Homilija nadbiskupa Hranića u Mariji Bistrici

UVOD

Jedan od osnovnih materijala kojim se mi ljudi služimo kroz povijest je staklo. Staklo nas štiti od vjetra, kiše i hladnoće, ali nam ne uskraćuje pogled. Naš pogled kroz njega ide kilometrima daleko. Zato se staklo sve češće upotrebljava i kao građevinski materijal, osobito kad su u pitanju uredi, kako bi ljudi koji u njima rade barem pogledom kontaktirali s prirodom oko sebe. No, kad drugu stranu stakla premažemo tankim slojem srebra, onda pogled više ne ide u daljinu. Onda to više nije prozirno staklo, nego ogledalo koje svraća pogled na nas same. U ogledalu vidimo sebe: ono što je lijepo na nama, ali i ono što nam se manje sviđa. Ogledalo nam pokazuje bore na licu, raščupanu ili sijedu kosu, mrlje na odjeći i sl.

Danas smo došli ovamo u Mariju Bistricu da bismo slojem skrušenosti i poniznosti te Božjom riječju premazali staklo našega života, kako bismo se u njemu vidjeli onakvima kakvi jesmo. I da bismo ovdje u svetištu Majke Božje Bistričke, o njezinu blagdanu, gledajući i slušajući BDM, shvatili i prepoznali njezinu preporuku što nam je činiti kako bismo i mi – pomazani Duhom Svetim – ostvarili svoje poslanje te postali suobličeni njezinu Sinu Isusu Kristu.

Mene je na to svojim pozivom potaknuo župnik i rektor ovoga svetišta vlč. Domagoj Matošević. Velečasni, hvala Vam. A vas, draga braćo i sestre, možda vaš župnik ili netko drugi. No, sv. Pavao će nam u drugom današnjem čitanju protumačiti da nas je sve ovamo (i nas svećenike, i vas Bogu posvećene osobe i sve vas dragi vjernici) doveo – možda i ne služeći se s nikim od ljudi, nego djelujući neposredno u našim srcima i savjestima – Duh Sveti, Duh Isusa Krista. On nas sve čini gladnima i žednima Boga, njegove blizine i ljubavi. I danas nas i po BDM poziva da se i mi usredotočimo na Isusa Krista te da i mi, štogod nam rekne, njega poslušamo.

HOMILIJA

Draga braćo i sestre, dragi hodočasnici,
Draga braćo svećenici, redovnici, đakone i bogoslovi
poštovane i drage časne sestre!

Sva pažnja u evanđeoskom tekstu kojega smo čuli usmjerena je prema Isusu. Njegova nazočnost na svadbi u Kani Galilejskoj, o čemu nas je izvijestio današnji evanđeoski odlomak, pokazuje da ‘utjelovljeni’ Sin Božji, koji se rodio u Betlehemu, dijeli s nama naše ljudsko iskustvo u svim njegovim trenucima, patnjama, ali također i u radostima. Isus prepoznaje vrijednost ljudske ljubavi i ženidbe, čak štoviše ‘posvećuje ženidbu’, nudeći se zaručnicima za suputnika. No, to evanđeosko izvješće što smo ga čuli govori i puno više. Ono nam daje razumjeti da Isus u Kani započinje zaručničko slavlje Novog saveza, donoseći nešto novo i bolje. U kojem smislu? Voda iz kamenih posuda, koju su poslužitelji onamo ulili na Isusov zahtjev, biva pretvorena u vino. Ta pretvorba vode u vino simbol je prijelaza starozavjetnog židovskog Zakona u novu stvarnost, koju je donio Isus. Vino nastalo pretvorbom iz vode, je bolje od onoga što su ga ranije popili i ima ga u izobilju. Dakle, Isus koji je pravi Zaručnik svadbenog slavlja nudi nova i obilata mesijanska dobra, a to su: Evanđelje, Euharistija, Duh Sveti, koji dijeli tolike različite darove i službe.

