesorica s Učiteljskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu Vladimira Velički.

Ona je na Svećeničkom kolokviju, koji je trajao od 28. veljače do 1. ožujka, održala radionicu o logoterapiji, a u emisiji je naglasila, izdvajamo, da se itekako primjećuje razlika između izgovorenih fraza, tek naučenih rečenica, ili rečenica onih koje su izgovorene stvarno iz uvjerenja „ako nije bio tu čovjek koji je brižan, koji u svakome trenu promišlja o meni i o sebi i o onome što će u sljedećem trenutku reći i napraviti”.

„I tu nam logoterapija upravo to govori – da je čovjek biće koje odlučuje i u svakom trenu mi donosimo odluku kakvi ćemo biti u sljedećem trenu. Logoterapijski odgovor bi negdje bio vrlo sličan: ‘Čovječe, vrijedan si, prevrijedan si, ne smiješ nestati, tebe čeka samo tebi dana zadaća!’”

I kod utemeljitelja logoterapije Viktora Frankla taj kopernikanski obrt kaže: ‘Nismo mi ti koji životu postavljamo pitanja – Zašto ja? Zašto se ovo meni događa? – nego je život taj koji je nama postavio pitanja.

„Da, u obliku tragedija, u obliku teških situacija – svaki dan nam je postavljeno pitanje – i mi smo na ta pitanja pozvani odgovarati svojom odgovornošću. Ako se to čovjeku osvijesti i onda se kaže ‘Bog će ti biti na pomoći’ onda to prestaje biti fraza i onda to postaje istina”, istaknula je između ostalog dr. sc. Vladimira Velički.