Generacija maturanata 1973. sa Šalate proslavila 50. obljetnicu mature

Od 44 tadašnja maturanta skupilo se njih 25 od kojih 6 laika i 19 svećenika od kojih jedan nadbiskup, Tomo Vukšić. Tadašnji rektor Sjemeništa, pater Petar Galauner, DI, zbog zdravstvenih razloga nije mogao prisustvovati proslavi, ali je poslao čestitku i srdačne pozdrave. Isto su učinili i ostali spriječeni u dolasku na proslavu.

U euharistijskom slavlju koje je u župnoj crkvi predvodio vrhbosanski nadbiskup Tomo Vukšić uz asistenciju mons. Ivana Miklenića, dr. Stjepana Balobana i mjesnog župnika vlč. Nenada Piskaća te koncelebraciju prisutnih svećenika, nadbiskup Vukšić je održao homiliju u kojoj je naglasio kako je svjedočenje dobra poveznica između Boga i ljudi.

Nakon euharistijskog slavlja i zajedničke fotografije ispred spomenika bl. Alojzija Stepinca prisutni su posjetili Kaznionicu u Lepoglavi. Ravnateljstvo kaznionice predstavilo je rad i okolnosti rada u kaznionici. Razgledala se spomen sobu bl. Alojzija Stepinca te molilo za njegov zagovor. Razgledala se i zatvorsku kapelu i molilo za zatvorenike.

U restoranu “Ivančica” održan je svečani ručak i zajedničko druženje.

U nastavku prenosimo homiliju nadbiskupa Vukšića u cijelosti.

Danas smo se okupili u povodu 50. obljetnice svoje mature da zahvalimo Gospodinu za veliki dar svećeništva ili nekoga drugog zvanja, da služimo i činimo dobro ljudima i da se međusobno susretnemo te razmijenimo iskustva i mišljenja. Stoga bih ovih nekoliko minuta razmišljanja posvetio upravo služenju, svećeničkom i kršćanskom općenito, kao crkvenoj i ljudskoj službi u kojoj smo proveli posljednjih pet desetljeća, za što bih posudio nekoliko misli svetoga Ireneja o služenju: Kristovu služenju.

Sveti Irenej u svom najpoznatijem djelu „Rasprave protiv krivovjerja 44 razmišlja o Kristu kao spasenjskoj poveznici između nebeskoga Oca i njegovih stvorenja. Za njega je Krist ne samo objavitelj Oca i Spasitelj čovjeka nego prije svega mjesto i sakrament susreta Boga i čovjeka u kojemu Bog biva počovječen a čovjek pobožanstvenjen. Kaže: „Tako, od početka Sinje Očev Objavitelj, jer je od početka s Ocem. (…)

To isto je i Crkva, kao mistično tijelo Kristovo.

S druge strane, položaj službe svećenika u crkvenoj zajednici – u tom mističnom Kristu – prispodobiv je ulozi posrednika, poveznice i mosto graditelja, pontifexa. Taj crkveni naziv pontifex (mostograditelj) ima svoje korijene u pretkršćanskome Rimu gdje je rijeka Tiber gradu, koji se širio, predstavljala veliku prepreku, koju je trebalo svladati, ali tako da se živom održi protok i trgovina, koja se odvijala tim tokom i da se spoje razdvojene strane te kako bi se preko podignutih mostova posvema nesmetano mogao odvijati život, a prije svega prelaženje sjedne strane na drugu.

Krist je, to smo već kazali, sakrament i mjesto susreta Boga s čovjekom. A Crkva je sakrament i mjesto susreta čovjeka s Kristom. U toj Crkvi svećenik pomoću svoje posredničke snažne uloge, svojom svećeničkom službom, gradi most između Krista i zajednice; između Boga i ljudi; između izvanvremenske stvarnosti, s jedne strane, i povijesnoga razvitka, s druge. Stoga je sasvim razumljivo da prvi svećenik Katoličke crkve, koji k tomu stoluje upravo u Rimu, službeno nosi ime pontifex.

Milosni mlazovi koji izviru iz povijesnoga vrela, koje se zove Mistični Krist, a mi bi rekli Crkva, odnosno iz Krista kao tvorca te iste Crkve, dopiru do čovjeka upravo preko pontifexa, mostograditelja, svećenika kojemu je izvorna zadaća da cijeloga života na raznim mjestima podiže mostove između Boga i njegovih stvorenja.

Ovdje je zanimljivo spomenuti također kako je sržna teologija sv. Ireneja, kojega smo spomenuli na početku, prepoznatljiva i upamćena upravo po ideji čovjekova spasenja kao njegova pobožanstvenjenja. A svećenik je svojim pozivom u službi potrebe da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnika i zemnika i da svaki jezik prizna da Krist jest Gospodin. Odnosno, svećenik je u službi izgradnje mosta u kojemu će Krist postati zaglavni kamen, nosivi kamen na vrhu luka, koji drži cijelu građevinu spasenja, u kojoj je svatko od nas predviđen kao jedan od građevinskih elemenata. I jer je to tako, svećenik je uvijek u službi budući da se nikada ne zna kad će banuti putnik namjernik kojemu valja preko mosta. Zapravo, i kad je na odmoru, pontifex je u službi. Naime, jer milost ne poznaje kategoriju neradnih dana, tj. jer Božja ljubav nema dana u kojima nije djelatna, ni pontifex ne može zatvoriti prilazne kapije i prolazne putove.

Neka naša braća su nakon završenoga gimnazijskoga školovanja izabrali druga zvanja u kojima su služili ljudima. Zasnovali su svoje obitelji i rodili djecu i sretno hodili svojim putom osobnoga posvećenja i svjedočenja svoga kršćanskog uvjerenja i tako, kao časni članovi općega svećeništva koje proizlazi iz primljenoga krsta, bili svjedoci Isusove ljubavi i po njoj približavali ljude Bogu.

Četrnaestorica naše braće su u međuvremenu umrla i otišla s ovoga svijeta. To su: Branko Bajić, Anto Kepić, Zdravko Kolenko, Franjo Behek, Stjepan Rusek, Mijo Šibonjić, Vinko Povijač, Ivan Androić, Niko Nuić i Josip Horvat, Ivan Jozić, Jakov Jurendić, Franjo Vela i Alojzij Kovačič. Vjerujemo da ih je Gospodar života primio kao sluge dobre i vjerne i da su ih na dolasku njihovu čekali sveci i mučenici i odveli tamo gdje smrti više nema.

Kroz protekle godine našega svećeništva i drugih naših služba, izgovorene su tolike svete Mise (ja danas slavim 15.854. put), podijeljene tolike ispovjedi, vjenčanja, prve pričesti, bolesnička pomazanja, toliki razgovori i susreti s ljudima, odrađeni toliki sati na vašim radnim mjestima, njegovana vaša djeca i supruge i mnogo drugoga. Stoga će dragi Bog, u to sam uvjeren, blagosloviti svoje vjerne sluge.

Radujući se našem sljedeću susretu, srdačno vas pozdravljam sa željom da ustrajemo u svjedočenju. Amen!