Odlučujuću ulogu u evanđeoskom odlomku ipak ima Marija. Žao joj je mladog bračnog para koji će se osramotiti jer je na njihovoj svadbi nestalo vina. Žao joj je i njihovih obitelji. Tu neugodnost Marija povjerava Isusu – “Vina nemaju!”. no, Isus na tu zamolbu odgovara: „Ženo, što ja imam s tobom? Još nije došao moj čas!” Nakon takvog tvrdog i neumoljivog Isusovog odgovora, Marija mora rasti i od biološke majke uzrasti u vjernicu te postati ženom vjere u Isusovo božansko sinovstvo. Ponovno, kao nekad pred anđelom Gabrijelom, sada pred svojim Djetetom koje je rodila i odgojila, mora ispovjediti da je to njezino Dijete Sin Božji, nad kojim ona ne može polagati nikakvo pravo, nego pred njim i ona ostaje i može biti samo vjernica, izjednačena svim ostalim vjernicima. Marijina vjera mora biti veća i jača od njezinih majčinskih osjećaja.

I onda, kad je bila odbijena kao biološka majka, Marija ostvaruje novi korak u kojemu ostvaruje istinski čin vjere: „Što god vam rekne, učinite!“ U tom koraku Marija izgovara te riječi ne više kao biološka majka, nego sada kao vjernica govori poslužiteljima: „Što god vam rekne, učinite!“ I tek očitovana Marijina vjera postaje pretpostavka za Isusovo čudo: „Napunite posude vodom. Zagrabite i nosite ravnatelju stola!“

Marija, tako, u Kani Galilejskoj u sebi utjelovljuje pravi i novi Božji narod. Predstavlja i zastupa Crkvu, zaručnicu Kristovu. Predstavlja i zastupa nas, Isusove učenike. U trenutku u kojemu Isus uza se veže zajednicu učenika – Crkvu, Marija je bila prva vjernica i učenica. Ona je u tom trenutku bila model Crkve koja vjernički prianja uz Isusa kao Mesiju, utjelovljenoga Sina Božjega, i koja se vjernički povjerava njegovoj božanskoj, spremnoj i hitroj pomoći. Marija je najprije bila i jest moliteljica koja se vjernički povjerava Isusu i moli ga za njegovu spremnu i hitru pomoć. Tek onda je mogla za nas postati Gospa Brze (spremne i hitre) pomoći, kojoj se mi – kad su nam iscrpljene sve naše ljudske mogućnosti – povjeravamo Mariji kao majci i zagovornici da ona, (kao nekoć u Kani Galilejskoj: puna solidarnosti s mladencima u potrebi), sada puna solidarnosti s nama u našim potrebama, svojom vjerom ponovno izmoli Isusovu spasenjsku riječ – za nas: „Napunite posude vodom. Zagrabite i nosite ravnatelju stola!“

Preduvjet takve Isusove spasenjske intervencije je da i naše srce bude puno vjere poput Marijine kad je ona, nakon što je bila odbijena kao biološka majka, kao vjernica ispovjedila da ne može polagati nikakvo pravo na Boga, nego da se samo Bog, tj. utjelovljeni Sin Božji kojega je rodila, može smilovati njoj i kad je u toj i takvoj vjeri u milosrdno Srce Sina Božjega rekla poslužiteljima: „Što god vam rekne, učinite!“ Tu je ona očitovala vjeru da je sve u Božjim rukama, a ništa u njezinim, bez obzira što ga je ona biološki donijela na svijet te da je Bog ljubav i dobrota koja svojih nikad ne ostavlja.

