Misu su suslavili dekan Karlovačkog dekanata preč. Dražen Karačić, župnik Župe Presvetog Trojstva fra Krunoslav Albert te svećenici dekanata u molitvenom zajedništvu s okupljenim vjernicima i predstavnicima institucija grada Karlovca.

Pozdravljajući okupljene i prenoseći pozdrave i čestitke zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića, biskup Šaško naveo je da je „milosni dar biti u molitvi za grad Karlovac, zazvati blagoslov na ljude i njihove domove, na prostore susreta, zahvale i nadanja. Milosni je dar učvrstiti zajedništvo, prepoznavati dobro i osluškivati nadahnuća Božjega Duha moleći snagu da ih slijedimo i izvršimo. Milosni je da pribrati spomen, osvježiti sjećanja, prikazati Gospodinu uspjehe i neuspjehe, zalijevati nadu, pogleda uprta u konačni cilj.“

Homiliju biskupa Šaška prenosimo u cijelosti:

Liturgijska čitanja:
Iz 10, 5-7.13-16; Ps 94, 5-10.14-15; Mt 11, 25-30

Braćo i sestre!

1. Premda je ovo prigodno slavlje za koje se mogu izabrati čitanja, dopustili smo da nam progovori Božja riječ koja pripada redovitomu rasporedu za srijedu ovoga tjedna. I upravo je ta redovitost iznimno govorljiva u ovome neredovitom danu.

Ponajprije: Zadivljuje Isusovo ushićenje postupanjem nebeskoga Oca. Što se prethodno dogodilo? Evanđelje je neposredno prije ovoga odlomka iznijelo nekoliko pokazatelja razdoblja neuspjeha: Ivan Krstitelj je uhićen i zatvoren; Isus je doživio snažna osporavanja i odbijanja od službenika Hrama; nakon početnoga oduševljenja i čudesnih znakova, ljudi iz više mjesta oko Tiberijadskoga jezera udaljavaju se od njega…

I sada se, u tome ozračju poraza, otvara neočekivan obzor, iznenadan obrat koji ga ispunja radošću: „Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih a objavio malenima!“

Mjesto oko Isusa, za koje se držalo da pripada ‚velikima, zaslužnima, uglednima‘, ostalo je prazno. Nema vladara, svećenika, pismoznanaca; nema mudrih i samodostatnih. Na njihovo mjesto dolaze maleni: ribari, siromasi, bolesni, udovice, isključeni i naizgled beznačajni.

Isus otkriva Božje djelovanje, kao što je ranije, u dubini svake osobe, znao otkriti tjeskobe i nade, te je za njih pronašao riječi i putove života, ono što ljubav prepoznaje kao čudo.

2. „Slavim te Oče, što si ovo objavio malenima…“ Pri spomenu malenih misao nam se najprije veže uz djecu. Dijete brzo shvaća bitno; shvaća voli li ga netko ili ne. To je odlučujuće za život.

Zbog toga ne čudi što su grješnici, ljudi ranjeni životom, zbog svojih pogrješaka ili zbog tuđih nepravda, brže od onih koji su posjedovali izvanjske preduvjete, razumjeli da je Isus došao donijeti novost prihvaćanja, promjenu vrijednosti.

Zato govori: „Dođite k meni izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti.“ Bog je na strani iznemoglih; daje hranu za kojom čezne svako ljudsko srce, kruh ljubavi koji traže umorni. A svako je srce bez Boga – umorno.

Dođite, odmorit ću vas Riječju koja liječi, koja izvire iz vječnosti i daruje vječnost; svojim rukama koje podupiru umoran život, da bi mu vratio duh hrabrosti; radosnom viješću i učinjenim dobrom koje poput blage melodije čuva toplinu nade.

Neobičan je Isusov poziv na odmaranje, u kojemu ne nudi skidanje, nego stavljanje jarma, ali svoga jarma koji je ljubav. Nije li ljubav lakoća tereta? Nema života bez tereta, ali je on nošen ljubavlju uistinu lagan, kao: razumijevanje, kao blizina, kao zagrljaj.

