Budi dio naše mreže
Izbornik

Rektor Tanjić slavio euharistiju peti utorak sv. Antunu na Svetom Duhu

Zagreb (IKA)

U Župi sv. Antuna Padovanskoga na Svetom Duhu održava se pobožnost trinaest utoraka sv. Antunu. Peti utorak 13. travnja misu je predvodio rektor Hrvatskoga katoličkog sveučilišta dr. sc. Željko Tanjić.

Koncelebrirali su župnik fra Roko Bedalov i župni vikar fra Ivan Marija Lotar.

U homiliji se rektor Tanjić osvrnuo na odlomak Ivanova evanđelja koji može pomoći u razumijevanju djelovanja Božjega duha u životu Nikodema, sv. Antuna, ali i svakoga vjernika. Treće poglavlje Ivanova evanđelja sastoji se uglavnom od maloga noćnog dijaloga Isusa i Nikodema. Razgovaraju Isus i Nikodem. Nikodem je čovjek koji traži istinu svoga života i ta ga je istina privukla Isusu. I oni su započeli jedan ne tako jednostavan dijalog u kojem Isus rastvara snopove novoga svjetla pred učiteljem zakona. On podučava učitelja zakona i poziva Nikodema na potpuni preokret. Na taj preokret smo svi pozvani. Bio je pozvan i sv. Antun u različitim razdobljima svoga života. U odlasku najprije u samostan monaha, pa u prelasku u franjevačku zajednicu, pa u toj zajednici gotovo nevidljivo, sa strane ulazeći do samog središta poniznosti i jednostavnosti. Toliko učen da se često zaboravlja da je bio jedan od prvih profesora na prvom sveučilištu u ondašnjem svijetu. Da je radio u odgoju i obrazovanju, da je spajao vjeru i um. Taj preokret koji duh Božji čini u nama ne razdvaja, nego upravo, kako piše u prvom čitanju, on čini jedno srce i jednu dušu. Ne jednoumlje utemeljeno na ideologijama i na različitim interesima, nego utemeljeno na snazi njegova Duha. Često se bojimo preokreta. Bojimo se prevrata u našem životu. Ali, jedino je preokret temelj našeg zajedništva s Kristom, pojasnio je dr. Tanjić.

Pročitani redci Isusov su odgovor na drugu i treću Nikodemovu intervenciju. Isus mu je rekao da se za ulazak u život mora preporoditi odozgo i da to rođenje nije ljudsko djelo, to je Božji dar po njegovu Duhu. Suočen s ovom perspektivom Nikodem pokazuje ogromnu zbunjenost. Nikodem je počeo svoj govor kao pravi učitelj zakona, odjednom njegovo znanje nestaje i on ostavlja prostor za pitanja. Nikodem vidi da je čovjek koji ništa ne razumije. Kako se čovjek može roditi kad je star? Kako se to može zbiti? Da bi pomogao Nikodemu da shvati da se sve to ne može dogoditi osim milošću, Isus koristi sliku koju je preuzeo iz Knjige brojeva, sliku koja donosi poznatu epizodu izraelskog hoda kroz pustinju kada slijedom još jednog njihovog mrmljanja Bog šalje otrovne zmije među njih te je veliki broj Izraelaca umro. Ljudi prepoznaju svoj grijeh i traže od Mojsija da ih kod Gospodina zagovara. Gospodin uslišava njihovu molitvu i daje na stup podići mjedenu zmiju. Onaj tko bi zmiju pogledao nakon što je bio ugrizen ozdravio bi. Ta biblijska slika govori o našoj stvarnosti. Ona govori o nama ljudima svih vremena kao ranjenima, ali istovremeno otkupljenima. Ova slika kaže da smo bolesni ljudi. Teško je osim s pravim bolesnicima nekome priznati da je bolestan. Ali svi mi nosimo dio te bolesti koja dovodi do smrti, do nedostatka vječnoga života. Lijek postoji i sastoji se u gledanju Isusa raspetog u Križu, Isusa uskrslog među nama prisutnog. Nema drugog lijeka. Na tom je križu raspeta Božja ljubav za svakoga. Ništa nas drugo ne može izliječiti osim raspete i uskrsle ljubavi koja je sveukupni dar Oca koji nam daruje sebe predajući nam Sina. Samo oni koji su sposobni pogledati, drugačije vidjeti, koji su sposobni za nutarnji preokret u svom životu i stanu pred takvog Boga mogu se spasiti, protumačio je dr. Tanjić.

