Susretu su, između ostalih, nazočili: umirovljeni splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić, generalni vikar Splitsko-makarske nadbiskupije don Franjo-Frankopan Velić, pastoralni vikar Splitsko-makarske nadbiskupije mons. Nediljko Ante Ančić, vikar za kler don Zvonimir Mijić, župan Splitsko-dalmatinske županije Blaženko Boban sa suradnicima, gradonačelnik Splita Ivica Puljak sa suradnicima, ravnatelj KBC-a Split prof. dr. Julije Meštrović, rektor splitskoga Sveučilišta prof. dr. Dragan Ljutić s prorektorima, dekan KBF-a Sveučilišta u Splitu prof. dr. Šimun Bilokapić s prodekanima, predstavnici pravosuđa, policije, Hrvatske vojske i Hrvatske ratne mornarice; konzuli i drugi diplomatski predstavnici, provincijalke, redovnice i brojni svećenici.

Uime svećenstva i vjernika Splitsko-makarske nadbiskupije čestitku je uputio generalni vikar Velić. Pozdravivši oce nadbiskupe i sve uzvanike, osobito one koji su ove protekle godine svoje vrijeme i napore uložili u rad s djecom, mladima, starima, ovisnicima i svima koji su u tjelesnoj ili duhovnoj potrebi, generalni vikar je kazao: „Drago mi je da se možemo vidjeti na ovom tradicionalnom božićnom čestitanju nakon prekida prouzrokovanog pojavom novoga koronavirusa. Pandemijska kriza ostavila je dakako tragove na svima nama. No, ona može biti povod da ponovno otkrijemo vrijednost susreta licem u lice. Lijepo je rekao filozof Emanuel Levinas da lice drugoga objavljuje njegovo dostojanstvo, njegovu beskonačnost, njegovu neraspoloživost za uske, apstraktne pojmove. Susret s drugim – ako se odvija u istini i ljubavi – uvijek jest obogaćenje. Ako u tom smislu svratimo pogled na proteklu godinu, zasigurno ima trenutaka za koje moramo zamoliti drugoga za oproštenje. Samo kroz kajanje i praštanje moguće je steći široko srce koje će kucati sa bližnjim i za bližnjeg. Zasigurno ima i trenutaka za koje možemo zahvaliti drugome. Takvi nas trenutci hrabre i nadahnjuju da s nadom kročimo u budućnost.“ Govor je generalni vikar zaključio riječima pape Ivana Pavla II.: „Ne bojte se! Otvorite širom vrata Kristu!“

Svoju čestitku izrazio je i gradonačelnik Puljak, kazavši: „Nedavno sam ovdje bio na susretu koji je nadbiskup upriličio s ravnateljima svih obrazovnih ustanova i to je zaista bio jedan od najljepših sastanaka koje sam imao, sastanak pun nade i optimizma. Sama činjenica da je toliko vas danas ovdje je tako impresivno. Ovo je jedan od najvećih skupova takvog tipa koje sam vidio. Mislim da to pokazuje jedno poštovanje prema vama ocima nadbiskupima i instituciji koju predstavljate.“ Gradonačelnik je istaknuo da je ovo doba u godini doba kada i probleme drukčije rješavamo. „Ovo je doba mira, blagosti, dobrote. Želio bih da nam ne samo ovo doba u godini bude ovakvo, nego da nam cijela godina bude ovakva. Želim da blagdane provedete u miru sa svojim obiteljima i s onima koje volite.“

U čestitarskom duhu nastavio je i župan Boban, zaželjevši svima blago vrijeme. Osvrnuo se na blještavilo na ulicama, trgovima i centrima upitavši se jesmo li upalili svjetlo u svome srcu kroz četiri adventske svijeće mira, radosti, nade i ljubavi. Paljenje svijeće u svome srcu, u svojim obiteljima, u zajednicama, na radnom mjestu zadatak je nama vjernicima za dobrobit svih koje susrećemo, poručio je župan.

Na kraju je čestitku uputio nadbiskup Kutleša. Svoj je govor započeo mišlju o srednjovjekovnoj umjetnosti koja je bila kršćanska  koja je progovarala o dostojanstvu ljudske osobe koju je Bog ljubio i otkupio. Budući da današnji umjetnici ne koriste iste načine stvaranja nadbiskup je govorio o promjeni perspektive kako tehnika, tako i svega onoga što ta riječ u sebi nosi, a dolazi od latinskog glagola perspicere, što znači, „jasno vidjeti“. U tom je svjetlu nadbiskup istaknuo kako perspektiva označava naš referentni okvir, osnovni način gledanja na ljude, ideje i događaje. Otkriva mnogo o tome što vjerujemo i što smo izabrali da želimo biti. Uspoređujući suvremeno doba, odnosno postmoderno doba sa srednjim vijekom mons. Kutleša je kazao da se osjeća napredak na različitim poljima, ali postavlja se pitanje jesmo li sretniji, mudriji, humaniji? Imaju li naši životi više ljepote, sklada i značenja? Je li duša današnjeg čovjeka profinjenija ili svetija? Odgovor u sebi nosi bolnu činjenicu ratova i nepravdi prošlog stoljeća, ali i ovih naših dana.