Isus ne govori o optužbama, osudama ili o prijetnjama, nego o slobodi i prihvaćanju. Umjesto uperenoga prsta – raširene ruke! Umjesto tereta koji pritišće k zemlji, daruje svoj teret, jaram koji je nalik krilima neizmjerne novosti. Umjesto tereta bez smisla – lakoća i u najvećim kušnjama!

Iz malenosti pouzdanja u Boga rađa se dobro i snaga. Maleni su nenametljivi stupovi povijesti. Dragocjena je prisutnost malenih; trenutci i znakovi malenosti koju svatko može darivati.

3. Već desetak dana razmišljam o vijesti koja se početkom ovoga mjeseca (usp. 3. srpnja 2022., IKA) pojavila u crkvenim medijima. Dana 30. lipnja država Japan vratila list pergamenta iz liturgijskoga kodeksa, nastaloga u 15. stoljeću, a u vlasništvu franjevačkoga samostana u Kamporu na otoku Rabu.

Iz toga su samostana 1986. godine provalnici ukrali kaleže (koji nisu pronađeni) te iz staroga psaltira/antifonara istrgnuli taj list, dvije stranice. Cijeli su preostali kodeks bacili u more. Nakon nekoliko godina pronašli su ga ribari, ali se – zbog teških oštećenja – više nije mogao restaurirati.

Ostale su samo dvije stranice, jedan list, koji je, donacijom japanskoga privatnog kolekcionara, svoje odredište našao u Nacionalnome muzeju zapadnjačkih vrijednosti u Tokiju.

Možemo zamisliti koliko je truda, znanja, osjetljivosti i odgovornosti bilo potrebno uložiti da se dođe do podatka odakle je taj list i zatim ga vratiti Hrvatskoj. Predivan primjer koji nas, na primjeru kulturalnih dobara, ohrabruje u činjenju dobra.

4. Već je to po sebi lijepa vijest. No, mene je tjerala dalje u pozornije promatranje i darovala mi nove poticajne spoznaje.

Zanimalo me koji je to list i kakav je sadržaj na njemu napisan prije više od pet stotina godina. I mogao sam na prvoj stranici pročitati antifonu prema Psalmu 95.: In manu tua, Domine, omnes fines terrae. A taj Psalam moli: „U njegovoj su ruci zemaljske dubine, njegovi su vrhunci planina. Njegovo je more, on ga je stvorio, i kopno koje načiniše ruke njegove.“ Nije li rukopis završio u moru? Ali – iako za nas naizgled uništen – vraćen je Gospodinu, našoj Crkvi i narodu – po jednome listu.

Vidio sam i to da je to list od srijede Pozivnika matutina, u kojemu se pjeva himan Rerum creator optime: („Rerum Creator optime, / rectorque noster, respice; nos a quiete noxia / mersos sopore libera.“) To je himan koji smo baš danas, molili u Službi čitanja: „Dobrostiv Stvorče svemira“. Pri dnu te stranice nalaze se riječi predzadnje kitice koje prelaze na drugu stranicu, a koje kažu: „Sa suzama te molimo, oprosti što sagriješismo.“ („… Preces gementes fundimus; dimitte quod peccavimus“).

Siguran sam da oni koji su prije trideset i šest godina ukrali taj list pergamenta i usput uništili vrijedan rukopis, nisu znali što su ponijeli i sačuvali. Možda su kasnije u životu molili upravo takvim riječima: „Bože, oprosti što sagriješismo.“

5. No, ta pouka postaje još ljepšom na drugoj strani lista, gdje je i dublja životna podudarnost. Ono što je očito privuklo kradljivce je ‚iluminirani inicijal‘, oslikano početno slovo ‚D‘ kojim započinje Psalam 53.: Dixit insapiens in corde suo: Non est Deus.

Poznat nam je taj psalam, veoma sličan Psalmu 14., sa strašnim riječima, koje na hrvatskome glase: „Bezumnik reče u srcu svome: ‚Nema Boga‘. Pokvareni rade gadosti; nitko da čini dobro. Bog s nebesa gleda na sinove ljudske da vidi ima li tko razuman Boga da traži. No svi skrenuše zajedno, svi se pokvariše: nitko da čini dobro – nikoga nema.“

S druge strane, dok psalamske riječi upozoravaju na širenja zla, iznoseći poraznu sliku o ljudima – nikoga nema tko bi činio dobro – nakon tolikih godina neki su ljudi u Japanu očitovali da ipak živi dobro i onda kada se čini da ga nema.

