Sluga Božji Ivan Bonifacije Pavletić preminuo je prije točno 125 godina, 4. studenoga 1897. godine. Misu zadušnicu koncelebriralo je dvadesetak svećenika, među njima i general družbe Sinova Bezgrešne o. Benny Mekkat. Na slavlju su se okupili brojni hodočasnici iz Sisačke biskupije koji se zbog te prigode i nalaze u Rimu kako bi pokazali svoje štovanje i čašćenje toga poniznog redovnika te želju da što prije dođe do oltara, ali i kako bi zahvalili Bogu za njegov život i svjedočanstvo.

Na početku biskupu i svim hodočasnicima dobrodošlicu je zaželio general Družbe Mekkat, poručivši kako ga veseli znakovita prisutnost svih nazočnih u toj zajednici, jer to znači da je još jednom

Ivan Bonifacije molio za jedinstvo koje je, između ostaloga, najveća želja Gospodina Isusa. „Brat Bonifacije uvijek je u svom srcu držao svoj narod, svoj voljeni narod, i zahvaljujući toj ljubavi naša je Družba prisutna u Kutini od 2010. godine. Dopustite mi da Vam iskreno zahvalim za svu pomoć, suradnju i potporu, posebno o. Marianu i njegovoj zajednici. Hvala Vama i što ste nas blagoslovili s dvojicom mlade braće, Krunoslavom i Antonijem iz Hrvatske, i nadamo se i snujemo da će se još mnogo hrabrih mladića odazvati Božjem pozivu i krenuti stopama brata Ivana Bonifacija Pavletića“.

U homiliji, zahvalivši na gostoprimstvu, biskup je rekao kako smo mi ovdje uime njegova zavičaja. „Mi smo stigli iz Hrvatske, jedna skupina je došla iz Kutine, gdje je kršten brat Bonifacije kao Ivan Pavletić 25. lipnja 1864., u crkvi Gospe Snježne. Njegova je Zbjegovača tada bila dio župe Kutine, u Zagrebačkoj nadbiskupiji. Poslije, tj. 1978. taj je dio postao zasebna župa Ilova, a od 2009. cijelo to područje Moslavine pripada ponovno uspostavljenoj Sisačkoj biskupiji. Tu je i kutinski župnik preč. Vladimir Hren sa svojim župljanima, tu su braća Sinovi Bezgrešne koji su se od 2010. nastanili u Kutini, o. Mariano Passerini i o. Franco Decaminada. S nama je kao hodočasnik i gradonačelnik Kutine Zlatko Babić. Predvodim sve njih i mi predstavljamo Sisačku biskupiju kao zavičaj sluge Božjega brata Bonifacija. Tu je i moj generalni vikar mons. Ivica Mađer, župnik i dekan glinski, preč. Paško Glasnović, rektor marijanskog svetišta u Gori, maestro Robert Jakica, rektor bazilike svetog Kvirina iz Siska i drugi koji su se mogli odazvati, naši hodočasnici, sestre i braća.

Kad kažemo zavičaj, tada najprije imenujemo kraj, zemlju i domovinu iz kojeg je u Rim došao brat Bonifacije. No, to također znači njegovu duhovnu baštinu koju je ponio sa sobom, a to su njegovi najbliži koji su ga okruživali ljubavlju i na koje je rado mislio i slao im pisma, to su svećenici, prijatelji i sve one osobe koje čine njegov duhovni pejsaž. Zahvalni smo Bogu da je sluga Božji brat Bonifacije pronio dobar glas o našem kraju i našoj domovini Hrvatskoj ovdje u Rimu. Tu je postao redovnik, ušao je u zajednicu Sinova Bezgrešnog Začeća, postao je njezin posvećeni član, brat redovnik koji je želio kao takav služiti i svojoj zajednici i bolesnicima. U zajednici je postao magistar novaka, na što ga je izabrao i imenovao bl. Luigi Maria Monti, utemeljitelj Družbe“, podsjetio je biskup.

U nastavku osvrnuvši se na današnji dan, spomen njegova blaženog preminuća, biskup je rekao kako iako kratak njegov život bio je ispunjen mirom, dobrotom i zadovoljstvom, jer je služio Bogu, Crkvi i bližnjima u potrebi. „Upravo na blagdan sv. Karla Boromejskoga, 4. studenoga te 1897. umire ovdje u Rimu brat Bonifacije. Tomu je dakle danas točno 125 godina. Tako je naš dragi Kutinčanin povezao svoju Hrvatsku i vječni grad Rim“.

Osvrnuvši se na pročitanu Božju Riječ i prvo čitanje iz  Knjige Otkrivenja (Otk 21,1-5a) u kojem sv. Ivan ima viđenje Božjeg kraljevstva na kraju svijeta, biskup je ustvrdio kako je na kraju svega, cilj i svrha života na zemlji, doći k Bogu koji sve čini novo i koji sjedinjuje čovjeka sa sobom. „Kao i prije 125 godina ovaj dan, 4. studenoga, dolazi poslije blagdana Svih svetih kada razmišljamo o toj novosti koju Bog daje onima koji ga ljube. Što je to novo nebo i nova zemlja? To je nebo, to je raj. U tom novom Božjem domu, u kojem se imaju naći oni koje je Gospodin učinio toga dostojnima i koji su surađivali s njegovom milošću, nema više granica: neće se ljudi dijeliti ni na Hrvate ni na Talijane, ni na učene ni na neuke, ni žute ni bijele… svi će biti jedno u Bogu.

Ta spoznaja bila je poznata svetima već za ovoga života, a svima nama, ako prispijemo k Gospodinu, tek po tom novom iskustvu. Zato sveti anticipiraju nebo, oni već donose nebo na zemlju i privlače ljude nekom posebnom privlačnošću.  To je činio i naš brat Bonifacije. I nije dijelio ljude ni po kojoj razlici, već ih je sve gledao kao djecu Božju i istinski ih ljubio. To je pokazivao u služenju i neprestanom pomaganju. Kao mladi brat koji je služio bolesnike sam se zarazio i zato umro sa samo 33 godine. A bio je to prijelaz k Ocu, njegov odlazak bio je i njegov dolazak. Kao što smo mi napustili našu Sisačku biskupiju, imamo dakle na ovom putu iskustvo jednog odlaska, no istovremeno imamo i iskustvo dolaska, dolaska u Rim. Slično je s Kraljevstvom nebeskim: da bi se ušlo k Gospodinu, treba napustiti ovaj svijet. Brat Bonifacije učinio je to svjestan, ispovjeđen, pričešćen i pomazan znajući kamo ide, s velikim predanjem“, zaključio je biskup, poručivši na kraju da „nam ovo slavlje 125. godišnjice smrti sluge Božjeg brata Bonifacija svima pomogne da budemo i mi uvijek spremni za Dom Očev, svojom ljubavlju, dobrim djelima, molitvom i upaljenim svjetiljkama nade koju ne smijemo nikada gasiti, pa bilo to vrijeme rata ili mira, epidemije ili zdravlja, potresa ili smiraja. Uvijek trebamo poput Bonifacija biti s Gospodinom“.

Tijekom dana hodočasnici su razgledali i brojne rimske rimske znamenitosti: Kapitolij, Rimski forum, Oltar domovine, Trajanov stup, crkvu Santa Maria in Ara Coeli, Venecijanski trg, Nebeski žrtvenik, Flavijev amfiteatar (Colosseum), crkvu Sv. Petra u Okovima te baziliku Svete Marije Velike.