Draga braćo i sestre, dragi hodočasnici, svake nedjelje, kad se okupljamo na Euharistiju, slavi se „svadba” kao u Kani Galilejskoj. Nazočan je Isus, a ne može nedostajati ni njegova Majka. Danas smo došli u ovo Marijino svetište – u svetište Isusove i naše Majke, koja nas je zastupala kao svoje sinove i kćeri, kao Crkvu, već na svadbi u Kani Galilejskoj, da bismo joj ovdje u njezinu svetištu, rekli „vina nemaju“. Došli smo da bismo Isusu zajedno s Marijom joj rekli da naši mili i dragi ili mi sami ‘zdravlja nemaju’ ili da mi sami ‘zdravlja, radno mjesto, radosti, mira, sloge, ljubavi nemamo’. Tu smo puni solidarnosti kao staklo koje štiti naše bližnje od vjetra, kiše i hladnoće. I mi za njih molimo: „Vina nemaju!“

To nas uči Marija. Najprije govori Isusu: ‘Vina nemaju’. Kad u kojoj obitelji ili zajednici nastane problem, ona nas uči da je prva stvar koju treba učiniti povjeriti to Isusu, a ne misliti kako ćemo mi sami to riješiti tako što ćemo potegnuti svoju vezu: rodbinsku, prijateljsku ili stranačku; pokazati zube, zaprijetiti, osvetiti se ili na neki drugi način.

Marija je mislila nešto postići kod Isusa kao njegova biološka majka te je šapnula Isusu, moleći ga da on nešto učini: „Vina nemaju!“ No, Marija je bila odbijena kao biološka majka: „Ženo što ja imam s tobom? Još nije došao moj čas.“ Marija tada ostvaruje novi korak u kojemu postiže istinski čin vjere: „Što god vam rekne, učinite!“ U tom koraku Marija više ne govori kao biološka majka, nego ona kao vjernica govori poslužiteljima: „Što god vam rekne, učinite!“ I tek očitovana njezina vjera postala je pretpostavka za Isusovo čudo: „Napunite posude vodom. Zagrabite i nosite ravnatelju stola!“

Marija je tu morala očitovati svoju vjeru da je sve u Božjim rukama, a ništa u njezinim, te da je Bog ljubav i dobrota koja svojih nikad ne ostavlja.

Ponekad nam se čini kao da nam Isus, suočen s našim molitvama, govori: „Još nije došao moj čas!“ „Što ja imam s tobom?!“ Što ja imam s tim poteškoćama te očekuješ ih ja riješim?!

Draga braćo i sestre, Marija nas uči da mi staklo kojim ‘od vjetra, kiše, bolesti, nezaposlenosti, hladnoće u obiteljskim odnosima’ štitimo sebe i naše bližnje trebamo premazati tankim slojem srebra vjere i povjerenja Božjoj riječi kako bismo i mi u Božjoj riječi kao u ogledalu vidjeli sebe i slabosti vlastite vjere. Mariji je Isusova riječ bila ogledalo u kojemu se ona trajno ogledala i nadahnjivala. Snagom vjere poticala je sluge, kroz čitavu povijest poticala je naš narod te danas potiče i nas: „Što god vam rekne, učinite!“.

Vjera poput Marijine, koja priznaje i ispovijeda da ne polažemo nikakvo pravo na uslugu zbog krvne veze, stranačke pripadnosti ili prijateljstva, na uslišanje zbog svojih molitava, misa, žrtava, postova i milostinje, koja je svjesna da sve ovisi o Božjoj ljubavi i dobroti, te se pouzdaje isključivo u Božju ljubav snaži nas u vjeri u božanstvo njezina Sina Isusa i potiče nas kao i poslužitelje na svadbi u Kani: „Sve što vam rekne učinite!“

‘Što god vam rekne, učinite’ – to je majčinski poziv kojega Blažena Djevica Marija upućuje Crkvi svih vremena i svakome od nas.

Tek tada, nakon što poslušamo Mariju i činimo ono što nam govori Isus, Isus pretvara vodu u vino te možemo radosno ćuti njegovu riječ spasenja i oslobođenja o nevolje i zla: „Zagrabite i nosite ravnatelju stola!“ (Iv 2,9).

Naše, je, draga braćo i sestre, vjerovati poput Marije i biti pozorni na Isusovu riječ. Naše je točiti vodu, a Isus će tu vodu pretvoriti u vino.

Neka nam Majka Božja Bistrička izmoli čvrstoću i postojanost vjere! Amen.