Da bi se to dogodilo važne su dvije stvari koje proizlaze iz Isusova razgovora s Nikodemom. Prva je prepoznati svoj grijeh, svoju bolest, osjetiti čežnju za ozdravljenjem. Oni koji to ne učine ostaju uvijek zatvoreni u sebe, ne očekujući spas ni od koga. Treba doći do samoga korijena zla koje nas ponekad naseljava, a to je da živimo kao da život nije dar od Boga, kao da nismo otkupljeni, kao da nismo prihvaćeni, kao da ne vjerujemo u uskrslog Spasitelja među nama. Nesposobni biti u odnosu, u zajedništvu s Bogom, nesposobni biti jednog srca i jedne duše, nesposobni se i nasmijati. Koliko god život bio težak mi smo otkupljeni Kristom raspetim i uskrslim. Grijeh je naša nesposobnost da kažemo hvala, misleći da dugujemo sve samo sebi i nikome drugome. Prepoznavanje takve situacije se danas ne podrazumijeva. To nije nešto što čovjek može učiniti vlastitom snagom. To je Božji dar, dar je Božjega duha, on nam omogućava biti jedno srce i jedna duša i dijeliti svakome onoliko koliko mu treba. Drugi je korak na koji poziva i život sv. Antuna. Skrenuti pogled sa sebe, pa čak i sa svoga grijeha. Uprijeti pogled u nešto drugo. Spas je vidjeti svoje zlo, ali ne ostati tamo gdje je zlo. Osigurati da nas naša bolest tjera da tražimo pomoć, da pitamo za ozdravljenje. Vidjeti njega raspetog i uskrsnog čin je vjere, čin je koji nam kaže da od njega dobivamo život. Samo se kroz tu vjeru možemo ponovno roditi, samo kroz nju možemo doživjeti pravi preokret, istaknuo je dr. Tanjić.

Rekao je da nam je spasenje darovano, ali može se dogoditi da živimo, a da ne znamo da smo spašeni. To je nesreća veća od samog grijeha.

Kazao je da Bog spašava tako da iz ljubavi umire na križu za sve. Nikodem je bio pozvan napraviti prekret koji se sastoji u bitnom: da od onoga što mi mislimo da znamo o Bogu dođemo do pogleda na ljubav koja se raspela za nas, uskrsnula za nas, koja nas gleda i ljubi. To je preokret. To je poziv na obraćenje na koje smo pozvani. To je prava revolucija koju trebamo danas i u Crkvi i u hrvatskom društvu i onda ćemo moći biti jedno srce i jedna duša. Ne prije toga, ne bez toga. Sve drugo je samo naše naprezanje da dođemo do onoga što nam se daruje po daru duha Krista uskrsloga, rekao je dr. Tanjić.

Kad razmislimo o sv. Antunu vidimo nutanju logiku koja je njega vodila, kojom je on dopustio biti vođen. Zato je bio poseban i zato svetost čini da premda su svi sveci poslušni istom Duhu, da su svi različiti. Duh Božji tako djeluje da usavršava ono što svatko od nas nosi i čini svetost neponovljivom. Zato ni sveti Antun ni sveti Franjo, ni sveti Ignacije, ni mnogi drugi sveci nisu jednaki. Nevjerojatno, vjerovali su u istoga Krista, bili su ispunjeni istim Kristovim duhom, a toliko su različiti, a ipak toliko čine jedno srce i jednu dušu. Bog nas ne želi uniformne, Bog nas ne želi da budemo isti i ovo jedinstvo srca i duše to nije. Bog želi da ono što nam je dao nosimo i razvijamo do neslućenih visina i dubina koje nam on daruje po vjeri, zaključio je dr. Tanjić.