U koncelebraciji su bili tajnik i kancelar Mišel Grgurić, župni vikari Anđelko Kaćunko i Stanko Smiljanić. Posluživali su ministranti Matija Šarić i Mateo Devčić, a pjevanje je predvodio župni zbor pod ravnanjem i uz glazbenu pratnju Franje Puškarića.

Na ovaj blagdan se 26. godinu slavi i Dan posvećenog života. Biskup Križić je  predsjednik Vijeća posvećenog života pri HBK.

Biskupovu propovijed na temu blagdana i o značenju posvećenog života za cijelu Crkvu donosimo u cijelosti:

„Prema židovskom zakonu, majka je 40. dan nakon poroda sina, morala poći u Hram i dati prinos kao zahvalu za porod i svoje čišćenje. Tamo je išla samo majka i nije bilo nikakve potrebe da s njom dolaze muž i dijete.

Evanđelist Luka, kako smo čuli, izvješćuje: ‘Kad se po Mojsijevu zakonu navršiše dani njihova čišćenja…’ Iz ovoga mogli bismo shvatiti kao da su svi članovi obitelj imali potrebu čišćenja. Međutim, propis se odnosio samo na ženu, majku. Drugi članovi obitelji nisu uopće imali potrebu ići u hram za tu prigodu. Trebamo znati da evanđelist Luka nije bio Židov pa je slabo ili nikako poznavao židovski zakon te je i ovdje bio neprecizan u izvješću. Prema tradiciji, Luka je puno informacija čuo osobno od Marije, napose događaje Isusovog navještenja, rođenja, djetinjstva. Luka usputno, prelazeći preko ovog detalja, ide na ono bitno: stavlja naglasak da je cijela obitelj došla u hram, prije svega zato da Isusa ‘prikažu Gospodinu, kako piše u Zakonu Gospodnjem’.

Naime, u židovskom zakonu stoji da svakog prvorođenca prikažu Bogu na spomen izlaska Židova iz Egipta kada je bio pomor egipatskih prvorođenaca, dok su židovski prvorođenci bili pošteđeni jer je obitelj umjesto njih, Bogu kao žrtvu, prikazala janje.

Tako su se, na spomen tog događaja, prvorođenci prikazivali Bogu, a onda bi obitelj, umjesto njih kao prinos Bogu dala janje ili jare, a siromašni dvije grlice ili dva golubića. To se zvala otkupnina. Obitelj je svog prvorođenca otkupila, a kao zahvalnost Bogu prinijela na žrtvenik neku od navedenih životinja.

Ovdje je evanđelist Luka vrlo dobro razumio ono što mu je Marija pripovijedala. Ne spominje se nigdje da je obitelj došla dati otkupninu za Isusa, nego da Isusa prikažu Bogu, da ga posve predaju Bogu. Za ‘otkupninu’ djeteta nije bilo potrebno da obitelj s djetetom dođe u hram, nego je mogao poći u hram samo otac i prinijeti te žrtve kao otkupninu. U Isusovom slučaju u Hram je došla obitelj jer radi se o prikazanju, a ne o otkupnini.

Luka evanđelist navodi i još jedan važan detalj. Kada se radilo o otkupnini, dolazio je svećenik primiti od roditelja, konkretno od oca, otkupnu za žrtvu. U ovom slučaju uopće se ne spominje svećenik. Isusa su u hramu dočekali: prorok Šimun i proročica Ana.

Prorok Šimun pojašnjava obitelji smisao njihovog prikazanja djeteta: ovo dijete, Isus, neće biti otkupljen prinosom žrtve neke životinje, nego će on sâm postati prinos i žrtva za otkupljenje svih. Šimun govori osobno Mariji, jer će ona biti direktni svjedok i suradnica te žrtve. Josipu ne govori, jer će on umrijeti prije početka Isusovog javnog djelovanja. Šimun na početku pun radosti i uzvišenosti govori o Isusu  kao spasitelju, kao svijetlu na prosvjetljenje svih naroda i o slavi Izraela.

Marija je slične riječi čula i prigodom naviještenja iz usta anđela koji je govorio da će dijete, što će ga ona roditi, biti veliko i zvat će se  ‘Sin Previšnjega’. Anđeo još govori o djetetu kao kralju čijem kraljevstvu neće biti kraja.