„Vjerujem da su Hrvati blagoslovljen narod. Većina nas vjeruje u Boga. Idemo u crkvu u postotku višem nego vjernici u drugim razvijenim zemljama Zapada. Još uvijek naporno radimo. Još uvijek imamo duboku ljubav prema obitelji i osobnom integritetu. I za većinu dobrih stvari koje imamo, pošteno smo se trudili. Danas uživamo više slobode, više mobilnosti, bolje obrazovanje, veće mogućnosti izbora u životu. Imamo više materijalnih stvari. Imamo više slobodnog vremena. A u znanosti, tehnologiji i trgovini daleko smo napredovali s obzirom na prošlost. Ali, također, imamo sve manju stopu nataliteta, rastuću nejednakost bogatstva, obrazovanja, veliki odljev stanovništva i sve nas je manje. Suočavamo se s padom ideja i javnih usluga; s rastućom moralnom podvojenošću; sa zakonodavstvima koja prava uzdižu nad odgovornostima; s kultom osobne potrošnje, a građanski rječnik koji koristimo sve je grublji i nejasniji“, istaknuo je nadbiskup, dodavši da su određena uvjerenja uvijek držala Hrvate na okupu kao narod.

„Kršćanstvo i njegovi židovski korijeni uvijek su pružali temelje za naša najvažnija nacionalna načela, poput neotuđivih prava i jednakosti pred zakonom. Ali kao narod, gubimo perspektivu o smislu našeg zajedničkog javnog života. Relativno dobro živimo, imamo slobodu, izbore i sve što je potrebno za demokratsko društvo – ali više nemamo jasnu perspektivu koja bi djelovala kao homogenizirajući faktor našeg društva. Materijalne stvari nam ne daju smisao. U opasnosti smo da postanemo ‘ljudi bez grudi’ o kojima je C.S. Lewis govorio u djelu Ukidanje čovjeka – ljudi koji su izgubili srce, energiju, hrabrost i uvjerenje. A ako ne možemo pronaći način da izliječimo tu unutarnju prazninu, onda će u najboljim idealima ljudske slobode ovo naše društvo i kultura polagano ići preko dekadencije u propast.“

Nadbiskup je u nastavku istaknuo da su dobrohotnost, radost, mir, sklad, darivanje darova duboko povezane s Božićem, ali da je pravi razlog slavlja Božića rođenje Isusa Krista. „Vjerujemo da je Isus mesija Izraelov, jedini Sin Božji, Božja utjelovljena Riječ. Vjerujemo da je rođen u siromaštvu u Betlehemu kako bi rastao i propovijedao Božje kraljevstvo, te trpio, umro i uskrsnuo od mrtvih – a sve radi našeg otkupljenja, jer Bog nas ljubi. Božić je blagdan ljubavi, ali Božja ljubav je ta koja to omogućuje. Božić započinje naše izbavljenje od grijeha i smrti. Zato ga je sveti Leon Veliki nazvao ‘rođendanom radosti’. Ono što počinje u jaslicama završava našim spasenjem. Zato slavimo Božić i to je najveći i jedini razlog koji ljudsko srce treba.“

Na kraju govora nadbiskup Kutleša je podsjetio na riječi pape u miru Benedikta XVI. koji kaže da je „kršćaninov program, program milosrdnog Samarijanca. Isusov program je ‘srce koje vidi’ gdje je potrebna ljubav i djeluje u skladu s time.“ „Biti vjeran supružniku i obitelji braneći nerođeno dijete, pomažući siromašnima i potrebnima, posjećujući bolesnike, poštujući neistomišljenike, zaštititi dostojanstvo i smisao braka, raditi za pravdu vodeći se kršćanskim vrednotama – to je kršćanski program, a rezultat je srce koje vidi. Ono što molim Boga je da nama, našem narodu i našoj Crkvi dade ovog Božića, dar koji je zaista veoma važan u današnje vrijeme a  to je: čisto srce, srce koje jasno vidi, pronicljivo srce koje može ‘razlikovati dobro od zla’ (1Kr 3,9). Neka nam Bog svima podari blagoslovljen i radostan Božić i sretnu Novu godinu!“

Po završetku programa čestitanja nadbiskup je sve pozvao na druženje uz domjenak koji su pripremili učenici Turističko-ugostiteljske škole u Splitu. Nazočnima je uručen i prigodni dar: Zbornik učeničkih radova „Ja domovinu imam“. Božićno čestitanje, svojim je pjevanjem uzveličala operna prvakinja Terezija Kusanović u pratnji korepetitora Zorana Velića.