6. Današnja Božja riječ u središte stavlja veličinu malenosti, dobro koje čine ljudi koji nisu oholi ni umišljeni. Prokazuje bezumnost, doslovno: nemudrost, koja se očituje u pokušajima odvajanja čovjeka od Boga; poigravanja s Božjim odrednicama, ne osvrćući se ni na stvorenost ni na snagu zla. Štoviše, tu snagu, na otvoren ili prikriven način, ljudi označeni kao ‚nemudri, bezumni‘ koriste da bi ovladali drugima, njihovom srećom koja može biti potpuna samo s Bogom i u Bogu.

Taj put bezumnosti vodi u neistinu, koja u konačnosti donosi plodove ispraznosti, neostvarivih obećanja, umora, zasićenosti i zatvorenosti.

Ti osjećaji nikomu danas u Hrvatskoj nisu strani. Svakoga dana svjedočimo širenju ‚bezumnosti‘. Preplavljuju nas natruhe raznih ideja i ideologija, događaji i medijski prilozi o: prijevarama, nasilju, nepoštenju, zlu. I lako se dođe do skraćenoga zaključka da nema poštenih, da nitko ne čini dobro. A to je samo stvaranje ozračja i otvaranja prostora za ono što drugi žele ucijepiti u naše životno tkivo, što odiše štetnim posljedicama i smjerovima koji Hrvatsku ne čine ni ljepšom ni sretnijom.

7. Ipak, mi znamo da ne živimo od zla, nego od dobra.

Božja riječ uči nas da suprotnost bezumlju nije ljudska umnost. Štoviše: ona je njemu istoznačna.

Po proroku Izaiji Bog govori da je Asiriji grijeh to što je u sebi rekla: „Učinih snagom svoje ruke i mudrošću svojom, jer sam umna.“ Psalam upozorava one koji se ne brinu za narod: „Bezumni, kada ćete se urazumiti?… Neće Gospodin odbaciti naroda svojega.“ Mi to čvrsto vjerujemo pred svim iskušenjima, jer je Bog poslao svoju Riječ, Mudrost, koja je prije svijeta i vremena; koja nam je darovana u Isusu Kristu, malenosti koja je na križu pobijedila ljudsku umnost i uskrsnućem razotkrila svaku bezumnost.

Zato se, braćo i sestre, danas spominjemo onih malenih koji su djetinjim srcem prepoznali ljepotu Kristove žrtve i Očeve ljubavi. U Karlovcu živi takva malenost. Ja ju susrećem i na njoj sam zahvalan. Ona se zna oduprijeti zamamnosti lažnih veličina. Ona je dovoljno snažna da se usprotivi bezumlju koje zahvaća i našu domovinu. I sve dok budemo osjećali tu malenost, vidjet ćemo i njezine iznimne plodove.

Svjesni smo da će uvijek biti onih koji će posezati za ‚rukopisom‘ naše duše i trgati njegove stranice tražeći najljepši sjaj. Ali, dok bude toliko dobra da sačuva barem jedan list, jedno urešeno početno slovo, moći ćemo iznova započinjati živjeti i odmarati se u Božjoj prisutnosti.

Ne zaboravimo da su ovaj grad tijekom stoljeća obranili upravo maleni, ne umni ovoga svijeta; maleni koji su prvi prepoznali tko ovaj grad voli, a tko ga ne voli; kako mu pomoći ugrađujući svoje živote u njegov budući život.

Hvala svakomu i svakoj od vas koji činite dobro u malenosti da nas ne privuče blještavilo bezumnosti; da ne odbacimo cjelinu misleći da trganjem smisla onoga što je davalo život Karlovcu kroz protekla stoljeća možemo postati bogatiji. Molimo da spajamo i sasvim male dijelove dobra i obnavljamo snagu Božje mudrosti. Amen.