Slušajući takve riječi, kako od anđela tako i od Šimuna, Marija se mogla osjećati ponosnom majkom djeteta koje će postati slavno, bit će Mesija. Zato evanđelist dodaje: ‘Njegov otac i njegova majka divili su se onome što se govorilo o njemu.’ Ali oni još ništa ne znaju o drugoj stvarnosti ovoga djeteta, a to je ona bolna stvarnost teške patnje i križa. I evo, sada Šimun Mariji daje naslutiti tu stvarnost i priprema je pomalo, na nju. Prvo ih blagoslovi, a onda se direktno obraća Mariji govoreći: ‘Gle! Ovaj je određen za propast i uskrsnuće mnogih u Izraelu, za znak kojemu će se protiviti.’ A onda govori Mariji zastrašujuće riječi: ‘A tebi će samoj mač probosti dušu.’

Teško je reći što je Marija iz ovih riječi mogla razumjeti. Razumjela je sigurno da se radi o nečem strašnom što će se dogoditi i djetetu i njoj. Što će to biti ona još ne zna. Šimun joj to govori prije prikazanja Isusa, kao da žuri to joj što prije reći i tako posvijestiti značenje čina i staviti je pred slobodnu odluku hoće li se prikazati Bogu ili ne. Prorok želi naglasiti povezanost Marijine patnje s patnjom djeteta. Isti mač koji će Isusa ubiti, probost će i njezinu dušu.

Prorok Šimun ne govori posebno o patnjama Isusovim, posebno o patnjama Marijinim. On ih nije slučajno povezao, stavljajući ih gotovo, na istu razinu. Šimun u svom proročanstvu, ne govori o Marijinoj patnji zbog bolne patnje Sina, jer to je toliko normalno da za to nije potrebno neko posebno proročanstvo. Šimun govori kao prorok i sve što govori odnosi se na plan spasenja u koji će Marija biti neodjeljivo uključena.

Ovdje u Hramu nije Isus koji samoga sebe prikazuje Ocu, nego je majka koja ga prikazuje. Marija se ni u jednom momentu nije dvoumila s obzirom na prikazanje svoga djeteta Bogu. Koliko god je bila svjesna da se radi o  zastrašujućoj stvarnosti, ali je bila još sigurnija da predajući Bogu svoje dijete i sebe samu, ne može pogriješiti. To je najsigurniji put. To nije put bez patnji, ali patnja nema zadnju riječ u životu čovjeka koji se stavio u Božje ruke.

Ovaj blagdan Prikazanja Gospodinovog u Hramu poziv je svima nama da svoj život prikažemo Bogu, stavimo ga u njegove ruke, jer veće sigurnosti od toga nema. Mi svi smo na krštenju prikazani Bogu, Bog nas je primio u svoj zagrljaj, ali uvijek ostaje pitanje jesmo li u njemu ostali? Ovaj blagdan poziv je napose roditeljima da u molitvi prikazuju svoju djecu Bogu, uče ih moliti i tako ih čuvaju u Božjem zagrljaju.

Ovaj blagdan je papa Ivan Pavao II. prije 25 godina proglasio Danom Bogu posvećenih osoba: redovnika, redovnica i posvećenih laika. Stoga, danas na poseban način zahvaljujemo Bogu na daru posvećenog života koji je u Crkvi nastao kao izraz posebne Isusove želje. To posvećenje očituje se evanđeoskim savjetima koje su posvećene osobe prihvatile kao svoje zavjete Bogu: čistoću, poslušnost i siromaštvo.

Nemoguće je ukratko, iznijeti kolika je dobra Bog podario svojoj Crkvi, tijekom ovih gotovo dvije tisuće godina, po članovima posvećenog života! Koliko je ljudi na svijetu upoznalo Boga po njihovim životima i djelovanju! Koliko su svetaca podarili Crkvi kao uzore kršćanskog života! Koliko je molitava i žrtava prikazano Bogu za potrebe ljudi, napose grješnika i patnika! Koliko su podarili Crkvi i čovječanstvu na planu služenja najjadnijima, kao i na planu duhovnosti, naobrazbe, znanosti i kulture! To samo Bog znade.“

Biskup je propovijed završio pozivom:  „Molimo Gospodina za sve članove posvećenog života u Crkvi da nastave svojim životom i djelovanjem posvećivati Crkvu i da ne uzmanjka novih duhovnih zvanja koja će se staviti u službu Crkvi za spasenje svih ljudi. Amen.“